Ovakav način “vraćanja milo za drago” u nekim djelovima bivše Jugoslavije još uvijek postojiSnijeg je prekrio Cetinje. Na vratima, pri izlasku, u crnini, zatekao sam 73-godišnjeg Nikolu i nešto mlađu suprugu Anđu.
“Evo ti ključ, ako ‘oćeš pričekaj nas u kući. Ajde, ajde uzmi slobodno, mi moramo na jedno mjesto. Vraćamo se za petnaes’ minuta”, kaže mi Anđa. Neka, hvala puno. Doći ću za pola sata. Kuda idete, pitam.
“Moramo na sinov grob”, kaže Nikola i dodaje, “brzo ćemo mi, brzo…” Dok čekam u kafiću pričam o Kaluđerovićima. Svi se ovdje znaju u dušu. Priča mi susjed o njihovoj tragediji.
“Vjeruješ li da svaki dan, doslovno svaki od tog dana idu na sinov grob. Bila kiša, snijeg, mećava ili pržilo sunce. Nesreća je to. Nesreća. Ubio im je jedan, u kolovozu ’87. godine sina jedinca. Ti znaš što u Crnoj Gori znači sin jedinac. Jedne večeri, u kafiću, počela je svađa među nekim momcima i Željko, sin Nikole i Anđe, tada je imao 23 godine, ni kriv ni dužan, je nastradao. Rade Grdinić, stariji od dvojice braće koji su bili tamo ga je ubio. Taj što si ga maloprije vidio, Nikola, cijelu godinu je pokušao osvetiti sina. Svugdje je tražio da ubije tog Grdinića. Znali smo da će se osvetit” priča mi Cetinjanin dok ispijamo rakiju i nastavlja:
“I Nikolin brat, stric ubijenog mladića, ubijen je iz osvete. Kad je bio mlađi ubio je Perišu Popovića. Prvo ga je pokušao osvetiti Perišin otac, ali ga je promašio, pa je završio u zatvoru, tamo je i umro. Onda se Perišin brat ubio i ostao je samo jedan Popović, treći brat. Vjerovao ili ne, svi su čak i zaboravili, mislilo se da je odustao, ali ne. Ubio je Nikolinog brata i osvetio svog, 25 godina nakon ubojstva. Možeš li vjerovat?! Što ti je osveta.”
A što je bilo s Nikolinom osvetom, pitam.
“Neka ti to Nikola kaže, neću ti ja sve pričat. Ja ću govorit’ kad dođeš o meni pisati, a imao bi i od mene mnogo toga čut’ “, šaljivo mi odgovara Cetinjanin, nazdravljajući. Kaluđerovići su u kući. Zidovi su puni sina Željka. Deseci fotografija i slika. Jedan pogled, doslovno, dovoljan je za bolnu grimasu roditeljsku, drugi i treći već prate suze. Pitam kako je bilo nakon smrti sina.
“Što se mene tiče”, priča tvrdo, otresito i snažno Nikola, kao da svaku riječ važe nekoliko puta, “ne bih nikada mogao proć’ i prošetat’ tom tu ulicom, poć’ do sinovog groba, da ga nisam osvetio. Ja sam bio potcijenjen čovjek, čovječe”, viče Kaluđerović.
Zanima me, pitam, koliko je utjecala sredina na to da zamijeni krv, kako se ovdje kaže za osvetu. Odgovara: “Ipak, nije sredina toliko utjecala na mene da se osvetim, koliko sam ja zamišljao da ona utječe. Ja sam razmišljao što narod misli. Što oni očekuju od mene”, govori Nikola i počinje pričati kako je osvetio sina.
“Čekao sam ga svugdje. Ma svugdje, čovječe. Lutam, tragam, neko mi dojavi… Pa opet isto. Nekoliko puta sam ga sretao u društvu. Jednom je bio s djevojkom. Pošao sam kod njenog oca i rekao mu da je makne od njega da se slučajno ne dogodi da nju ubijem greškom. Poslušao me. Pratio sam krvnika i do Splita. Svugdje, svugdje. Na kraju, dogodi se da mlađeg brata ubojice, Rajka Grdinića, koji je također sudjelovao u obračunu u kojem mi je ubijen sin, nađem jedne večeri kod Svetog Stefana, kod kafića Orion. Dan je 21. siječnja 1989. godine. S nekim je u društvu. Prilaze autom. Viknem mu: “Ladni, Ladni”… tako su ga zvali. U tom trenutku on je potrčao prema prednjem dijelu auta. Opalio sam iz puške i tada najvjerojatnije ranio nedužnog mladića, Šofranca, koji je bio s Grdinićem. Prišao sam još korak, dva i krenuo ponovno pucati, ali mi se puška zaglavila. Vratio sam se nekoliko koraka natrag, spustio pušku na zemlju kako bih iščupao čahuru. Grdinić se brzo dignuo i zaletio se prema meni. Brzo sam uhvatio pušku ali ju je ščepao i on. Vukli smo se za nju. Kada smo bili licem u lice, viknuo je – pizdo, gotov si. Nisam žalio svoj život. Vidio sam čistu smrt pred očima, ipak je to bio mladić u snazi od dvadeset i pet godina”, uzbuđeno govori Nikola i nastavlja.
“On je napravio pet-šest dosta jakih trzaja. Kroz glavu mi je prolazilo tisuće misli, tisuće slika. Iznenada sam napravio nagli i jak trzaj nazad-naprijed i puškom ga udario u grudi. Pao je na koljena. Napravio sam još jedan trzaj, otrgnuo pušku i udario ga s njom. Jedna ruka mu je bila na asfaltu, drugom se držao za moje hlače. Potrčao sam pet-šest koraka unatrag. Osjećao sam se sigurnije. On se, zatim, dignuo i krenuo prema meni. Tada sam opalio. Tada sam ga ubio”, završava priču Kaluđerović, koji je osuđen i za smrt drugog momka, kojeg je tu večer ranio, a koji je umro u bolnici mjesec danakasnije. Nikola se zamislio, kaže: “Žao mi je što sam ubio tog Šofranca, nevinog, žao mi je.” Da se nije osvetio ubio bi sebe, kaže Kaluđerović.
“Sretnijeg čovjeka u Crnoj Gori nije bilo od mene one noći kada sam osvetio sina, ovo ti iskreno govorim. Lakše ćeš proć’ bilo gdje nego da u Cetinju ostaneš dužan krv nekome. Ovdje se to vazda računalo kao dug”, jasan je Nikola.
“Što drugo da ti pričam, meni je rođeni brat ubijen u osveti, nedaleko odavde. Ubio je momka na Cetinju, bio je u zatvoru, odležao, i poslije 25 godina ga ubiju. Mene su pri puštanju iz zatvora, plašeći se osvete za bratom, pitali – smijemo li te pustit Nikola. Smijete, rekao sam. Na bratovom pogrebu sam održao govor i poručio Popoviću, ubojici svog brata – to što si napravio, na to si imao pravo. Taj dug nikad ne zastarijeva. Slobodno se sudite, nećemo vas teretiti, niti sudski goniti, tako sam im rekao”, priča mi Nikola, a supruga Anđa dobacuje iz kuhinje – bogami, mislim da osvetu treba vratit’.
Nakon dvostrukog ubojstva i suđenja, prvog koje je prenošeno putem televizije, širom Jugoslavije, Nikola Kaluđerović osuđen je na dvadeset godina za dvostruko ubojstvo iz bezobzirne osvete. Odležao je nešto manje od devet. Prebačen je u zatvor u Spužu, blizu Podgorice, 1989.
“Imam osjećaj da je u zatvoru bilo više poštovanja nego izvan njega. Više dostojanstva sam iznio iz zatvora nego što sam ga unio. Velikih sam stvari doživio u tih osam godina. Čak su me ljudi i precijenjivali”, opisuje Nikola.
Priča kako mu je najteže bilo nekoliko dana pred godišnjicu sinove smrti kada je išao na njegov grob.
“Ovo ostalo, ostale dane, ja uopće nisam zvao zatvorom. Ja sam bio kriv, čovječe. Ja sam se pripremao da ubijem. Ja sam sam otišao u zatvor. Kako meni može biti težak zatvor?! Bolje reći – kako se ja smijem požaliti na zatvor?! To od mene ne možete doživjeti nikada”, glasno govori Cetinjanin. Tu se, nakon Nikolinih nekoliko zatvorskih godina, spajaju dvije ljudske sudbine. Dvije nesreće i tragedije, dva života i dvije priče, dva svijeta koja zasebno, a kamoli tako u ćeliji objedinjena, zaslužuju biti ispričana i zabilježena. Te 1993. godine tu se dodiruju dva Cetinjanina, dvoje nekadašnjih susjeda, dvoje dvostrukih ubojica.
Žarko Laušević dolazi u Nikolinu ćeliju, L-2. Lauševići su živjeli stotinjak metara od Kaluđerovića na Cetinju. Žarko i Nikolin ubijeni sin Željko znali su se i družili kao djeca, dok Žarko ’74. godine nije pošao za Titograd.
“Žaro i ja smo zajedno bili u zatvoru četiri i pol godine. Nevjerojatno smo bili bliski. Ne mogu ti to opisat’. Nisam imao ni braće sa kojima sam bio tako blizak. Ne znam da li je više volio on mene ili ja njega. Ipak, činilo mi se da me nije mogao više voljet’ nego ja njega. To je strašno, nevjerojatno, neopisivo. Pa, ja sam Žarka čuvao i pazio da ne pogriješi, ne napravi grešku,” priča Nikola i nastavlja, “Žarko mi je govorio – od ovoga što sam učinio, Nikola, ne može gore. Može, može, Žaro, uvijek može gore. Kako ne može. A kako ne može Žaro?!” Pitam Nikolu što misli o Lauševićevom zločinu. Kaže, Žarko, ipak, usred Crne Gore, nije trebao reći – kakva je ovo galama – i tome slično.
“Veliku je grešku tu napravio. Veliku. Ipak, prije ću to oprostiti nego kada je, nakon toga, njegov brat Mili rekao tim momcima: ‘Znate li vi tko smo mi?’ To još više iritira Crnogorce. Nisu to trebali reći. Ne! Ne bi ušli u sukob da nije bilo pitanja – znate li vi tko smo mi. Što ima veze ko smo mi a ko ste vi. Ko smo to mi, a ko ste to vi?! Što to znači?!”, viče Nikola.
“Žao mi je i jedne i druge. To je velika tragedija”, tišim glasom nastavlja.
Anđa prilazi i kaže: “Bogami, žao mi je onih momaka. Najviše mi je žao mrtvih. I onaj naš je pod zemljom.” “Žaro je strašno patio,” nadovezuje se Nikola, “ja sam bio utjeha, u njegovoj patnji. Govorio sam mu – dogodi se to, i ja sam ubio nevinog čovjeka. Kad se jednom dogodi, kasno je za svaku priču.”
Na zidu iznad fotelje nalazi se sinova slika. Sasvim slučajno, pitam o njoj. Kao iz topa: “To je Žarova”, kaže. Kako Žarkova, pa ne liči na Žarka, odgovaram.
“Ma ne, to je moj sin na njoj, nego je Lauš slikao. Žaro ga je naslikao da ja ne vidim. Kako je iskoristio vrijeme, bogami, ne znam. Dok smo ležali u krevetima, dok netko čita, netko piše, tako je on crtao da ja ne vidim. Prije toga sam mu dao sinovu fotografiju, ali ne za crtanje, nego da je ima. Dao sam mu kada je imao 21 godinu, kad je imao 23 su ga ubili, priča Nikola, i dodaje – pa znaš li ti da je Žaro pisao molbu sudu na osnovu koje sam pomilovan dvije godine. Nevjerojatan talent za pisanje je to. Nevjerojatan. Moram ti nešto reći. U odnosu na sve ostalo u životu – ljudskost, ponašanje, talent za pisanje, slikanje – u odnosu na sve to Lauševiću je, čini mi se, najgore išla gluma. Vjerujete li mi?”, smiješi se nekadašnji zatvorenik, za koga je Žarko Laušević na jednom mjestu napisao:
“Način na koji Nikola gleda na ljude nakon gubitka sina navodi te na pogrešnu pomisao da on gotovo mrzi tuđu sreću, mir i djecu. Zapravo on suosjeća vrlo sa nesrećom, sa tuđim jadima i kao da mu jedini prijatelji mogu postati njemu slični gubitnici. Kao da su sretni ljudi neke druge rase, njemu toliko strane, dok njegovoj mogu pripasti samo odabrano nesretni, beskrajno tužni kakav je i on postao.” To piše u Lauševićevoj knjizi “Godina prođe, dan nikad”.
„To su moje riječi,” upada Nikola. “Jednom mi se požalio – moj Nikola, ovo vrijeme nikako ne ide, nikad godina da prođe. Žaro, bogami, kažem mu ja, godina prođe, ali dan nikada.”
(Tekst je preuzet sa portala Nedeljnik)
wpDiscuz