Žuti prsluci ili “gilets jaunes” su misterija za sve, osim za one koji žive u Francuskoj. Već danima žuti prsluci ne odlaze s ulica i naših ekrana, a tko su oni i tko stoji iza, sve interesira. Donosimo vam kratko objašnjenje o profilu francuskih prosvjednika, nakon što smo analizirali na stotine novinarskih članaka i video snimaka – glavnih i alternativnih medija.
Sve ima svoj početak, tako i žuti prsluci postaju vidljivi tek nakon povećanja cijena goriva. Vlada Republike Francuske je povećala poreze na gorivo, tvrdeći da će novac iskoristiti za ekološke projekte. Povećanjem poreza na gorivo u proračun bi se slilo 5 milijardi eura. Umjesto u ekologiju, otkriveno je da bi 10% prikupljenog novca bilo uloženo u ekologiju, a ostalih 90% bi poslužilo za začepiti proračunsku rupu zbog ukidanje poreza najbogatijim obiteljima koje imaju milijunske godišnje prihode.
Kap je prelila već prepunu čašu i ljudi su izašli na ulice. Ne zbog povećanja cijena goriva, nego zbog globalne ekonomske situacije u Francuskoj koja ima skoro najveće poreze u svijetu.
Aktualnu situaciju je već odavno predvidio Christophe Guilluy, te u detalj opisao što će se i kako dogoditi. Analizirali smo njegovu knjigu napisanu 2015. godine “La France périphérique: Comment on a sacrifié les classes populaires” (Periferna Francuska: Kako je žrtvovan narod”). Ovdje se ne radi o Marxovom radniku koji nema vlast nad sredstvima za proizvodnju, nego o svima koji ne pripadaju dominirajućoj klasi.
Francusko društvo se podijelilo u tri grupe
Prva grupa je smještena unutar velikih urbanih sredina, koje predvodi glavni grad Pariz. Ovu urbanu grupu često nazivamo “Bobo” (bourgeois-bohème / buržuj-boem), a koju čine bankari, glumci, novinari i oni koje rade za Vladu. Grupa “Bobo” se totalno odvojila do običnog puka uz pomoć kupljenih skupih nekretnina koje su nedostupne malim ljudima. “Bobo” su stvorili svijet u kojem živi samo oni, što je gore nego je bilo u 19. stoljeću gdje je postojao fizički kontakt između buržuja i radnika. Radi se o pobjednicima globalizacije.
U blizini, na udaljenosti oko 20 kilometara su smještene “sluge” urbane klase, u prijevodu radnici stranog podrijetla koje nalazimo u restoranima, na gradilištima, u taksijima, u Uberu ili u kućama kako čuvaju djecu.
Za ovu grupu radnika, “Bobo” čine sve da ih učine dostupnim sebi za male novce. Urbana klasa troši silne novce na javni transport kako bi sluge dovukle ujutro u grad, a uvečer ih vratili u svoju periferiju. Zarađeni novac sluga nije dostatan za financiranje infrastrukture, tako da cijenu svega plaća treća grupa koja živi izvan prstena koji okružuje gradove. Upravo je ova treća grupa na ulicama, obučena u žute prsluke.
Treću grupu nazivamo periferna Francuska koja predstavlja 50% Francuza. Vlast je ovaj dio Francuske u zadnjih 20 godina svjesno dovela u stanje agonije. Zatvaraju im škole, bolnice i pošte, a javni prijevoz ne postoji.
Pošto su udaljeni od grada, a u njihovim mjestima nema poslovne aktivnosti, niti javnog prijevoza, primorani su koristiti svoje privatne automobile za doći na posao. Svakoga dana voze i po 100 km. Ova grupa živi u svojim kućama. Veliki dio ove grupe čine mali poduzetnici i obrtnici kao i radnici privatnog sektora.
Pošto subvencije za gradnju infrastrukture “modernih robova” postaju velike, a te iste “sluge” ne stvaraju dovoljno novaca za izgradnju iste, najlakši način je dignuti poreze, koji će opteretiti klasu koja najviše radi, pridonosi i ustaje se rano ujutro, tj. treću grupu unutarnje Francuske.
Najefikasnije je oporezovati energiju, uz laž da se sve čini protiv globalnog zatopljenja. Danas problem većine nije globalno zatopljenje, nego kako napuniti hladnjak.
Treća radna grupa je ostala bez novaca, iako najviše doprinosi. Žene više ne mogu posjetiti svoje roditelje i roditelje svog supruga. Ne mogu odvesti djecu kod baka i djedova. Muževi više ne mogu posjetiti stadion i odgledati utakmicu nakon teškog radnog tjedna. Obiteljska solidarnost je spriječena, jer za sve treba skupo gorivo koje više nije moguće platiti. Ova grupa građana se s pravom pita gdje ide novac i u što se troši. Zato je izašla na ulice i trgove, te obukla žute prsluke.
Gdje su?
Gdje je sada “slavna” francuska ljevica i njena solidarnost? Gdje su sindikati? Gdje su zaštitnici ljudskih prava? Gdje su glumci i javne osobe? Nema ih. Svi su oni na sisi urbane grupe, a zajedno su na leđima vrijednih malih ljudi. Prodali se kao i svi kojima su do jučer usta bila puna solidarnosti i humanosti.
Po prvi put u francuskoj povijesti na ulicama nije ljevica, nego oni koji svoj kruh zarađuju teškim radom i koji se ustaju rano ujutro. Izjave koje smo čuli govore da ta grupa nije ni ekstremna ni homofobna. Oni žele raditi i surađivati sa svima unutar svoje zemlje, bez obzira na etničku, rasnu ili neku treću pripadnost. Francuska himna i primljeni udarci su dokaz da se radi o patriotima i suverenistima.
Prosvjedi će vjerojatno utihnuti, ali će to biti samo zatišje pred buru koje će dovesti do velikih promjena.
Izjave prosvjednika u Parizu:
Gospođa iz Vosges – 01:00 – (400 km od Pariza): Svakog mjeseca sam u minusu 200 €. Više nije moguće živjeti. Zato sam ovdje.
Gospodin stranog podrijetla – 01:10: Ne molim nikoga. Ustajem i zarađujem svoj kruh. Kada otvorim vrata vidim moje koji se pate. Kada kažem moji mislim na sve koji su ovdje. Nebitno jesu li žuti prsluci ili ne. Židovi, muslimani, ne briga me. Oni su na mom teritoriju, dakle moji su. S onima sam kojima sličim. Macron gura radnike protiv poduzetnika.
Plava gospođa – 02:38: Živim sama. Izgubila sam posao. Mjesečni prihod mi je 900 €, a stan plaćam 610 €. Morala sam prodati auto. Više ne živimo, već preživljavamo.
Gospodin – 02.58: Žuti prsluci su periferna Francuska koja odbija umrijeti… nikada do sada nisam prosvjedovao.
Gospodin – 05.31 – O Europi: Otkako je Francuska u Europi, ona je izgubila svoj suverenitet. Ne može tiskati svoj novac i posuditi novac kod svoje centralne banke s niskim kamatama. Bruxellesom upravljaju oni koji narod nije birao, dakle nama upravlja diktatura. Dug je prevara. Bankari se igraju našim novcem. Profit privatiziraju, a gubitak nacionaliziraju. Nisam siguran da ćemo vratiti dug. Plaćamo samo kamate. Svi ćemo umrijeti s kreditom. To se neće nikada prekinuti. Dugom drže nacije i narode u ropstvu.
Gospodin – 06.25: Moj san je participativna demokracija. Tehnički je izvodivo jer sve imamo dostupno. Svakog tjedna možemo glasati o važnim pitanjima o embargu, zakonima, proračunima i projektima. Glasanje neće uzet ni sat vremena tjedno.
Sprječavanje razbijanja izloga: 14:30
ANTIFA napada novinara kojeg brane žuti prsluci: 16:30
Žuti prsluk objašnjava da je za ekologiju, ali ne ovakvu koja se temelji na povećaju poreza:21:30
Izvor: Liberation | Christophe Guilluy | Le Point l Logicno.com
wpDiscuz