MRKONJIĆ GRAD – “Na temelju svog iskustva iz ratnog i poratnog vremena, pa sve do danas, zaključujem da je riječ o logičnom slijedu jedne dobro pripremljene strategije, koja je provedena po svim pravilima vojne struke, uz nevjerojatan, duboko nehuman doprinos onih koji su si uzeli pravo odlučivanja o sadašnjim i budućim životima malih naroda u ovoj zemlji. Za mene je više nego očito da je tome tako, i to na osnovi brojnih zapažanja i iskustava, uključujući i ovaj koji se zbio u Majdanu”, piše biskup Komarica.
Banjalučki biskup, Franjo Komarica je u knjizi “Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski” (u izdanju Večernjeg lista), opisao tajnu operaciju britanskih trupa u BiH kojom su prognali Hrvate iz mjesta Majdan, a sve je zabilježila nizozemska katolička televizija KRO 1996. godine. Britanci su na isti način proveli brojne manje ili veće tajne operacije protiv Hrvata u BiH, a najtragičniji su bili događaji oko sela Ahmići.
Naime, tijekom i neposredno nakon rata bilo je medija koji su na svjetlo dana donosili neke istine o ratnim sukobima. Katkad i slučajno, jer su se slučajno i zatekli na licu mjesta. Poput kamermana iz Nizozemske koji je bio svjedok jednog neuobičajenog i brutalnoga upada britanskih postrojbi u selo Majdan, u blizini Mrkonjić Grada. Filmska dokumentacija koju je snimio, dokazuje vojnu akciju NATO snaga, koje su željele „dovršiti” etničko čišćenje lokalnih Hrvata katolika.
Štoviše, ta se vojna operacija nije dogodila za vrijeme posljednjega rata u bivšoj Jugoslaviji, dakle između 1992. i 1995., nego tek – 1996. godine!? – dakle, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je imao svrhu okončati sve ratne aktivnosti. Dakle, članice europske zajednice i NATO-saveza pokretale su, nakon mirovnog sporazuma, vojne akcije koje su značile jasno kršenje međunarodnoga prava…
Tako televizijski izvještaj jedne male nizozemske TV postaje, daje vrlo jasan prikaz kronologije okrutnosti i opasnosti u kojoj su se našli ti ljudi, nakon što je britanski vojnici upali u selo Majdan, koje u to vrijeme nije smjelo biti izloženo takvom napadu. Dokumentarac nedvojbeno pokazuje tko je odgovoran za taj ratni zločin: britanski tenkovi s jasnim oznakama Velike Britanije ulaze u mjesto ispred uključene tv kamere. Dakle, nije moguće nijekati da se to dogodilo… A postoje i mještani koji su svemu tome bili svjedoci, pa i osobno biskup Komarica, koji je, doduše, stigao u Majdan – prekasno…
„Stoga”, zapisao je biskup Komarica, „ne možemo govoriti samo o Srbima koji snose isključivu odgovornost za rat, već tu odgovornost snose i neke članice Europske unije i NATO pakta. Taj televizijski prilog navodi i činjenice koje se tiču pitanja odgovornosti i odgovornih za rat. Taj incident, taj događaj u Majdanu kod Mrkonjić-Grada, gdje se nalazi jedna od mojih mnogih razorenih župa, samo je jedan kamenčić u velikom mozaiku izgreda i nepravde za koje znam. Na temelju svog iskustva iz ratnog i poratnog vremena, pa sve do danas, zaključujem da je riječ o logičnom slijedu jedne dobro pripremljene strategije, koja je provedena po svim pravilima vojne struke, uz nevjerojatan, duboko nehuman doprinos onih koji su si uzeli pravo odlučivanja o sadašnjim i budućim životima malih naroda u ovoj zemlji. Za mene je više nego očito da je tome tako, i to na osnovi brojnih zapažanja i iskustava, uključujući i ovaj koji se zbio u Majdanu.
Tamošnji je upad zapravo, da se tako izrazim, bio svojevrstan ‘defekt’ onih koji su se sada ovdje našli u šah-mat poziciji i koji su došli kako bi pokazali svoje prljavo lice.
Iz TV priloga zaključujemo da više nikoga nije bilo tko bi ‘dovršio posao’ — s obzirom na to da su Srbima bile vezane ruke jer su morali poštovati sporazum – pa je netko u britanskom zapovjedništvu dao zapovijed i naredio: ‘Plan nam se izjalovio, sada to moramo sami odraditi…!
Božjom providnošću kamerman je slučajno bio na licu mjesta i snimio upad vojske u mjesto i sve okrutnosti koje su se tamo dogodile. Nitko nije čuo pozive u pomoć domaćeg župnika, Adolfa Višatickog, a ja sam bio u Ordinarijatu, daleko od Majdana.
Zabrana kretanja za mene još je bila na snazi. No, zahvaljujući susretu s jednim nizozemskim novinarom u Ordinarijatu, uspio sam se, uz njegovu pomoć i zajedno s njim odvesti do Majdana. Nije bilo nikoga drugog, ni jedne druge novinarske ekipe koja bi mogla izvijestiti o spomenutom događaju. Tako je katolička nizozemska TV postaja KRO uspjela sve snimiti što se ondje dogodilo, kako je cijela akcija već mnogo prije bila pomno pripremljena.
Imam dojam da je taj čovjek, koji je vodio spomenutu vojnu akciju kao odgovorni zapovjednik, doista radio prema nečijem nalogu. Koliko je on osobno bio spreman na takav način provesti zapovijed u djelo, to je opravdano pitanje, no o tome ne mogu suditi.
Zanimljivo je, međutim, da me je taj isti zapovjednik, nekoliko godina poslije i s mnogo višim činom, posjetio kako bi od mene doznao kakvo je stanje u Majdanu nakon toliko vremena. Želio je posjetiti Majdan. Rekao je da mu je osobno žao zbog onoga što se tada u Majdanu dogodilo.
To mi je bilo zanimljivo i zato što mi je i jedan bliski suradnik glavnoga srpskog zapovjednika, generala Ratka Mladića, koji je bio logističar i koji je sudjelovao u razradi ratne strategije, rekao: ‘Dobili smo zapovijed da ovdje ostane samo spaljena zemlja.’ Tada sam ga oštro upitao: ‘Od koga ste dobili takvu zapovijed? Tko može narediti da se uništi jedan narod, ili dva naroda? Da se uništi život cijelog mjesta? U ime koje je civilizacije, kojih vrijednosti europske civilizacije taj netko mogao dati takvu monstruoznu zapovijed?’
Majdan je igrom slučaja ostao kao jedna mala katolička oaza u tzv. Republici Srpskoj, tamo gdje katolici, koji su tijekom rata strašno zlostavljani, a neki i pobijeni, i koji prema naređenjima i planovima ratnih stratega nisu trebali više ostati živjeti.
‘Hrvati ne smiju ući u Banju Luku…’
To je bio završni posao koji je trebalo odraditi kako bi se još uništilo ono što ‘nesretnim slučajem’, sa stajališta odgovornih, tijekom rata nije uklonjeno.
Da bismo razumjeli puno značenje tog događaja, možda i nije potrebno znati točan datum kada se dogodio upad britanskih vojnika u mjesto Majdan. No mora se naglasiti da se napad na Majdan zbio nakon objave Daytonskog sporazuma, takozvanog mirovnog ugovora. Bilo je to početkom veljače 1996. godine, dakle dva mjeseca nakon (!) potpisivanja Daytonskog sporazuma iz prosinca 1995.
Protuofenziva Hrvata i Muslimana, pokrenuta potkraj rata, zaustavljena je međunarodnom naredbom pred Banjom Lukom.
Daytonski sporazum je cijelo to područje ponovno predao poraženim Srbima. U vrijeme Daytona linija fronta bila je kod Banje Luke. A onda je naređeno, tako mi je zbivanja opisao savezni kancelar Helmut Kohl, da se vojnici Hrvatske vojske zaustave pred Banjom Lukom. Banja Luka nije smjela pasti, odnosno nije smjela biti oslobođena, iako je Banja Luka bila blizu pada. No, Englezi i Francuzi bili su protiv…
H. Kohl mi je osobno ispričao kako su ga Francuzi i Englezi svakih deset minuta zvali tražeći da se Hrvatska vojska zaustavi pred Banjom Lukom. ‘Hrvati ne smiju ući u Banju Luku’, govorili su mu. Dayton je zapravo želio povući nove granice entiteta tamo gdje su bile ratne linije fronte. No, Majdan je bio izvan te linije.
Pitao sam Kohla: ‘Zašto niste na isti način 1993. zaustavili Srbe? Njima ste dopustili da se ovdje iskale, sve do iznemoglosti. Srbi su skrivili tolika razaranja, tolike su ljude pobili i protjerali i natovarili na sebe toliku krivnju’, i u Daytonu dobili sve.
Prema mojim informacijama, Francuzi su spriječili da međunarodna zajednica zaustavi Srbe. Budući da Francuzi u NATO-savezu nisu bilo tko, nego imaju velik utjecaj, ostale su države podržale Francuze i dopustile da Srbi i dalje ubijaju i provode etničko čišćenje. Time su omogućili i daljnje ubijanje Muslimana (Bošnjaka). To je, pak, islamskom svijetu dalo povoda za njihovu snažniju prisutnost u Bosni.
Sve je to bila jedna šahovska igra, prljava igra koju su veliki igrali s nama malima. Tako se ovdje žrtvovalo ljude da bi se velesilama poslije omogućilo ostvarivanje određenih ciljeva. Za te velesile ljudi ove zemlje bili su samo kamenčići, koje su one nogom šutirale na jednu ili drugu stranu, kad bi im smetali na putu kojim su marširale.
Takvo ponašanje meni je apsolutno neprihvatljivo. Taj sam stav izrazio nebrojeno puta na svojim putovanjima od Washingtona i Ottawe do Strasbourga, Beča, Bruxellesa, Pariza i Londona, Bonna i Berlina, i argumentirao ga u brojnim susretima s međunarodnim predstavnicima. Uvijek iznova postavljao sam pitanje: ‘Zašto mi, cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srbi, Muslimani-Bošnjaci i Hrvati, za vas nismo ljudi?’ Za mene je bila najveća tragedija kad sam stajao pred ljudima i kad im nisam mogao pomoći da spase goli život…
Zabrinjava me to što ti ljudi i dalje sa sobom nose te otvorene rane koje kao prognanici i izbjeglice ne mogu izliječiti u tuđoj zemlji. Tamo im nitko ne pomaže da im te rane zarastu. Kad dođu k meni ili kad ih ja posjetim u inozemstvu, uvijek ih bodrim da snagom vjere u sebi pokrenu proces praštanja i pomirbe. Ključno je oprostiti i pomiriti se. Ako ne mogu oprostiti, onda sam u sebi već mrtav, nisam više u stanju upravljati svojim životom, piše biskup Komarica…”
Bezobzirna politika – dopuštena…
Međunarodna zajednica je nedvojbeno bila četvrta zaraćena strana u građanskom ratu u Bosni i Hercegovini. Srbi su uspjeli uglavnom očuvati što su okupirali većim dijelom rata i što su na koncu nevjerojatno uspješno kapitalizirali u Daytonu, a Hrvati su danas u najgorem položaju, ni izbliza onom pobjedničkom u kojem su bili na kraja rata. Posljedica je to tadašnje pogrešne strateške politike pokojnog predsjednika Tuđmana, ali i bezobzirne američke “igre moći” s europskim saveznicima. Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode samo svojim interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH.
Carrington-Cutileirov plan bio je prvi i posljednji mirovni plan potpisan prije početka rata u BiH kako bi ga se spriječilo da rat počne. Taj plan, po kome je BiH trebala postati decentralizirana država, u kojoj bi svi kantoni bili podijeljeni po nacionalnoj osnovi, potpisali su 18. ožujka 1992. Alija Izetbegović u ime Bošnjaka, Radovan Karadžić u ime bosanskih Srba i Mate Boban u ime BiH Hrvata. Nakon sastanka s američkim veleposlanikom, Warrenom Zimmermannom, 28. ožujka 1992., u vrijeme kada su već trajale borbe u Bosanskoj Posavini, A. Izetbegović je odbacio taj plan i počeo pripreme za rat i stvaranje unitarne BiH (Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”).
Tako je američki veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na prevrtljivog islamista A. Izetbegovića da odbaci Carrinton-Cutileirov plan. Kad je EU u tri krvave godine na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe”, kako je bahato obećavano, tada su se odlučno umiješali Amerikanci i na kraju u Daytonu nepravednom podjelom BiH okončali rat.
Supersila kao što je Amerika, može si dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima”, već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi…
dnevno.hr
wpDiscuz