Slavni splitski pjevač preminuo je nakon borbe s rakom. Imao je 70 godina. Iza sebe je ostavio ožalošćenu obitelj i prijatelje, ali i milijune obožavatelja…Legendarni pjevač Oliver Dragojević preminuo je danas u 5 sati ujutro u 71. godini u KBC-u Split, saznajemo od ljudi bliskih pjevaču.
Iza sebe je ostavio ožalošćenu suprugu Vesnu, s kojom je bio 44 godine u braku, sina Dina (42) i blizance Damira i Davora (39). Uskoro se očekuje službeno priopćenje o Oliverovoj smrti.
Kad se u kolovozu prošle godine saznalo za njegovu bolest, bio je to pravi šok za sve njegove obožavatelje. Dogodilo se to samo nekoliko tjedana nakon što mu je pozlilo na sprovodu kolege Remija Kazinotija.
– Ne mogu ništa još reći jer sam tek prošao pretrage. Još dogovaram način liječenja jer su pronađene tumorske stanice na plućima, rekao je tad Oliver kratko novinarima. Vjerojatno je i njega samog dijagnoza zloćudne bolesti neugodno iznenadila.
Liječio se kod jednog od najboljih hrvatskih onkologa, prof. dr. Eduarda Vrdoljaka u KBC Split.Saznalo se nažalost i da je karcinom neoperabilan, pa je Oliver počeo s ciklusima kemoterapija.
Unatoč svemu, 15. listopada nastupio je u HNK Split, ali već sedam dana kasnije morao je otkazati gostovanje na Gibonnijevom koncertu u zagrebačkoj Areni. Također, po preporuci liječnika, nije otputovao ni u Frankfurt na tradicionalni koncert 11. studenog, ali je zabrinutim fanovima vratio nadu samo dva dana kasnije kad je najavio svoj veliki rođendanski koncert u Spaladium Areni 15. prosinca.
Koncert je rasprodan za samo nekoliko sati, pa su organizatori odmah najavili i drugi za 16. prosinca. Koncerti su trebali biti veličanstveni, Olivera su, uz ‘Dupine’ i zbor ‘Izvor’, trebali pratiti Zagrebački filharmoničari. Nažalost, početkom prosinca otkazana su oba koncerta, a kako se saznalo, razlog je bila visoka temperatura koju je pjevač dobio nakon četvrte kemoterapije.
Oliver Dragojević rođen je 7. prosinca 1947. godine u obitelji oca Mate i majke Kate. Bio je njihovo peto dijete. Dvije kćeri – Glorija i Marija – umrle su pri porodu u Veloj Luci. A onda su Dragojevići pred okupaciju Dalmacije krenuli u zbjeg i završili u izbjegličkom logoru El Shatt u Egiptu. Tamo je od salmonele umrla i treća djevojčica Tatjana.
Po povratku na Korčulu, Oliver je sa starijim bratom Aljošom prve godine života proveo u Veloj Luci, a obitelj se preselila u Split tek nakon što je otac dobio posao u Lučkoj kapetaniji.
Kako je ispričao Zlatku Gallu u biografiji ‘Južnjačka utjeha’, kad je bio mali, Oliver je sanjao da će jednog dana biti mesar jer se družio s mesarovim sinom i fasciniralo ga je što je kod njih svaki dan na tanjuru bilo mesa.No, ako već nije bilo mesa, kod Dragojevića je uvijek bilo svirke i pjesme. Djed i baka po mami bili su s otoka Lastova, a očevi s Korčule. I dok je u majčinoj obitelji tek jedan rođak svirao klarinet, u očevoj obitelji mnogi su pjevali ili svirali pokoji instrument. Naime, Oliverov djed Antonio, nakon 20 godina provedenih u Australiji, kući je došao samo s dva klarineta.
Oliverova teta pjevala je u Kazalištu, a barba, tj. očev brat, u zboru. No i brat Aljoša i otac, koji je svirao usnu harmoniku, bili su vrsni pjevači. Oliverov barba i bratići stanovali su u istoj kući u kojoj je živjela i obitelj Meri Cetinić i njezina dva starija brata – Ante i Boris, pa bi Oliver i Aljoša često tamo navraćali. Hodnik velikog stana u Ulici sinjskih žrtava, u kojem je živjelo nekoliko obitelji s mnogo djece, bio je mjesto okupljanja na kojem bi se uz gitare i harmonike često zapjevalo.
Ljeta su pak provodili u Veloj Luci, gdje je Oliver i prvi put nastupio. Lokalni bend trebao je drugog saksofonistu, pa se Oliver tog ljeta 1960. kao 13-godišnji dječak, zatvorio nekoliko dana u sobu i vježbao. Nastupio je sjedeći na stolici, nogu pokrivenih stolnjakom jer nije imao duge hlače.
Nakon uspješnog debija, angažirali su ga i iduće dvije godine, jer je u međuvremenu već naučio odlično svirati još nekoliko instrumenata – usnu harmoniku, gitaru, klarinet, klavir.
Iako mu je prvu usnu harmoniku i gitaru dao otac, Oliver je završio osnovnu i srednju glazbenu školu u kojoj je učio klavir i klarinet. Prvi javni nastup on i brat Aljoša imali su 1957. godine na Radio Splitu. Prijavili su se na natjecanje pjevajući najdražu im pjesmu ‘Diana’ Paula Anke, a zatim je Oliver nastupio i na dječjem festivalu s pjesmom ‘Baloni’. Zajedno su pjevali i na ljetnoj terasi restorana u splitskom brodogradilištu, a sitniš su zarađivali i nastupima po kućama u Veloj Luci.
Kao tinejdžer, prva iskustva skupljao je i uStudentskom klubu, u big bandu, kojeg je vodio jazz trubač Edi Radosavljević, a dirigirao Ivica Bašić. Odatle su stasali brojni vrhunski jazz-glazbenici.Prema svjedočenju Oliverovog brata Aljoše, Oliver je doista bio nadaren za glazbu. Koji god instrument da je uzeo u ruke, svladao bi tehniku u najkraćemmogućem roku. Na natjecanju učenika glazbenih škola jednom je u Zagrebu podijelio prvo mjesto s nekoliko godina starijim klarinetistom.
A onda je 1962. godine prvi put zasvirao za novac. Bio je to sastav ‘Tequila’, koji je svirao u Domu Gusara na Matejuški i koji se uskoro preimenovao u ‘Batale’. Noću se slušao radio Luxembourg, a već sutradan su te iste pjesme izvodili na plesnjacima uz ‘indijanski engleski’ jer se tekst učio ‘po uhu’.
U VIS ‘Batali’ svirali su Josip Radeljak Dikan na bas gitari, Mate Carić – tenor saksofon, Pavle Kolarov Pajo – solo i ritam gitara, Mirko Petrić Špar na bubnjevima i Oliver na klavijaturama. O njima se najprije pročulo u Splitu, a brojnim gažama u idućim godinama, tijekom kojih se promijenilo i nekoliko postava, ‘Batali’ su se prometnuli u najkvalitetniji splitski sastav.
U to vrijeme mladi skladatelj Zdenko Runjić napisao im je temu kojom su otvarali i zatvarali plesne večeri, a malo tko je slutio da će baš poznanstvo Olivera i Runjića zauvijek promijeniti hrvatsku glazbenu scenu i da će taj dvojac u idućim desetljećima stvoriti više od 200 pjesama, od kojih će barem polovica ustanoviti sasvim nove glazbene standarde. Ali, početak nije bio nimalo obećavajuć.
Kad se 1967. godine Oliver ohrabrio zakoračiti u solo karijeru, Runjić mu je za nastup na Splitskom festivalu napisao pjesmu ‘Picaferaj’. Svjedoci tvrde da je nastup 19-godišnjeg Olivera bio očajan. I sam Oliver ga je ovako prokomentirao:
– Snimku prvog nastupa na Splitskom festivalu gledao sam nekoliko puta i naravno sve mi to izgleda i smiješno i očajno!
Ne samo zbog ruku s kojima klarinetist nije znao kud bi, već i zato jer je imao sasvim neobičan stajling.
– Imao sam jaknu s dvostrukim kopčanjem, katastrofalnu frizuru ošišanu britvom i jedva više od 60 kila, smijao se Oliver sam sebi.
Nije ušao ni u finalnu večer. Bio je toliko razočaran da je odlučio otići u inozemstvo. Proveo je svirajući po klubovima pune četiri i pol godine, a put ga je vodio od Njemačke i Švedske, preko Švicarske, Engleske, Francuske, Nizozemske čak do Kanade i Meksika. Vratio se u Split tek nakon što su ga na jednoj takvoj gaži posjetili brat Aljoša i troje prijatelja i uvjerili ga da samo trati vrijeme.
Ako je sve do 18. godine pjevao kao tenor, iz inozemstva se vratio kao bariton. Cigarete, piće, noćni život i neprospavane noći ogrubili su mu glasnice i podarili mu specifičnu boju glasa koja će obilježiti i njegovu daljnju karijeru.
Nesiguran život glazbenika u pečalbi nije mu donio zadovoljstvo ni u privatnom životu. U biografiji je tako priznao da iz tog perioda ne pamti neku veću ljubav.
Imao je dvadesetak godina, niti jedna djevojka nije bila dovoljno luda da ga prati po svijetu, a i on sam nije žudio za stalnom vezom. Zato se tek prije osam godina otkrilo da iz tog vremena ima i sina Kristijana začetog početkom ’70-ih u Švedskoj. Sve je prošlo bez skandala, pa je čak i Kristijan jedno ljeto došao u Velu Luku, posjetio obitelj Dragojević i nakon nekoliko dana vratio se u domovinu. Nedugo nakon toga Kristijan se oženio, dobio sina, a Oliver je tako prvi put postao djed.
Glazbenu karijeru u Hrvatskoj nastavio je s ‘Dubrovačkim trubadurima’. Nije ostao dugo, tek godinu dana jer, kako je objasnio, nije se baš previše uklopio u sastav. Došao je kao gitarist, svirao klavir i pjevao, ali je znao da je to samo usputna stanica.
Zahvaljujući njima upoznao je u Dubrovniku svoju suprugu Vesnu. Bilo je to 13. svibnja 1973. godine oko tri popodne na Stradunu. On joj je dolazio ususret, a nakon što su se mimoišli, ona se okrenula za njim, baš kao što se i on okrenuo za njom. Nije imala pojma da je glazbenik, jer kako je rekla, glazbenici su bili na dnu njezine ljestvice poželjnih. Ispod njih bili su još samo pomorci.
Kad ga je desetak dana kasnije upoznala, razočaranje je bilo još i veće. On je svirao u ‘Trubadurima’, što se nikako nije uklapalo u njezin glazbeni ukus. Prohodali su, a ona je u Split odlazila samo vikendima jer je radila u banci.
U proljeće 1974. godine su se oženili, nakon desetak mjeseci hodanja. U to vrijeme Oliver je već napustio ‘Trubadure’ i počeo nastupati s grupom ‘More’ ali je u ovom bendu svirao bez naknade. Budući da je svadba bila na vidiku, morao je zaraditi novac pa se vratio ‘Batalima’ i gažama. Vesna je pak u Splitu prihvatila posao bolničarke i kako je rekla, uglavnom su živjeli od njezine plaće.
No ni ta epizoda nije trajala dugo, jer se već 1974. godine Oliver spremao za svoj drugi nastup na Splitskom festivalu. Supruga Vesna prijenos je pratila preko televizije i snebivala se kad je svog supruga ugledala u hlačama na zvono, crvenoj svilenoj košulji s puf-rukavima i kosom svježe uvijenom viklerima. No ovaj put scenski je izgled zasjenila pjesma.
Oliverova ‘Copacabana’ odnijela je prvo mjesto, ali je i sam Oliver znao da to nije glazba s kojom će dosegnuti maksimum u karijeri. Već iduće godine imao je šansu za popravak općeg dojma. Kad je na Splitskom festivalu 1975. godine uvedena Večer dalmatinske šansone, bila je to šansa da se Oliver u tandemu sa Zdenkom Runjićem odmakne od popularnih pjesmica namijenjenih širokim narodnim masama.
Te godine Splitski je festival prošao u znaku Runjića. Za Terezu Kesoviju napisao je ‘Nježne strune mandoline’, za Mišu Kovača ‘Ja ne mogu drugo nego da je ljubim’, te ‘Konte o’kanjete’ za‘Dubrovačke trubadure’ i ‘Galeb i ja’ za Olivera Dragojevića.
Sve osim ‘Galeba’ dobile su neku nagradu, ali je Oliver dobio nagradu za izvedbu. Nije bio sasvim nezadovoljan. Znao je da je to pjesma koja je išla ispred svog vremena, a to će pokazati i godine koje su nadolazile. Ako je ‘Picaferaj’ od 1967. godine do danas doživio mnoge obrade i postao evergreen, onda je pjesma ‘Galeb i ja’ postala dalmatinska himna i simbol kompletnog Oliverovog opusa.
Osim što je zahvaljujući njoj potpisao prvi ugovor s diskografskom kućom Jugoton, ‘Galeb i ja’ dobila je potvrdu tek 15 godina kasnije, kad je proglašena najboljom pjesmom svih Splitskih festivala. Nakon prvog albuma ‘Ljubavna pjesma’ na kojem im se kao aranžer pridružio Stipica Kalogjera, slijedi album ‘Malinkonija’ koji osim naslovne pjesme ima još nekoliko ultimativnih hitova, a jedan od njih je zasigurno ‘Skalinada’.
Kako navodi Zlatko Gall u Oliverovoj biografiji, izvedena na Splitu ’76. ova je pjesma dobila nagradu stručnog žirija, a Oliver nagradu za najbolju festivalsku interpretaciju, ali i ovaj put nijednu nagradu publike. Tek iduće godine ona je postala najizvođenija pjesma na radijskim postajama, da bi do 1990. godine dobila titulu najizvođenijejugoslavenske skladbe u posljednjih 45 godina.
Tandem Oliver Dragojević-Zdenko Runjić s aranžerom Stipicom Kalogjerom u idućih 17 godina proizvest će na desetke hitova. ‘Oprosti mi pape’, ‘Cvit Mediterana’, Molitva za Magdalenu’, ‘Majko da li znaš’, ‘Zelenu granu s tugom žuta voća’, ‘Ča je život vengo fantažija’, ‘Laku noć Luiđi, laku noć Bepina’, ‘Ključ života’, ‘Vjeruj u ljubav’, ‘Nadalina’ u duetu s Borisom Dvornikom, ‘Karoca gre’, …
Uglavnom, od sredine 70-ih Oliver se prometnuo u vodećeg glazbenika hrvatske, ali i regionalne scene, što je utjecalo i na njegov privatni život. Oliver je sve više izbivao iz kuće, a brigu o prvom sinu Dinu koji mu se rodio u listopadu 1975. preuzela je isključivo supruga Vesna. Tako je i tri godine kasnije, kad je rodila blizance Davora i Damira u rodilište došla gradskim autobusom jer je Oliver bio u Londonu. Čim se vratio u Split, posjetio ju je i šokirao se kad ju je vidio natečenu i izmorenu.
– Nemam te srca takvu gledati’, rekao je i izašao iz bolnice. Idući dan nije ni došao, a ona je, kako je ispričala Zlatku Gallu, bijesna na supruga, rodila dan kasnije. Ipak, kako kaže, Oliver je uvijek bio brižan otac i sa sinovima je gajio prijateljski odnos koji traje sve do danas. Nikad im u ruke nije gurao nikakav instrument, niti je od njih očekivao glazbenu karijeru. S njima je radije igrao balun, balote, bilijar, odlazio na brod i u ribe i provodio s njima ljeta u Veloj Luci.
Od početka karijere Oliver je objavio 46 albuma i na stotine singl ploča. Suradnja s Runjićem završila je nakon 25 godina albumom ‘Teško mi je putovati’ iz 1992. godine. Prema Oliverovim riječima, nakon pjesme ‘Žuto lišće ljubavi’ shvatio je da više ne želi podilaziti masovnom ukusu koji se počeo graditi tih godina.
– Želim pjevati pjesme kojih se neću kasnije sramiti, rekao je tad u jednom razgovoru za novine. Mnogi su pomislili da je to ujedno i kraj njegove popularnosti, ali godine koje su nadolazile pokazale su da je to zapravo bio tek njegov novi početak. Prekretnicu u njegovoj karijeri označila je pjesma‘Cesarica’ koju mu je napisao Gibonni već iduće godine, a slijedio je album ‘Neka nova svitanja’, pa ‘Vrime’, ‘Duša mi je more’, ‘Dvi, tri riči’. A da je riječ o svevremenskom glazbeniku potvrdila je i suradnja s mlađim pjevačima kao što su Tedy Spalato, Dino Dvornik, Tony Cetinski, Vanna,…
Nakon 30 godina vjernosti Croatia Recordsu, 2005. godine objavio je album ‘Vridilo je’ za ‘Aquarius Records’ koji je u samo mjesec dana postigao platinastu nakladu. No, pravi profesionalni uspjesi tek su slijedili. Veliki koncerti u pariškoj Olympiji 2006. godine, pa Carnegie Hallu u New Yorku i Konzerthausu u Beču 2008. godine, te veliki koncert u Royal Albert Hallu u Londonu u travnju 2010. godine zaokružili su njegovu 45 godišnju glazbenu karijeru.
Na pitanje je li se umorio od pjevanja, odgovorila je tada Oliverova supruga Vesna, koja ga poznaje bolje od njega samoga:
– Naravno da nije. Ima on još mnogo ideja i želja. Uostalom, bolje da pjeva jer kad bi otišao u penziju, više se ne bismo ni viđali. Sjeo bi u svoj brod, pa u ribe i više se ne bi vraćao kući!
wpDiscuz