Cvjetnica

Koja vam je prva asocijacija na Cvjetnicu? Pretpostavljam maslinova grančica zataknuta negdje uz križ na zidu dnevne sobe. U našim južnim krajevima to je jasno; “jutarnje umivanje u cviću da svi budemo lipi”. Za nekoga to je misa, koja je duža nego obično, jer se blagoslivljaju narečene gran(čic)e i pjeva Muka, koja to zna biti i doslovno ukoliko se vaš lokalni crkveni
zbor ne može baš pohvaliti solistima i solisticama ili vaš svećenik, koji po definiciji pjeva ulogu Isusa, nije baš najbolji bas ili bariton.
Svake godine na Cvjetnicu se pjeva (ili tek čita) izvještaj Muke jednog od sinoptika (prva tri evanđelista), dok su ostala čitanja uvijek ista. Ove godine to je Luka koji, kako nam kaže već na početku svoga evanđelja, “kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama (…) pošto sam sve, od početka, pomno ispitao”, donosi događaje Posljednje večere, muke i smrti točnošću jednog povjesničara koji se trudi ne dodati ništa “svoga” upravo, “kako nam to predadoše oni koji od početka, bijahu očevici i sluge Riječi” (v. Lk 1, 1-3a).
Ipak, ove godine htio bih se zaustaviti na čitanjima na početku obreda Cvjetnice, a mi ih obično, sve kad bismo i htjeli, i ne čujemo pravo jer su svi zauzeti pripremanjem grančica ne bi li malo svete vode i na nju palo dok ih svećenik bude blagoslivljao. Upravo prije toga obreda čita se evanđelje o Isusovom slavnom ulasku u Jeruzalem.
Svaki Židov bio je obavezan uzići jednom godišnje u Jeruzalem i pokloniti se u Hramu (otprilike onako kako je danas propisano muslimanima uzići jednom u životu u Meku). Velika većina činila je to upravo za blagdan Pashe. Velika je radost bila kada bi se u daljini vidjele zidine i krovovi Davidova grada. Tada bi se zapjevali psalmi koje je on ispjevao za tu priliku.
Isus i njegovi učenici nalaze se isto tako pred Jeruzalemom i spremaju se ući u sveti grad na Pashu. Dolaze sa sjeverozapada gdje su se starim putem kroz Samariju spustili, paralelno s rijekom Jordanom, iz Galileje. Vjerojatno su odsjeli da se odmore i okrijepe u kući Isusovih prijatelja, Lazara, Marte i Marije u Betaniji. Sada treba još samo mali uspon pa preko Betfage i Maslinske gore izbiti pred (zazidana) Zlatna vrata svetoga grada, iza kojih se nalazi Hram. Vjerojatno je Isus svaku Pashu za vrijeme svog javnog djelovanja tako započinjao. No ova će biti drugačija, posebna, ona koja će obilježiti ljudsku povijest.
Što će obilježiti početak te nove Pashe? Svečani Isusov ulazak u Jeruzalem. Jeste li primijetili tko je glavni lik prvog dijela ovog evanđelja?
Magarčić! Zanimljivo je da smo svi uvjereni da je taj dugouhi simpatični stvor bio kraj Isusa u jaslicama (što je samo romantična tradicija, jer se to nigdje ne spominje u evanđeljima), ali evo ga zato ovdje, na puno važnijem mjestu, mogli bismo reći u glavnoj ulozi.
Zašto Isus uzlazi na magarčiću, zašto je on tako važan? Naravno da bi se ispunila Pisma, da bi se ispunilo ono što su proroci rekli o njemu. Ali još više – Isus ne ulazi u Jeruzalem kao osvajač na konju, kao što su bez sumnje ušli Rimljani koji su tada vladali svetim gradom, i kao što su poslije činili Arapi, pa križari i u naše dane Židovi cionisti stvarajući svoju novu državu Izrael u krvi i nasilju.
Isus je čak drugačiji od kralja Davida (“Hosana sinu Davidovu”) (v. Mt 21,9) koji je u nasilju osvojio grad. Isus ulazi u svoju i našu novu Pashu u potpunom nenasilju i u njemu će ostati sve do trenutka svoje smrti. Nenasilje će biti način na koji će Isus osvojiti svijet. Toga mi kršćani nismo bili svjesni kroz povijest, niti smo toga svijesni danas. U tome smo stoljećima ostali u Starom zavjetu, ništa ne shvaćajući, ili bolje ne shvaćajući bit Isusove poruke i načina spašavanja nas ljudi i ovoga svijeta. Isusova žrtva na križu, kojom je to spasenje i oslobođenje izvršeno, vrhunski znak tog nenasilnog Isusova odgovora na ljudsko nasilje, mržnju i silu.
Na današnji blagdan kršćani su stoljećima pjevali pjesmu koja započinje riječima: Židovska su djeca s granama palminim u ruci… spominjući se Židova Isusova vremena koji su ga tako dočekali na jeruzalemskim ulicama. Ne shvaćaju oni pravo zašto to viču, na neki način su kao djeca koja se raduju što je došao netko drugačiji, netko tko ima snage biti drugačiji od njihovih pismoznanaca i farizeja. Isus, sa svoje strane, nije trijumfirao po gradu, nego je malo pogledavši uokolo “jer bijaše već kasno” ponovo se vratio u Betaniju (usp. Mk 11,11). Zato je evanđelje o Isusovu mesijanskom ulasku u Jeruzalem evanđelje o nevinoj radosti onih koji ni sami ne shvaćajući do kraja zašto, dočekuju i gledaju u Isusu svog Mesiju i Spasitelja.
Izazov Cvjetnice za nas je da li smo sposobni radosno mahati svojom maslinovom ili palminom grančicom iako smo i sami još u nasilju, zavisti, ranjenosti, svjesni da dolazi netko tko nas spašava nenasiljem i oslobođenjem ne slušajući današnje farizeje i pismoznance (kao ni one od prije puno stoljeća) koji mi žele prijetiti Bogom ili me uvjeriti da se samo nasiljem i silom može osvojiti ovaj svijet za Boga.
 
laudato.hr