„U svetu špijuna sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste“, ključna je rečenica Balkanskog špijuna, besmrtne drame Dušana Kovačevića. Ta pomisao kojom glavni junak prelazi rub paranoje, neodoljivo se nameće pri čitanju sms-dopisivanja Ive Pukanića i Nine Pavića.
Izgledalo nam je normalno da gazda cijeni svoje zaposlenike, vjerovali smo da su dvije medijske grupacije suprotstavljene, da u Hrvatskoj postoji slobodno medijsko tržište i konkurencija, da je Feral neovisan lijevi tjednik i da je Novi list politički vrlo daleko od Sanaderovog HDZ-a.
Prema najnovijim spoznajama, zahvaljujući objavljivanju privatne sms-korespondencije, čini se ipak da je „sve suprotno od onoga što je izgledalo da jeste“ – ispalo je da su Pavić i Pukanić „frendovi“ koji su usklađivali cijene svojih tiskovina, da je Pavić, na Mesićev zahtjev, neko vrijeme financirao Feral, čije novinare frendovi nazivaju “gramzljivim idiotima”, “nezahvalnim luđacima”, a poznatu novinarku nazivaju “kravom”. A nisu hinduisti.
Na Pukanićev upit: “Daj mi off the record reci koliko ti je Feral cca dužan za tiskanje i plaće kaj ste im u ovim godinama dali.” Pavić odgovara: “5,4 mio. Pomagal sam im jer me molio Stipe a ne Ivo. Govna.”
“Mali zloćko” i “frend” priznaju kako im proizvodi vrijede 7-8 kuna pa se retorički pitaju, ako dignu cijenu na 15, “Di da nađeš budale koji će to platiti”. Za njih prelazak novinara iz Jutarnjeg u Novi list znači riješiti se “bitangi”. Tvrdi se i kako ”Iza cijelog projekta pacifizacije Novog lista i pravljenja novog tjednika stoji naš frend Ivo!”, pri čemu sigurno ne misle na Pogorelića ni na Pattieru, a nesuđeni tjednik prikazuju kao “feralovsko sranje s kolumnom Ćiće Senjanovića na otvoru.”
Da sve navedeno u frendovskom sms-anju nije daleko od istine potvrđuje i medijska reakcija na nj. U Novom listu muk. Jutarnji, kroz svoje prvo pero, uvjerava čitatelje kako nije rečeno ništa važno i lamentira nad činjenicom da je narušena privatnost. I neki internetski portali, inače glasni i laki na medijskom obaraču, znakovito su suzdržani.
No što je s ljudskim dramama? Kako je biti u koži novinara koji na brutalan način saznaju da ih gazda smatra bitangama, a moraju i dalje pokorno dolaziti na posao i glumiti moralne vertikale društva u kojem deru po svemu i svačemu, a ne smiju obrisati pljuvačku s vlastitog lica?
Pogotovo se to odnosi na „feralovce“. Tužna šutnja nekadašnjih „medijskih heroja“ baca drugačije svjetlo na Feralove zadnje trzaje kad su najviše derali po kapitalizmu, a tajno ih je na životu održavala mrska korporacija. Budući da ništa ne demantiraju, mogu li se, prije svega u ime onih koji su ih čitali i cijenili postaviti sljedeća pitanja: Gdje je neovisnost ako predsjednik države tajno urgira za njihovo održavanje na životu? Gdje je ljevičarska pozicija ako ih financira korporacija koja, prema vladinoj potrebi, objavljuje tekstove o tome kako hrvatski radnik ili profesor uglavnom ljenčare?
Danas se može sprdati i s Duhom Svetim i s državom, ali se šuti kao puzzla kad je riječ o gazdinoj pljusci. Hoće li Senjanović napraviti šalu na račun sms-afere, a Novi list objaviti veliki tekst o insinuacijama na njegovu „pacifizaciju“? Smije li Dežulović napisati apsurdističku humoresku o „malom zloćku“, „kravi“ i „nezahvalnim luđacima“, a Ivančić generaciji odrasloj na njegovoj novini objasniti onih „5,4 mio“? Vrijeme će pokazati. Jedno je sigurno – kad se bude pisala povijest našeg novinarstva početkom trećeg milenija, svaki ozbiljan istraživač kao važan dokument uzet će i ove sms-ove. Upravo zbog ovakvih slučajeva, kod kojih naizgled bezazlena sitnica može baciti sasvim drugačije svjetlo na dotad neupitne istine i postoji institut povijesnog odmaka.
Očito je da su ispod površine suprotstavljenih političkih i medijskih opcija postojale neke čvrste transverzalne veze. U zadnje vrijeme, ponajprije zbog ekonomske krize, dolazi do pucanja „Majinog vela“ pred očima javnosti pa tračak istine, poput ovih sms-ova, svako malo prosijava i zabljesne u javnosti. Teško je špekulirati u čijem je interesu bilo njihovo objavljivanje, ali nema sumnje da je ono i u interesu javnosti, naravno, pod pretpostavkom da je bolje znati istinu, koliko god ona bila odvratna, nego živjeti ušuškan u iluzijama.
Nino Raspudić l poskok.info
wpDiscuz