Imotski zanatlije bijahu poznati ne samo u Dalmaciji, nego i šire. Drvodjelci, građevinari, tokari, komačari, kamenoklesari, postolari, te oni najpoznatiji – kovači, svojim su rukama i ondašnjim alatom izrađivali sve ono što je narodu trebalo.
Stoljećima je kovački zanat bio među najvažnijim u selima, a bilo je kovača i u samom gradu Imotskom. Primjera radi, samo u dva komšiluka u Slivnu, u općini Runovići, bilo je nekada čak 19 kovača.
Kuće nije bilo a da nije imala kovačnicu. Upravo je Slivno bilo najpoznatije u Imotskoj krajini po majstorima kovačima. Danas je, nažalost, u cijeloj Imotskoj krajini ostala jedna jedina kovačnica, i to u slivanjskom zaseoku Nogale. Ove godine slavi ni više ni manje nego 220 godina. Drže je braća Nedo (59) i Ante (64) Nogalo, ali ih još uvijek poprilično kontrolira stari otac Vlade, koji broji 94. godinu.
Naravno, i on je bio kovač punih 70 godina, te naslijedio zanat od svoga oca Filipa, Filip pak od svog oca Križana, a Križan… E, tko će se sve više sjetiti.
– Imamo sedmu po redu obrtnicu, znači sedam generacija je držalo kovačku radnju, koja je evo ovdje na istom mjestu – veli nam Nedo.
– Evo, sada je držimo ja i brat Ante, i to je to. Tužan sam, jer kad mi ostarimo i ne budemo više mogli, više neće imati tko nastaviti. Dok god budemo moći zamaniti čekićem po nakovnju, radit ćemo – govori mlađi brat Nogalo.
– Mi smo ti poznati od Svetoga Duje do Svetoga Vlahe, znači naša roba ide od Splita do Dubrovnika. Nema na Pelješcu čovika koji se bavi poljoprivredom ili vinogradarstvom a da nema našu motiku ili mašklin. Pitajte znadu li Nogale, pa ćete viditi – veli Ante.
I dok gledamo u staroj kovačnici, obgrljenoj čađom i pepelom, kako s lakoćom majstori Nedo i Ante kuju vruće i usijano željezo i od njega stvaraju motike, maškline, maše, menđele za zatezanje, sjekire velike i male, kosire i sve ostalo što je nekada trebalo jednoj obitelji, Nedo pojašnjava:
– Nismo ti mi išli učiti ovaj zanat, to se u čoviku rodi, jer smo naučili gledajuć ćaću Vladu, a i on se naučio gledajući svoga ćaću i našega dida Filipa. E, taj je bio, kažu, pravi majstor, nadaleko ga nije bilo.
– Sedma smo generacija i dandanas ljudima tribaju naši proizvodi. Ali najvažnija ti je kvaliteta, tako da bez dobre motike nema ni dobroga vina. Pitajte Pelješčane. No, naše proizvode kupi i Nijemac, Austrijanac, Čeh, ljudi koji se i tamo u svojoj državi bave poljoprivredom.
Kupe ih i turisti kao suvenir. Lako ti je, kume, kupit danas alat napravljen strojevima, ali ga napravit ručno i, ono najvažnije, iskovat ga dok je željezo vruće i onda, još važnije, staviti ga u kal… E, to ti je vrhunac zanata. Jer kako si ga iskalio, takav će ti se pokazat kakav je na poslu, je l’ kamen pod čekićem puka iz prva, je l’ špica kreše po kamenu, je l’ motika prava ispod loze, je l’ mašklin čvrst u zemlji – tumači Ante Nogalo.
U razgovor se uključio i starina Vlade, otac posljednjih imotskih kovača.
Četiri motike – dnevnica
– Kume moj, jednu pravu motiku moraš raditi od izlaska do zalaska sunca, ako oćeš da ti bude prava. Pa naša radnja održava sve kamenoklesare u Imotskoj krajini, jer se zna da su špica, maca i čekić čvrsti i da kidaju kamen. Il’ kuj il’ ne mrči gaća – kaže stari Vlade.
– Nema u Nogala pomoćnih pomagala poput nekog stroja, jedino na električnu energiju radi ventilator za raspirit vatru, sve se radi ručno, od drvenog držača do željezne mace. Prije se, kume, za kupit jednu motiku moralo raditi deset dana, deset dnevnica. Tako se ona cinila, ali danas za jednu dnevnicu moreš kupit i četri motike. Eto, tako je vrime – kazuje Nedo.
I dok smo odlazili iz Nogala, iz njihove kovačnice, njezin 220. rođendan proslavljen je kovanjem novih motika, mašklina i ostaloga alata. I umjesto radosti tako značajnoga rođendana, lebdjela je tuga jer, eto, iza nas ostadoše dva zadnja imotska kovača, prenosi Slobodna dalmacija.hr
wpDiscuz