Ali Kamer Aksoy: Turčin i Mostarac, buduća velika zvijezda hercegovskog teatra

Ako ste posljednjih godina pogledali bar jednu predstavu Mostarskog Teatra Mladih (MTM), njega ste morali primijetiti. Ali Kamer Aksoy mladi je glumac izraženog talenta, nagrađivan, dvadesetjednogodišnji Turčin koji sticajem životnih okolnosti živi i glumi u gradu na Neretvi.

Nije imao ni godinu kada je s roditeljima došao iz Istanbula, bila je 1998. godina.

U Mostaru je završio osnovnu i srednju školu, a sada studira na Odsjeku za turski jezik i književnost na Fakultetu humanističkih nauka.

“Moj otac Özbeyin Aksoy je bio angažiran kao prevodilac i logističar u turskoj firmi Er-Bu koja je vršila rekonstrukciju Starog mosta u Mostaru, a zatim se taj angažman nastavio u rekonstrukciji Ćuprije Haseći Ali-age u Konjicu i Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. Dakle, prije dvadeset godina, poslije poziva za angažman na rekonstrukciji Starog mosta iz firme Er-Bu, moj otac je krenuo za BiH, a nedugo poslije toga mama i ja za njim. Od tada sam ja ovdje”, kaže nam na početku.

Glumiti je počeo početkom 2012. godine improvizirajući s vršnjacima od kojih su neki danas članovi MTM-a.

“Naš teatar radionice organizira svake godine u vrijeme zimskog raspusta i ja sam se našao na jednoj takvoj. Došao sam na preporuku svog prijatelja Muhameda koji je isto tako član studentskog ansambla, pa sam se zaljubio u igru i kreativni proces. Za mene je to bilo otkriće, utočište gdje se ideje usuglašavaju i oplođavaju, gdje izraz izrasta u odnos stremeći da se objedini u koherentnim sekvencama. A sve kroz igru. Zanesen, otišao sam sa svojim društvom u ured našeg teatra, koji je tada bio smješten na Konaku, da se javim i od tad se skrivam iza kulise. Najbolja odluka u mom životu. Amaterski rad u teatru je za mene svet. Pružio mi je samog mene, divne ljude s kojim drugujem i poznanstva nemjerljive vrijednosti. Ako onome tko čita ovaj tekst ovo zvuči zanimljivo, probe su ponedjeljkom i četvrtkom u 19:30 sati. Dođite, nećete se pokajati, a štošta dobro ćete izvući. Garantiram”, kazao nam je zaneseno.

Zanimalo nas je kakav je osjećaj postati neko drugi i pretvoriti se na sat ili dva u neku drugu osobu.

“Teško je odgovoriti dosljedno, uzimajući u obzir to da sam ja prvenstveno zaljubljenik u teatar, ne profesionalac. Lako mi je upasti u zamku perfidnog glorificiranja nečega u čemu sam ultimativno laik. Sebi to definiram kao intenzivan osjećaj ispunjenja zbog bivanja elementom u mehanizmu koji prenosi ideju”, kazao nam je svoju definiciju glume.

Teatarska publika može ga pogledati u predstavi “Zečja rupa” HNK Mostar gdje glumi s proslavljenim glumcima kao što je Ermin Bravo. Ali glumi i jednu od uloga u značajnoj i spominjanoj predstavi “Uspavanka za Mladenku” u kojoj MTM aktualizira tabu temu mostarske društvene zajednice, ratni zločin u Grabovici.

“Kao društveno angažiran teatar uzimamo sebi za zadatak da govorimo o rak-ranama našeg grada, koje su ujedno i suštinski problemi bosanskohercegovačkog društva. Cilj je da problematiziramo i nudimo rješenje koje je pojmljivo svakom čovjeku s imalo zdrave svijesti. To nikako ne ide u prilog fašistoidnim vlastodršci ma, jer svoj autoritet oni ne grade na istini i čistim odnosima, nego miazmom međuetničke netrpeljivosti. U takvoj letargiji gdje je građanstvu mrena na očima, naša predstava je skandal. A u nekom zdravijem društvu ona je sasvim normalna, časna i prije svega ljudska pojava. Mi o zločinu ne govorimo opterećeni nekim romantičko-nacionalnim prefiksima. Ni govora o tome! Mi govorimo o zlu. Problematiziramo zlo. Proklinjemo ga i pozivamo počinioce na priznanje, a društvo na njegovo osvještavanje i iscjeljenje. Mostar i cijela država vape za tim. Jasno je da je s ovakvim sveobuhvatnim i časnim ciljem meni bilo lako da dam svoj puni doprinos, bilo da sam Turčin ili Kinez ili Rus ili kakva god da sam ljudska pojava. Dakle, “Uspavanka za Mladenku” je slojevit scenski izraz s jasnim ciljem da katarzom bude spona među ljudima u našoj nesretnoj stvarnosti – a ja, kao i ansambl koji igra, stojim s punom sviješću o onome što govorimo”, opisao nam je.

Zanimalo nas je kako je biti Turčin u Mostaru, kako spaja ta dva identiteta, tako slična, a ipak tako različita.

“Znam da sam od najranije dobi učen da volim i sublimiram svoju državu i kolektivni identitet počevši od najbanalnijih stvari, kao što su da odem kupiti komšinici cigarete i hljeb ili da počistim prostor koji sam koristio za svoje svrhe. Dakle, uspješna primjena bontona je zapravo najveći pokazatelj kolektivnog identiteta, a ne sisanje nacionalno-romantičarskih i klerofašističkih floskula. Ja sam naučio da budem takav Turčin, a ne Kvazimodo s grbačom od predrasuda. Takav (u zagradu umetni etničku pripadnost) možeš biti u bilo kojem gradu na svijetu. Mene su životne okolnosti dovele u Mostar. Naravno, ja sam u Mostar došao rano i poprilično se slavenizirao, ali nastojim da održim ravnotežu između elemenata ta dva različita podneblja u sebi. Jer smatram da je to bogatstvo vrijedno dijeljenja s drugim ljudima. A istina je da pripadnost Mostaru osjećam više negoli Istanbulu ili Ankari. Duže sam ovdje”, kazao je.

Ali nema nekoga tko mu je uzor na daskama koje život znače jer se, kako kaže, glumom nije počeo baviti ugledajući se na nekog glumca.

“Samo sam se htio igrati. I sada se isto osjećam”, rekao je zaneseno.

Kaže nam da nije pretjerano ambiciozan, da mu je cilj uspješno završiti fakultet i nastaviti svoj angažman u teatru.

“Biti koristan svojoj porodici i društvu. Sretan sam i samo želim imati uvijek dovoljno snage da se uspješno nosim sa svim što život sprema baciti na mene”, kazao nam je na kraju mladi glumac.