Četvrt stoljeća od zločina u Trusini − Hrvata tamo više nema

Piše: Željko Ivković

Selo Trusina nalazi se u Općini Konjic u Federaciji BiH, a u njemu je prema popisu iz 1991. živjelo 309 stanovnika od kojeg je ukupnog broja bilo 155 Hrvata, to jest 50.2 % stanovništva te 152 Bošnjaka i nekoliko ostalih…

To bi danas bilo sasvim obično i širem auditoriju nepoznato mjesto u dolini Seončice i Neretvice, koje pripada župi Podhum-Žitače, da u petak, 16. travnja 1993., između 8 i 9 sati ujutro, nisu započele borbe između Armije BiH i HVO-a.

Podsjetimo, nakon inicijalnog puškaranja, postrojba Armije BiH, pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage, probila je hrvatsku obranu i tom prilikom zarobila bojovnike. Šest pripadnika HVO-a je postrojeno i strijeljano, a 16 civila je ubijeno na različitim lokacijama. Preostali, uglavnom žene i djeca, bili su zatočeni u nekoliko privatnih kuća, a poslije su pušteni iz sela.

O ovom događaju razgovarali smo s fra Marinkom Štrbcem, župnikom u vjerničkoj zajednici Sv. Antuna Padovanskog u Podhumu-Žitačama. Iako je porijeklom iz Ozimice kraj Žepča i u dolini Neretvice je tek dvije godine, situaciju je dobro upoznao iz prve ruke.

„U razgovorima s nekoliko osoba koje su proživjele tu tragediju i same gledale smrti u oči, moram priznati da su ta svjedočanstva uistinu bolna. Kada gledaš kako ti ubijaju dijete, muža, najbliže rođake i očekuješ da budeš sljedeći na redu, to je preteško. Međutim, ono što sam zamijetio, svi ti preživjeli ne osuđuju niti proklinju bilo koga. Istina, ne mogu zaboraviti, ali se trude svakako oprostiti“, rekao nam je na početku fra Marinko.

Za razliku od pokolja nad Bošnjacima u Ahmićima koji se dogodio isti dan, i gdje se promptno pojavio UNPROFOR te snimateljske postave velikih svjetskih TV postaja, preživjeli Hrvati sela Trusina nisu nikad dočekali medijsku pozornost za svoje ubijene.

Komentirajući činjenicu kako je jedan zločin poznatiji od drugoga, župnik je rekao kako identični nadnevak sam po sebi puno govori te da se zbog zločina u Ahmićima, koji je daleko poznatiji od krvavog pira u Trusini, trebaju mnogi zapitati.

Svećenik u župi s teretom zločina

Govoreći o zločinu u Trusini, kao i ostalim pokoljima u ovome kraju, od župnika smo saznali da od prijeratnih nekoliko tisuća župljana danas živi malo više od stotinu.

„Nema mladih, djece. Kraj je opustio, polako zarasta. Život kao da je stao. Malo živne ljeti kada su godišnji odmori i određene obljetnice, ali to traje nekoliko dana u godini. No oni koji su ostali i žive sretni su što su tu na svome, jer zaista vole rodni kraj. Mora se priznati da i oni koji su morali otići pokazuju veliko zanimanje za život župne zajednice, trude se doći za patron i na svoja groblja, vidjeti što se radi i velikodušno materijalno pomoći“, ustvrdio je fra Marinko napominjući kako je narod ovog kraja skroman, zadovoljan s onim što ima, duboko ukorijenjen u vjeri svojih predaka i silno mu je važno da ima svećenika koji će slaviti svetu misu i dijeliti sakramente.

Dodao je i to da su vjernici jako zahvalni i sretni što imaju svećenika u kojemu imaju čvrst oslonac. „Naime, sama prisutnost svećenika je velika sigurnost onima koji ovdje žive. Svećenik ovdje, prije svega, može biti navjestitelj Radosne Kristove vijesti te svjedočiti živoga Boga. Naravno, u ovakvim mjestima je specifičan pastoral. Nema uobičajenih pastoralnih aktivnosti, ali zato ih nastojim što češće pohoditi, porazgovarati, ohrabriti, nešto učiniti. Svakako poticati na molitvu i organizirati molitvu za liječenje rana koje su dosta duboke. Tako sam, od svoga dolaska u župu, uveo svake subote duhovnu obnovu. U prosjeku bude 30 − 40 osoba. Zajednica je lijepo prihvatila ovaj poziv na molitvu, a redovito nam dolaze vjernici i iz drugih mjesta. Tako da se molitva i slavljenje Gospodina oživljuje jer je zaista ovaj kraj natopljen molitvom i žrtvom naših predaka. Također smo svakodnevno povezani u molitvi Gospine krunice“, rekao nam je fra Marinko koji je ustvrdio da preostali vjernici mole za sve župljane koji su raseljeni po cijelom svijetu. Kako je rekao, ako ne mogu biti fizički okupljeni na jednom prostoru, mogu biti duhovno povezani molitvom.

Nema želje za osvetom

„Ovaj je narod u životu puno propatio. Snagu je uvijek crpio u vjeri i molitvi. Zaista nisam primijetio nikakvu želju za osvetom ili nekakvu gorčinu u njihovim srcima“, naglasio je fra Marinko i ustvrdio kako, gledanje porušenih kuća te obitelji koje su ostale bez jednog i više članova, treba svakoga pobuditi na čežnju za trajnim mirom, kako na ovim prostorima, tako i u svijetu.

Pitali smo i o budućnosti i povratku u Trusinu u kojoj, nažalost, do danas nitko nije obnovio kuću.

„Nitko od Hrvata ne živi u Trusini. Što će biti u budućnosti ne znam, ali prema sadašnjim okolnostima slabe su perspektive nekakvog povratka. Eventualno mogu pojedinci nešto napraviti i povremeno doći, ali da se netko vrati i živi – teško. To je realnost“, ustvrdio je fra Marinko.

Važno je napomenuti da u župi ima još jedan bitan datum, a to je prva nedjelja u kolovozu kada se slavi sv. misa za sve poginule ovog kraja.

Za povijest će ostati zabilježeno kako mnogi teški i nedovoljno istraženi zločini, uglavnom protiv civilnog hrvatskog stanovništva, u kojem je masakrirano više stotina ljudi na mnogim lokalitetima kao što su Trusina, Doljani, Briševo, Uzdol…, nisu zadovoljavajuće tretirane niti od svjetskih medija, a ni od međunarodnih organizacija zaduženih za utvrđivanje ratnih zločina i istine.