Kao jedina zemlja istočnog bloka koja je bila donekle nezavisna od Sovjetskog Saveza, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je jedinstven kulturološki eksperiment u komunizmu. Točnije ona je mutirala u kulturološkoj produkciji u svjetski unikat. Ovo nikako ne znači da je time prestala biti režim, no unutar rog režima prepungo kršenja ljudskih prava razvila se punk subkultura. Kako je to uopće moguće? Budući da punk jeste kultura pobune. Je li jugoslavenski punk prema tome i u praksi bio punk ili samo glazbena forma koju režim u suštini nikada nije smatrao opasnom?
Može li se kazati da osim Leibacha Jugoslavija u biti i nije imala suštinksi punk band? Bend koji je prodrmao sistem.
Zemlja nije bila tehnički “iza željezne zavjese”, a kulturološki je bila vrlo otvorena za tzv. “zapadnu” kulturu poput metala, rapa, novog vala i da, punka.
Ljudi koji su dublje proučavali Titov režim, tvrde da je on zapravo prepoznao moć novih pravaca u glazbi, kao nešto preko čega bi mogao zgodno kontrolirati, nove generacije u Jugoslaviji. Eventualna pobuna mladih Jugoslavena, koji bi možda već 60-ih krenuli rušiti režim tako je odgođena. Oni su imali privid da ni po čemu ne zaostaju za mladim generacijama Europe, po stilu, konzumaciji glazbe, filmova, mediji pak nisu davali stvarnu sliku stanja u društvu, u smislu standarda, korupcije, nazadovanja društva u ekonomiji itd. Ukratko rock i punk scena Jugoslavije, svi osim Leibacha, tek su hinili nekakve buntovnike, iako tu stvarnog bunta nije bilo. Tito je iskoristio čak i punk. Izdominirao rock. I sve pravce koji su se u Europi smatrali progresivnim. Umjesto da oni izdominiraju njega.
Stoga je slava, takvih pokreta, danas, tek plod nostalgije i melankolije, čak i izraz jedne vrste postokolonijalnog kompleksa. Na jednoj strani “ponosni smo na Jugoslaviju” a kao razlog ponosa navodi se argument njenog nalikovanja na Zapad. Nije li to samo po sebi suprotstavljeno? Ponosan si na nju jer je u nekom podsegmentu ličila na negaciju sebe. Na zapadni kapitalizam. I to je recimo ono što jugo-nostalgi često ne vide kao logičku kontrarnost dok pričaju o samoj Jugoslaviji.
U svakom slučaju kvazipunk scena u Jugi, ili scena režimskog punka, bila je velika i nevjerojatno dinamična, sa svim raznolikosti američkih ili britanskih scena. Kada je režim shvatio da nisu opasni za njega, čak ih je financijski i podupirao. Thrash, hardcore, proto-punk, sve je drug Tito plaćao.
Fotograf Jože Suhadolnik započeo je fotografiranje bendova i obožavatelja u dobi od 15 godina (njegov prvi zabilježen nastup bio je 1981. Siouxsie i koncert Banshees), a nedavno je sastavio svoje fotografije u knjigu Balkan Pank.
Slike su senzualne i neupadljive – sve ono što želite vidjeti kad gledate hrpe mladih punkera, no iako Jugoslavija nije bila sovjetska država, ona je i dalje bila jako režimski kontrolirana. Suhadolnik se sjeća:
“Policija vas je mogla uhititi i teško premlatiti jer ste pisali grafite ili nosili značku s natpisom ‘Nazi Punks Fuck off’ ,samo zato što je riječ “Nazi’ bila na njemu (Radi se o pjesmi benda Dead Kennedysa koji se obračunava s nacistima)
Nakon pojave Leibacha i Mladine, valja naglasiti da je režim krenuo u obračun s pankerima. Pojavio se pravi antirežimski punk. I antirežimsko novinarstvo. Dosta je ljudi bilo zatvarano, a potom bi potajno slijedilo ispitivanje policije po bubrezima. Slovenija je zapravo krenula prva u urušavanje Jugoslavije. 10 godina prije svih. Europski duh slobode koji je zahvatio Sloveniju polako se počeo širiti na Hrvatsku i Zapadnu Hercegovinu u kojoj se Mladina potajno prevodila sa Slovenskog.
Ne čudi danas, što ista ta Slovenija drži lekcije Hrvatskoj o državnosti. Uvijek su bili progresiviniji.
Stoga se da zaključiti da je Leibach jedini istinski antirežimski bend u Jugoslaviji. Sve ostalo, ne samo od pisaca i novinara, nego i lažne progresije poput Azre, bilo je praktički na režimskoj sisi. Oni nisu bili niti rock. Niti subverzija. Nego Titovi bendovi za zaglupljivanje masa. Iako su se predstavljali kao društveno angažirani.
Nakon razbijanja Jugoslavije, Suhadolnik je imao priliku pogledati vlastiti dosje policijskih istraga nad njim – preko 400 stranica o fotografiranju punk događaja, subverzivnom činu jednostavnog udruživanja.
The Virgin Prunes