Nova parlamentarna većina u Zastupničkom domu PS BiH, mora biti okupljena oko zajedničkog programa, a zbilja ne vidim važnije pitanje koje bi moralo biti u jezgri tog programa od izmjena Izbornog zakona, koje bi eliminirale rizik od dolazeće blokade, rekao je Milan Sitarski, član stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) u razgovoru za Hrvatski Medijski Servis. Sitarski govori o posljedicama mogućeg ulaska Komšića u Predsjedništvo BiH, mogućnošću da OHR nametne svoj prijedlog Izbornog zakona te sve glasnijim težnjama za preuređenje BiH u građansku državu u kojoj bi većinski bošnjački narod htio biti jedini suveren.
Razgovarao Branimir Galić, Hrvatski Medijski Servis
HMS: Hrvati su ponovo suočeni sa nametanjem člana Predsjedništva voljom Bošnjaka. Što će se dogoditi ako Komšić bude izabran i što bi to značilo za Hrvate u BiH i općenito Bosnu i Hercegovinu?
Sitarski: U tom slučaju bi se i pred očima najtvrdokornijih skeptika ocrtala neporeciva činjenica da su Hrvati, premda po Ustavu BiH jedan od tri jednakopravna konstitutivna naroda, institucionalno u izrazito neravnopravnom položaju. To se ogleda prije svega u činjenici da im nije institucionalno osigurano pravo da mogu samostalno, svojim glasovima, izabrati svoje predstavnike u tijelima vlasti koja su Ustavom BiH namijenjena upravo takvom, kolektivnom zastupanju konstitutivnih naroda, a u koje spada i Predsjedništvo BiH. Takav bi ishod možda skrenuo pažnju međunarodne političke i stručne javnosti na spomenutu činjenicu, na koju hrvatski politički i drugi društveni akteri do sada dosljedno, ali ne pretjerano uspješno ukazuju, ali bi, s druge strane otežao funkcioniranje Predsjedništva, kao tijela vlasti koje ne uživa izborni legitimitet jednoga od tri konstitutivna naroda, kao što je bio slučaj u periodu 2006. – 2014. godine. Upitno je kako bi takvo Predsjedništvo, s jednim nelegitimnim članom, korespondiralo s parlamentarnom većinom na državnoj razini, ako ona bude uspješno formirana, kao i s Vijećem ministara ako ono bude izabrano poslije izbora.
HMS: S obzirom na neusvajanje izmjena Izbornog zakona, nemamo zakonski okvir za popunu Doma naroda FBiH. Hoće li se BiH zbog toga naći u blokadi, postoji li mogućnost da OHR nametne svoje rješenje mimo presude Ustavnog suda u slučaju Ljubić?
SITARSKI: Ovi izbori su jedinstveni jer se u njih ide bez kompletnog izbornog zakonodavstva, što je unikatan slučaj u demokratskom svijetu. Ustavni sud BiH je, naime, poništio dijelove Izbornog zakona BiH, jer ih Parlamentarna skupština BiH nije uspjela uskladiti s Ustavom BiH, što je Ustavni sud naložio još krajem 2016. godine. Osporeni dijelovi Izbornog zakona reguliraju izbor izaslanika u Dom naroda Parlamenta FBiH, a osporeni su jer ne osiguravaju legitimno predstavljanje triju konstitutivnih naroda i Ostalih, čemu taj dom upravo i služi. Stranke za koje glasuju Bošnjaci mogle su do sad izabrati po 2/3 izaslanika u klubovima Bošnjaka, Srba i Ostalih, te 1/3 izaslanika u Klubu Hrvata, te time same, ne obazirući se niti na čiju političku volju, izabrati cijelu izvršnu vlast Federacije.
Odbijanje kompromisa oko izmjena Izbornog zakona od strane skoro svih bošnjačkih i dijela srpskih stranaka dovodi Federaciju, pa i cijelu BiH, u izgledan rizik institucionalne blokade, u kakvoj je Grad Mostar već više godina. Izabrat će se Predsjedništvo BiH, Predsjednik, dopredsjednici, Vijeće naroda i Vlada RS-a, državni i entitetski zastupnički domovi, te županijske skupštine i vlade. Neće se moći izabrati Dom naroda Parlamenta FBiH, federalni Predsjednik i dopredsjednici, te Vlada FBiH, a u državnom Domu naroda bit će konstituiran samo Klub Srba. Nova zakonodavna i izvršna vlast u punom kapacitetu bit će konstituirana samo u RS-u i županijama FBiH, što vodi u još dublju ustavnu i državnu krizu.
Ostaje nada da će legitimni saziv Predsjedništva uspješno inicirati formiranje nove većine u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine i novog Vijeća ministara, za što je dovoljan taj dom, ali i proces usuglašavanja novog teksta Izbornog zakona. Za to će nova većina imati tek nešto više od četiri mjeseca, jer mandat Doma naroda Parlamentarne skupštine ističe sredinom veljače, a novi se ne može izabrati bez tih zakonskih izmjena. U suprotnom će blokada postati trajno stanje u već nestabilnoj zemlji, a visoki predstavnik Inzko će biti jedina instanca sa zakonodavnim ovlastima na državnoj razini. Ako je nekim snagama to cilj, one se nikako ne mogu niti na koji način nazvati patriotskim, jer grubo derogiraju državni suverenitet i ustavni poredak BiH.
Ovo pitanje postaje još aktualnije u svjetlu najnovijih, premda neprovjerenih indicija u javnosti da se na članove SIP-a vrše pritisci inozemnih aktera da odredbe Izbornog zakona BiH, koje je poništio Ustavni sud BiH, pod-zakonskim aktom zamijene istovjetnim odredbama Ustava FBiH. To bi bio eklatantni akt entitetskog separatizma, obzirom da je Izborni zakon u ekskluzivnoj državnoj nadležnosti i da je za procjenu njegove validnosti relevantan isključivo Ustav BiH. Potpora OHR-a takvom činu bi zbilja bila u radikalnoj suprotnosti s dosadašnjim deklarativnim, ali gorljivim zalaganjem te institucije za državno jedinstvo BiH.
HMS: Što je s tijelima vlasti koja se ipak mogu izabrati i konstituirati?
Sitarski: Nova parlamentarna većina u Zastupničkom domu PS BiH, naravno, mora biti okupljena oko zajedničkog programa, a zbilja ne vidim važnije pitanje koje bi moralo biti u jezgri tog programa od spomenutih izmjena Izbornog zakona, koje bi eliminirale rizik od dolazeće blokade. Pred strankama koje će osvojiti mandate na državnoj razini, dakle, stoji dilema – hoće li otkloniti realno postojeći rizik od blokade dijela sustava, ili će, nastavljanjem odsustva volje za kompromisom koji bi bio u duhu Ustava BiH, dozvoliti blokadu i onih segmenata sustava koji u sadašnjem institucionalno-zakonskom stanju ne moraju biti blokirani.
Mogućno je da radikalno unitarističke snage polažu nade u mogućnost formiranja parlamentarne većine na državnoj razini bez kompromisa oko Izbornog zakona, kroz dogovor s pobjednicima izbora u RS-u koji bi te izmjene izostavio. Takav plan bi imao dvije mane. Jedna je što bi inicijatori takvog dogovora, ako bi do njega došlo, morali objasniti vlastitim biračima žestoke međusobne sukobe u predizbornoj kampanji između njih, kao promotora unitarizma, i srpskih stranaka koje uglavnom optužuju da su promotori separatizma. U tom bi slučaju postala objelodanjena njihova operativna simbioza na štetu federalistički opredijeljenih Hrvata, ali i funkcionalne države BiH kao cjeline. Posebno bi u teškom položaju bili radikalni unitaristi, jer bi morali svojim biračima objasniti da je njihov unitarizam zapravo na entitetskoj razini, a ne na državnoj, na kojoj u stvari i nemaju problem prihvatiti separatističku, ili barem konfederalističku agendu.
Drugi je problem s takvim planom taj što dominantne političke snage u RS-u ipak sa skepsom gledaju na svaki vid unitarizma, čak i onaj na razini FBiH koji bi privremeno odustao od unitarizacije cijele BiH. To su, uostalom, te snage pokazale u periodu 2010.- 2012. godine, kad su odbile sudjelovati u repliciranju „Platforme“ s federalne na državnu razinu. Pretpostavljam, stoga, da će ključni srpski politički akteri u BiH ipak odoljeti mogućnim, naoko primamljivim ponudama za formiranje novog Vijeća ministara uz zaobilaženje nužnog kompromisa oko Izbornog zakona. IDPI najiskrenije preporuča svim akterima budućih, vremenski striktno ograničenih pregovora o novoj parlamentarnoj većini i njezinom zajedničkom programu, svoj prijedlog izmjena Izbornog zakona, ili barem njegova temeljna načela, kao točku oko koje bi mogli dostići kompromis i izbjeći blokadu onih tijela vlasti kojima ona sada u akutnom smislu prijeti, ali i onih koja bi u rizik blokade mogla doći zbog ustrajavanja radikalnih unitarista na nepostizanju kompromisa.
HMS: Sve su glasniji zahtjevi bošnjačkih stranaka da BiH bude uređena kao građanska država sa dominacijom većinskog naroda. Zašto institucije međunarodne zajednice ne reagiraju na takve navode, dok na zaziv trećeg entiteta, recimo, reagiraju u najbržem mogućem roku?
Sitarski: Među inozemnim akterima uključenim u probleme BiH ima onih koji takvu nedosljednost pokazuju iz ideoloških, doktrinarnih razloga, tj. zbog svoje sklonosti unitarističkim politikama i agendama. Takvi su akteri u protekla dva desetljeća bili disproporcionalno aktivni i posvećeni, premda posljednjih godina zbog primjetne promjene određenih globalnih i kontinentalnih odnosa i procesa u određenoj mjeri gube zamah.
Postoje i drugi akteri, koji ne pokazuju toliko nedosljednost koliko nezainteresiranost, smatrajući BiH „završenom pričom“ i posvećujući se drugim, trenutno akutnijim zemljama i regijama. Oni će, međutim, vjerojatno shvatiti negativne potencijale ovdašnjih institucionalnih prilika, koji se mogu odraziti u političkoj, sigurnosnoj i gospodarskoj sferi u inače nestabilnim regionalnim, kontinentalnim i globalnim prilikama, ukoliko ranije spomenute blokade političkog sustava BiH iz sfere prijetnje pređu u sferu realnosti. U tom slučaju bi se možda mogli očekivati i neusporedivo realniji pristupi međunarodnih aktera ovdašnjoj situaciji, utemeljeni na duhu i slovu Ustava BiH, čijeg su donošenja upravo najjači svjetski centri moći bili među ključnim protagonistima. Takvim, dosljednijim i odgovornijim pristupima bi najvjerojatnije postali skloni zarad obnove svojeg kredibiliteta, koji je u ovim turbulentnim vremenima prilično deficitarna kategorija diljem planeta, pa i Europe, a o njemu ovisi i utjecaj i dostizanje vlastitih interesa.
HMS: Tko je po vama najizgledniji kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva i bi li ijedan od izglednih kandidata bio u stanju raditi na normalizaciji odnosa sa Hrvatima i Srbima?
Sitarski: Počet ću s drugim dijelom Vašeg pitanja, na koji, na žalost, ne mogu odgovoriti. To ne mogu učiniti obzirom da bi izdvajanje bilo kog među kandidatima za Bošnjačkog člana Predsjedništva BiH kao spremnijeg od ostalih na kompromis s Hrvatima i Srbima gotovo sigurno umanjilo njegove šanse za pobjedu, a zbilja ne želim na bilo koji način utjecati na izborni rezultat. To je tužna zbilja današnje, i ne samo današnje bošnjačke političke scene, te se je za nadati da su ovo posljednji izbori koji se održavaju u takvom ozračju.
Glede prvog dijela pitanja, izvjesno je da je u pitanju prilično neizvjesna trka između kandidata SDA Džaferovića, SDP-a Bećirovića i SBB-a Radončića, s tim što je za ishod te trke presudan rezultat ostalih kandidata, koji realno nemaju šanse za pobjedu. Džaferovićev, a donekle i Radončićev rezultat, naime, ovisi i o tomu koliko će glasova s umjereno desnog (faktički „umjereno“ unitarističkog) dijela bošnjačke političke scene privući Senad Šepić iz Nezavisnog bloka, a donekle i radikalno unitaristički Jerlagić iz SBiH. Na onom dijelu bošnjačke scene koji sebe ne prepoznaje toliko bošnjačkom koliko pan-bosanskim, „građanskim“ i ljevičarskim, situacija je još složenija. Bećirovićev rezultat, naime, prvenstveno ovisi o tome koliko će glasača s te scene Komšić i Falatar uspjeti „uzaptiti“ te „prekomandirati“ na hrvatsku političku scenu, koja bi time postala tek formalno hrvatska, a u stvari polje sučeljavanja legitimnih predstavnika bh Hrvata s radikalnim unitaristima. Na svojevrstan je način apsurdna, ali u aktualnom trenutku neporecivo utemeljena situacija u kojoj je uspjeh kandidata bošnjačke/pan-bosanske/“građanske“ ljevice na izborima za Bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izravno ometan težnjom k ostvarenju cilja s kojim se akteri s tog dijela scene gotovo u cijelosti slažu – sprječavanja Hrvata da izaberu svoje predstavnike vlastitim glasovima.
Pored već spomenute dileme hoće li ključni srpski akteri dozvoliti formiranje Vijeća ministara bez pristanka većine Hrvata, presudna je, dakle, i dilema – hoće li birači bošnjačke/pan-bosanske/“građanske“ ljevice predati izbornu utrku bošnjačkoj desnici samo da bi nadglasali Hrvate, kršeći time i duh i slovo Ustava BiH, čijem su državnom jedinstvu i ustavnom poretku barem formalno izrazito privrženi?/HMS/
wpDiscuz