KAVAZOVIĆ: Ne namećite Hrvatima alkoholičara za predsjednika, to je velik haram

Kako bi se Musliman Bošnjak osjetio da mu Vlah nametne predsjednika alkoholičara? Kako bi mi reagirali na to? Ili još gore kako bi se Bošnjak osjećao da mu Vlah izabere i za šefa postavi predjednika Nemuslimana? Ne čini drugom što ne želiš da tebi druči učini, kazao je Kavazović  jučer u izjavi za portal raskrinkavanje.ba, još jedan NGO projekt koji se bavi prepoznavanjem satiričnih vijesti pošto raja u Bosni ne konta kad je neka vijest satira a kada nije. A USAID ih za to plaća.

Kavazović je u toj izjavi dodao, kako je Muslimanu dozvoljeno Vlahu nametati samo onakvog predsjednika kakvog bi izabrali sebi. A sigurno je da sebi ne bi birali alkoholičara. Niti bi izabrali nekog koga kamatari cafirska banka.  Allah će takvog muslimana kazniti najstrožom kaznom, zaključio je Kavazović u tom nepostojećem interviewu za postojeći portal.

Na pitanje   Kavazoviću  zašto Islamska Zajednica konačno ne progovori o aferi Metak, aferi planirane kompromitacije Islamske Zajednice iz 2011 godine kada su neki htjeli prikazati IZ kao  skup islamskih radikala, i zašto ne progovori tko su ti ljudi Kavazović je kazao da nije još došlo vrijeme za iznositi imena, piše raskrinkavanje.ba

Kavazović se više posvetio osudi  alkoholizma:

Jedan od osnovnih ciljeva šerijatskih propisa jeste formiranje zdravog društva i fizički i mentalno zdravih i trezvenih pojedinaca, sposobnih da odgovore zadaći namjesništva (hilafeta) na Zemlji. Ovaj cilj se jasno prepoznaje i u definiciji osnovnih dobara zaštićenih šerijatskim normama, a to su: vjera, život, razum, čast i potomstvo, te imovina.

Budući da konzumiranje alkohola manje ili više ugrožava sve spomenute temeljne ljudske vrijednosti i dobra, a posebno razum, sasvim je logično da je islam u svojim osnovnim izvorima, Kur’anu i sunnetu, kategorički osudio i zabranio konzumiranje alkoholnih pića, naloživši muslimanima ne samo da ih ne konzumiraju već i da se ne prikučuju ovoj velikoj pošasti i „majci nevaljalština“, kako je alkoholna pića okarakterizirao sunnet.

No, kako se mnogi muslimani ne pridržavaju ove zabrane u praksi, posebno oni u mješovitim sredinama, kakva je i naša bosanska, u kojoj je problem alkoholizma, sa svim svojim pogubnim posljedicama, sve prisutniji, neophodno je pojačati aktivnosti na suzbijanju i otklanjanju ovog problema, uključujući u te aktivnosti sve društvene potencijale, a posebno one koje njedre snažna vjerska svijest muslimana. Otuda je posve opravdana inicijativa redakcije Glasnika da se, nakon obrade problematike narkotika, kao jedne vrste opojnih sredstava, i narkomanije kao bolesti ovisnosti od droga, u jednom od njegovih brojeva multidisciplinarno obradi i problematika druge vrste opojnih sredstava, a to su alkoholna pića, uz što svakako nerazdvojno ide i problem alkoholizma kao bolesti ovisnosti od alkohola.

Zakonska osnova zabrane konzumiranja opjnih pića u islamu

lako se skoro sve zna o utemeljenosti zabrane konzumiranja opjnih pića u Kur’anu i sunnetu Allahova Poslanika, a.s., ipak smatram potrebnim i korisnim podsjetiti na ključne tekstove iz ova dva glavna izvora propisa, radi podsjećanja onima kojima je to poznato i poduke onima koji to nisu znali. Budući da se radi o jednom od najvažnijih islamskih propisa, sa najdalekosežnijim socijalnim i pravnim posljedicama, nema nikakve sumnje u važnst i značaj svakog detalja vezanog za ovaj veliki grijeh i teško krivično djclo, kojega je Šerijat svrstao u hudude (krivična djela čije su sankcije precizno određene u zakonu), a osobito povijesnog slijeda objavljivanja zakonskih tekstova o opojnim pićima, iz kojega su islamski teoretičari izveli čuveni princip postupnosti u otklanjanju štetnih običaja i navika.

Kur’an o alkoholu

Da su alkoholna pića veliko zlo od kojeg se teško osloboditi potvrđuju nam povijest, zbilja i realnost današnjeg svijeta, ali i sama Objava. Povijest nam otkriva da je konzumiranje alkoholnih pića bilo prisutno u skoro svim ljudskim zajednicama i društvima te da je predstavljalo jedan od glavnih uzroka stradanja i propasti mnogih pojedinaca i zajednica kojima je ovladalo ovo zlo. Zbilja današnjeg svijeta, posebno onog odanog zapadnim vrijednostima života i kršććnskoj kulturi i načinu života, potvrđuje veliku prisutnost i raširenost pošasti alkoholizma.

Analiza kur’anskih ajeta i propisa koji se odnose na upotrebu alkoholnih pića otkriva nam činjenicu da je Kur’an primijenio metodu postupnosti u zabrani i eliminiranju ovog velikog grijeha, poroka i zla, što nam samo po sebi najupečatljivije govori o njegovoj ukorijenjenosti, žilavosti i snažnom prisustvu u društvu.

Konzumiranje vina i drugih vrsta alkoholnih pića bilo je vrlo raširena pojava kod predislamskih Arapa, u tzv. periodu džahilijjeta.Njihova poezija obiluje pohvalama vinu, peharima, terevenkama i nevaljalštinama koje ih prate. Islam je, sa svojim visokim i zahtjevnim moralnim i pravnim normama i ambicioznim projektom formiranja vitalne natplemenske i nadnacionalne

državne i društvene zajednice, došao u sredinu ogrezlu u mnogobrojnim individualnim i društvenim porocima, sredinu čiji su stanovnici naročito bili odani piću i razvratu kao njegovoj prirodnoj posljedici, tako da se nagovještaj zabrane, a kasnije i donošenje zakonskog teksta o zabrani konzumiranja alkohola, doimao u startu kao bezizgledan i beznadežan posao.

Faze zabrane alkoholnih pića

Prema mišljenju većine učenjaka zabrana upotrebe alkoholnih pića prošla je kroz tri faze. Manji broj učenjaka smatra da je ova zabrana prošla kroz četiri faze.

Prva faza:

U tefsiru Ebu-s-Suuda[1] navodi se da se pitanje alkoholnih pića tretira u četiri ajeta.

Prvi objavljeni od ova četiri ajeta je onaj iz sure En-Nahl: “A od plodova palmi i loze pripremate piće i hranu prijatnu. (En­-Nahl, 67) Iz činjenice da je hrana u ovom ajetu atribuirana kao

„prijatna“ (hasen), dok je spomenuti atribut izostavljen kod spominjanja pića, neki autori izvlače zaključak da piće, za razliku od hrane, nije dobro (hasen). To tumačenje podupiru i gramatičkim pravilom u arapskom jeziku prema kojemu upotreba veznika „i“ (vav) podrazumijeva različitost (mugajera). Ajet, prema njihovom tumačenju, sadrži aluziju da opojno piće (seker) nema isti tretman kao „hrana prijatna“ (semer hasen). To bi, dakle, prema njima, bila prva faza zabrane opojnih pića u kojoj je Zakonodavac želio započinjanje pripreme terena za konačnu zabranu istih. Navedeni ajet je mekanski, kao i sura En-Nahl, i može se smatrati, tvrde ovi učenjaci, kao povod za ajet iz sure El-Beqara, budući da je izazvao određene nedoumice i kontroverze u vezi s prirodom i kvalifikacijom opojnih pića. Spomenuti ajet je zapravo bio izvor propitivanja o kojemu se govori u suri El-Beqara (219. ajet): “Pitaju te o vinu…”

No, ako se eventualno i može govoriti o pretpripremnoj fazi zabrane u ovom ajetu, ona se ne može označiti kao prva faza zabrane budući da se navedeni ajet može dvojako protumačiti. Prvo tumačenje je da veznik podrazumijeva različitost tretmana, kao što što kaie prva grupa učenjaka, a drugo je da je atribut prve imenice izostavljen, jer na njega ukazuje atribut spomenut kod druge imenice, što je česta upotreba u arapskom jeziku. A prema poznatorn usulskom pravilu, ako postoji mogućnost dvojakog tumačenja argumenta, onda je dokazivanje istim nesvrsishodno.

Druga faza:

Druga faza zabrane (zapravo prva prava faza) započinje objavom 219. ajeta sure El-Beqara: “Pitaju te o vinu i kocki. Reci: „ Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.“

Ovo je prvi ajet, po pretežnom mišljenju, koji se odnosi na opojna pića, ali on ne sadrži imperativnu zabranu konzumiranja alkohola, mada neki učenjaci, poput hanefijskog pravnika i mufessira Džessasa[2], smatraju da i spomenuti ajet podrazumijeva zabranu opojnih pića. Ajeti koji slijede samo potvrđuju ovu zabranu. Džessas kaže: „Ovaj ajet implicira zabranu opojnih pića. Da nije došao nijedan drugi dokaz i ovaj bi bio dovoljan i dostatan za zabranu alkohola budući da se u njemu kaže: „Reci: `Oni donose veliku štetu‘. Riječ `ism‘, koja je upotrijebljena u ajetu, označava sve ono što je zabranjeno… Ajet se nije ograničio samo na označavanje opojnih pića (hamr) riječju `ism‘ (grijeh), već ga je opisao i kao `veliki‘ (kebir) potvrđujući njegovu zabranjenost.“

Druga grupa učenjaka smatra da ovaj ajet ne sadrži izričitu zabranu opojnih pića, ali nedvojbeno potiče razumna čovjeka da dobro i ozbiljno razmisli o pitanju konzumiranja opojnih pića ukazujući mu na činjenicu da je šteta od opojnih pića mnogo veća od potencijalne koristi. Pametni ljudi znaju da je otklanjanje štete važnije i preče od pribavljanja koristi, osobito u situaciji kada je šteta evidentno veća od eventualne koristi. No, budući da navedeni ajet ne sadrži izričitu zabranu, njegova indikacija je spekulativnog karaktera i kao takva podložna idžtihadu i različitom tumačenju. Otuda su neki ashabi nakon objave ovog ajeta ostavili opojna pića, dok su drugi nastavili piti sve dok nije došla konačna zabrana konzumacije alkohola.

Gore citirani ajet je bio u funkciji pripreme terena za sljedeću fazu zabrane. Tradicija bilježi da je Omer b. El-Hattab stalno molio Uzvišenog Allaha da ummetu objavi jasnu i nedvosmislenu poruku i propis u vezi sa opojnim pićima sve dok nije objavljen posljednji ajet o zabrani istih.

Treća faza:

Ova faza započinje objavom 43. ajeta sure En-Nisa‘: “O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate…” Ovaj ajet ukazuje eksplicitno na zabranjenost opojnih pića, zbog postojanja imperativne zabrane, ali je ona ovdje vezana za određenu okolnost, a to je obavljanje namaza.

Dok prethodna faza zabrane stavlja razumnog vjemika pred dilemu izbora između velikog grijeha, odnosno velike štete i male koristi, dotle ova faza zabranjuje vjerniku, koji je živo zainteresiran za obavljanje namaza na prihvatljiv i Bogu drag način, da se prikučuje namazu u stanju pijanstva. lako se radi o selektivnoj zabrani, budući da je vezana za neobavljanje namaza u stanju pijanstva, ipak ako uzmemo u obzir pet dnevnih namaza, možemo zaključiti da onaj ko nastoji klanjati svih pet dnevnih namaza kako treba, nije u mogućnosti piti opojna pića izuzev nakon jacije, i to i tada sa osjećajem nelagode i neraspoloženja. Otuda je većina muslimana, nakon objave spomenutog ajeta, ostavila opojna pića, osim rijetkih pojedinaca. Tako je ovaj ajet u potpunosti i temeljito pripremio teren, odnosno ljudske duše, za konačnu i nedvosmislenu zabranu konzumiranja alkoholnih pića, opću zabranu koja nije ograničena ni vremenom ni prostorom niti nekom okolnošću. Ambijent za četvrtu fazu je u potpunosti pripremljen.

Četvrta faza:

Četvrta i posljednja faza zabrane započinje objavom 90. i 91. ajeta sure El-Maida: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa, hoćete li se okaniti?”

Ovim ajetom je izrečena definitivna zabrana konzumiranja alkoholnih pića i upotpunjen je legislativni aspekt ovog problema. Neupitan je i konsenzus islamskih pravnika o zabrani opijanja, a više detalja o ovoj zabrani naći ćemo u sunnetu Allahova Poslanika, a.s.

Zabrana opojnih pića u sunnetu 

O zabranjensti opojnih pića postojiviše hadisa koje je Poslanik, a.s., izrekao u različitim prigodama i različitim povodima i koji, ako se uzmu u cjelini, dostižu stepen mutevatir hadisa (neupitnih po snazi i značenju). Ovom prilikom citiraću neke od ovih hadisa koji najupečatljivije tretiraju problem opojnih pića u više slučajeva i povoda na osnovu kojih su islamski pravnici izveli brojne propise, kako iz oblasti ibadeta tako i iz oblasti imovinskopravnih odnosa i krivičnopravne odgovornosti pijane osobe.

Definicija pojma „hamr“ – Sve što opija je hamr 

Mada većina hanefijskih pravnika pojmm „hamr” ograničava na alkoholno piće proizvedeno od grožđa, vezujući time zabranu konzumacije za vino, a opijanja za ostale vrste alkoholnih pića[3], ipak je mjerodavnija definicija pojma „hamr” koja je eksplicitno navedena u hadisu koji bilježi imam Muslim u svome Sahihu (3/1587,1588), a u kojemu Poslanik, a.s., kaže: „Sve što opija je hamr, a svaki hamr je haram.“ Povod ovome hadisu je pitanje koje su Poslaniku, a.s., uputili neki ashabi u vezi sa pićem koje se proizvodi od meda, kukuruza i ječma, našto je on odgovorio gore citiranim hadisom. Shodno ovome hadisu hamr je imenica kojom se ne označava samo vino nego svako piće koje ima svojstvo opijanja. Ovakvo značenje ovog pojma potvrdio je i hazreti Omer, r.a., sa minbera Allahova Poslanika rekavši: „Sve što zanosi pamet je hamr.“ Zabrana se, dakle, ne veže za ime niti supstancu od koje je proizvedeno alkoholno piće, nego za svojstvo pića da opija, bez obzira da li stanje opijenosti nastupilo nakon konzumiranja malih ili velikih količina dotičnog pića. Razlog zabranjenosti je svojstvo opijanja (iskar), koje je prisutno u svim vrstama alkoholnih pića, i u malim i u velikim količinama, te su sve te vrste zabranjene bez obzira na količinu.

Sve što opija u velikim količinama zabranjeno je konzumirati i u malim količinama

Ovaj propis izravno se izvodi iz hadisa Allahova Poslanika, a.s., a u kojemu stoji: „Ono što opija u velikim količinama zabranjeno je (haram) piti i u najmanjim količinama.“[4]

U hadisu se, takoder, navodi: „Ono što opija u vjedru, zabranjeno je piti koliko stane na dlan.“[5]

I ovi hadisi, kao i oni ranije citirani, potvrđuju da je razlog zabrane svojstvo pića da opija, a ne materija iz koje je proizvedeno, ili ime koje su mu ljudi dali.

Poslovanje i trgovanje alkoholnim pićima

Poznat je princip u islamskom imovinskom pravu da ono što nije dopušteno muslimanu konzumirati nije mu dopušteno ni prodavati. Takav je slučaj i sa alkoholnim pićima. Allahov Poslanik, a.s., spominje ovaj propis u vezi sa trgovanjem alkoholnim pićima, proširujući ovu zabranu na sve one koji uzimaju bilo kakvo učešće u pripremi proizvodnje, proizvodnji, uvozu, izvozu, distribuiranju, prodavanju, posluživanju i propagiranju alkoholnih pića. U hadisu koji su zabilježili Et Tirmizi i Ibn Madže navodi se da je Allahov Poslanik, a.s., prokleo deset osoba koje imaju posla sa opojnim pićima: proizvođača, naručioca proizvodnje, konzumenta, distributera, skladištara, poslužitelja, prodavca, korisnika zarade, onoga ko ga kupuje i kome se kupuje.

Imam Muslim je zabilježio hadis, koji je po svoj prilici prvi hadis o alkoholu nakon objave ajeta iz sure El-Maida, a u kojemu se navodi: „Zaista je Allah zabranio opojna pića, pa ko je čuo za ovaj ajet, a ima nešto od alkoholnih pića, neka ih ne pije i neka ih ne prodaje.“ Prenosilac hadisa dodaje da su ljudi iznijeli iz svojih kuća sve što su imali od opojnih pića i prosuli po ulicama Medine.

Hadis sadrži eksplicitnu zabranu konzumiranja i prodaje alkoholnih pića, tako da je ovdje svaki komentar izlišan i suvišan.

Nije zgoreg ovom prilikom spomenuti jednu čestu, ali sa islamskog stanovišta neprihvatljivu i veoma opasnu pojavu kod nas u Bosni i Hercegovini. Naime, neki muslimani, iako sami ne konzumiraju alkoholna pića, drže ista u svojim trgovinama ili restoranima, prodaju ih svima, bez obzira na vjeru, hraneći tako zarađenim sredstvima svoje porodice i uvlačeći ih zajedno sa sobom u krug u Poslanikovom hadisu prokletih osoba, što je nesumnjivo veliko nasilje koje dotični grješnici čine prema vlastitoj djeci i porodici. Kao što nije dopušteno prodavati i kupovati alkoholna pića, takoder, nije dopušteno ni poklanjati ih drugim osobama, makar te osobe bile nemuslimani, jer je musliman čist i ne može davati ni uzimati osim ono što je čisto.

Veoma je ilustrativna i indikativna fetva koju je o temi prodaje alkohola u restoranu donijelo Evropsko vijeće za fetve na čijem je čelu dr. Jusuf el-Qaradavi. Fetvu ću, zbog njene zanimljivosti i važnosti, citirati u cijelosti zajedno sa pitanjem.

Pitanje:

Jedan brat musliman otvorio je restoran u ovoj državi. Traži odgovor na sljedeća pitanja:

1. Primijetio je slab odziv mušterija u njegovom restoranu. Smatra da je to zbog toga što ne prodaje vino i druga zabranjena pića. Da li mu je dopušteno da prodaje vino ili neka druga šerijatski zabranjena pića i da od toga zarađeni novac podijeli kao sadaku ne zadržavajući za sebe ništa od toga novca?

2. Neke mušterije traže od njega da im iznajmi radnju za neke svečanosti. Iznajmjjivač sa sobom donosi i alkoholna pića, ali ne upotrebljavaju pribor iz restorana. Vlasnik restorana ne učestvuje u njihovim svečanostima. Da li mu je dopušteno iznajmljivati restoran na ovaj način?

3. Čuli smo da postoji jedna vrsta piva (ječmena voda) koja se prodaje u nekim islamskim zemljama. Ovo pivo ne sadrži alkohol, kako se priča. Da li je dopušteno da pijemo ovu vrstu piva i je li dopušteno prodavati ga u spomenutom restoranu?

Odgovor:

1. Nije mu dopušteno da prodaje alkohol i sve što je zabranjeno od jela i pića, čak i ako ne koristi ostvarenu dobit nego je podijeli kao sadaku. Neka se boji Uzvišenog Allaha u stjecanju svoje zarade. “A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbiće ga odakle se ne nada.” (Et Talak, 2-3) Neka zna da je bereket u halalu, makar on bio mali u njegovim očima. U haramu nema bereketa niti hajra. On je grješan za ono što je stekao na ovaj način, osim ako mu Allah oprosti i smiluje mu se.

2. Nema smetnje da se radnja iznajmi u spomenuti cilj na navedeni način. Vlasnik restorana nije odgovoran za ono što iznajmljivač i učesnici rade u okviru iznajmljivanja. On je odgovoran za sami čin iznajmljivanja. Ako sami ugovor o iznajmljivanju ne sadrži neku zabranu ugovor je dopušten.

3. Svako piće koje ne opija je dopušteno. Budući da u pitanju navedeno piće ne opija, jer ne sadrži u sebi opijajuću sup­stancu, ono je dopušteno, makar bilo nazvano ružnim imenom kojim se obično nazivaju opijajuća pića. U obzir se uzima sa­držaj a ne ime. Što je dopušteno piti dopušteno je i prodavati. (Druga sjednica)[6]

Izbjegavanje društva, skupova i mjesta u kojima se toči i konzumira alkohol

Musliman je dužan izbjegavati ona društva, skupove i mjesta u kojima se toči, služi i konzumira alkohol. Na ovu zabranu ukazuje navedeni hadis o osobama koje je prokleo Allahov Poslanik, a.s. Na nju izravno ukazuje i hadis koji prenosi Omer, r.a., u kome Poslanik, a.s., kaže: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne sjeda za stol na kome kruže čaše s alkoholnim pićima.“[7] Musliman je dužan boriti se protiv zla adekvatnim sredstvima. Ako nije u stanju spriječiti to svojim rukama ili jezikom, onda u najmanju ruku može izbjegavati mjesta, skupove i društva u kojima se čini zlo osudivši ga svojim srcem. To je minimum imana. U tom smislu musliman u Bosni i Hercegovini i svim drugim državama u kojima se javno prodaje alkohol treba izbjegavati prodavnice i restorane u kojima se prodaje i servira alkohol ako svoje potrebe može podmiriti u radnjama i restoranima u kojima toga zla nema. Musliman, također, mora izbjegavati svadbe, manifestacije, godišnjice i sve slične proslave i veselja u kojima je prisutno konzumiranje opojnih pića. Naročito je za svaku osudu pojava da neki ljudi koriste i neke vjerske svečanosti, kao što su otvaranje novosagrađenih džamija, ili okupljanje vjernika u povodu mevludskih svečanosti, ili zajedničkih dova, da prodaju koju flašu ili gajbu piva. Takvi se postupci moraju energično osuditi i spriječiti.

Upotreba alkoholnih pića u svrhu liječenja

Musliman je dužan, shodno kur’anskoj naredbi „klonite ga se“, izbjegavati svaki doticaj i upotrebu alkoholnih pića. To uključuje i zabranu korištenja alkoholnih pića u svrhu liječenja. Kada je upitan Allahov Poslanik, a.s., o upotrebi opojnih pića radi liječenja, on je odgovorio: „To nije lijek, već bolest“[8] Poslanik, a.s., također, je rekao: «Allah je dao i bolest i lijek, pa se liječite, ah ne zabranjenim stvarima.”[9]

Čuveni islamski učenjak Ibnu-l-Qajjim, govoreći o ovom pitanju, lucidno zaključuje: “Ako bi bilo dopušten alkohol koristiti kao lijek, kada su mu ljudi već skloni, to bi im pružilo dobar povod da ga piju radi užitka i zabave, osobito kada imaju dojam da to godi njihovu zdravlju, ublažava im bolove i liječi bolesti. Osim toga, to bi doprinosilo propagiranju zabranjenih sredstava zbog njihovog navodno efikasnog djelovanja.“ (Zadu-l-me’ad, 3/115-116)

Pa ipak u slučaju nužde, kada je ljudski život u opasnosti, ili neki tjelesni organ, a nema drugog lijeka osim onog spravljenog na bazi alkohola, na preporuku ljekara specijaliste, koji je uz to i dobar musliman, dopušteno je u takvoj situaciji, iz razloga nužde, upotrijebiti takav lijek.[10] Poznato je fikhsko pravilo da „nužda zakon mijenja“. Isti je slučaj i sa upotrebom alkohola kao dezinfekcionog sredstva, ili u slične medicinske svrhe.

Građanska i krivičnopravna odgovornost pijane osobe 

lako je Šerijat preduzeo sve preventivne mjere, pravne i moralne prirode, uključujući i prilično oštru fizičku kaznu batinanjem za konzumiranje alkoholnih pića, u cilju sprečavanja ovog grijeha i krivičnog djela i svih posljedica koje mogu iz njega proisteći, ima pojedinaca koji unatoč svim tim mjerama čine krivično djelo opijanja alkoholnim pićima. Ovdje se postavlja pitanje tretmana pravnih poslova i delikata koje počini pijana osoba.

Mada postoje stanovite razlike među islamskim pravnicima u pogledu defniranja stanja pijanstva, oni su suglasni oko nekoliko bitnih pitanja vezanih za opijanje.

Prvo: opijanje je samo po sebi zabranjeno i predstavlja posebno krivično djelo. Ako osoba svjesno, bez prisile, konzumira alkohol, čini grijeh i zaslužuje kaznu (hadd). Nije grješna ako to čini pod prisilom ili u stanju nužnosti.

Drugo: pravnici su suglasni da pijana osoba podliježe šerijatskim obavezama, ili stoga što razum nije u cijelosti imobiliziran pijanstvom, odnosno osoba nije u potpunosti neuračunljiva, već u stanju smanjene uračunljivosti (gaflet), ili iz razloga što je razum onesposobljen djelovanjem konzumenta koji je prvo odgovoran za stranputicu kojom je krenuo samim činom pijenja alkohola, i drugo, odgovoran je za posljedice pijanstva u vidu zanemarivanja nekih obaveza. Ili je razlog ove odgovornosti preventivnog i disciplinskog karaktera. Jer, kada bi prestale obaveze usljed pijanstva na nedopušten način, to bi vodilo širenju pojave pijenja i alkoholizma i zloupotrebi ovakvog stanja radi vršenja drugih krivičnih djela, bez adekvatne reakcije i sankcije.

Treće: sankcija za pijanstvo se ne izvršava dok se pijanica ne otrijezni. Također, ni sudski postupak se neće voditi protiv njega dok se ne otrijezni kako bi mogao iznijeti svoju odbranu.

Sporno je među islamskim pravnicima da li je pijanstvo, nastalo kao posljedica nedopuštenog konzumiranja alkohola, isprika koja oslobada pijanu osobu nekih oblika odgovornosti za svoje postupke? Naime, u pravnoj teoriji se općenito postavlja pitanje da li se krivična odgovornost za radnje koje su slobodne u odluci, ne i u izvođenju (actiones liberae in causa) može zasnovati na osnovu općih principa o odgovornosti na bazi uračunljivosti i vinosti ili ta odgovornost može postojati samo ako je krivičnim zakonom određena, uopće ili samo za neka takva djela. Problem se svodi na to da li je uračunljivost nužna u vrijeme izvršenja djela ili je dovoljna uračunljivost u vrijeme izvršenja prethodne radnje, kojom osoba sebe dovodi u stanje neuračunljivosti.

Prema mišljenju hanefijskih pravnika pijana osoba snosi punu građansku i krivičnu odgovornost za svoje postupke. Ugovori i razvod braka takve osobe su punovažni, a krivična djela koja počini povlače za sobom odgovarajuće sankcije.

Ovaj stav se opravdava sa dvije postavke:

Prvo: grijeh ne opravdava činjenje drugog grijeha. Pijanstvo je grijeh koji ne opravdava druge grjehe koje uzrokuje. Ko se, npr., napije i potvori drugu osobu počinio je dva grijeha i dva krivična djela: grijeh opijanja i grijeh potvore.

Drugo: nema opravdanja za posljedice pijanstva, jer je osoba svjesno i dragovoljno pristupila takvom djelu znajući da pijanstvo vodi u stanje neuračunljivosti i da usljed toga osoba može počiniti i druga krivična djela, te stoga mora snositi punu odgovornost za sve postupke koje učini u stanju pijanstva. Pijanstvo je uzrok tim krivičnim djelima. Opredjeljujući se za činjenje uzroka on se opredijelio i za posljedicu, jer je znao da one mogu nastupiti usljed pijanstva. Pijanstvo nije ni sumnja (šubha) kojom se obara kazna hadda ili kisasa, budući da se radi o grijehu, a kazne hududa i jesu propisane zbog grijeha, te stoga grijeh ne može biti osnova za oslobađanje od kazne. Ali se izvršenje kazne prolongira do otrežnjenja kako bi kazna bila djelotvorna.

Za odgovornost je, dakle, bitno da je lice ostvarilo uzrok (stavljanje u stanje neuračunljivosti) posljedice i da je pri tome ostvarilo posljedicu s vinošću. Takva osoba u neku ruku sama sebe instrumentalizira u izvršenju drugog krvičnog djela i za to mora biti odgovorna. Ovo je stav hanefijskih pravnika, a slijede ga i neki šafijski, hanbelijski i mnogi malikijski pravnici.[11]

Prema drugoj teoriji, koju zastupaju, Imami Šafija u jednom od svoja dva mišljenja, Imami Ahmed i neki malikijski pravnici, pijana osoba nema poslovne sposobnosti, njeni ugovori su ništavni, jer je saglasnost volja bitni element ugovora, a nje u ovom slučaju nema. Takva osoba, također, ne podliježe primjeni sankcija koje se baziraju na obaranju usljed postojanja sumnje (šubhe), budući da je neuračunljivost u vrijeme izvršenja krivično djela nespojiva s umišljajem, ili u najmanju ruku dovodi u pitanje potpunost namjere i umišljaja.

I jedna i druga teorija islamski pravnika ima svoje pristalice u teoriji i praksi pozitivnih zakonodavstava. U svakom slučaju, pijana osoba ne može biti oslobođena odgovornosti za sve svoje postupke, posebno kada su u pitanju krvni delikti i nanošenje štete drugim licima. Kada je u pitanju zaključivanje ugovora i raskid bračne veze prihvatljiviji je stav o nevaljanosti takvih postupaka s obzirom na važnost elementa uračunljivosti u momentu izvršenja djela, štiteći time prvenstveno interes porodice i društva, a i samog učinitelja, jer se pitanje održanja ili rasturanja porodice ne može prepustiti neuračunljivoj osobi, ii osobi sa bitno smanjenom uračunljivošću.