Moguće je biti vjernik i ne vjerovati u ukazanje u Međugorju, a sad tamo dolazi apostolski vizitatorHercegovačko mjestašce Međugorje jedno je od najpoznatijih hodočasničkih mjesta u svijetu te istodobno, kako to i inače bude u ovakvim situacijama, dugogodišnji predmet kontroverznih rasprava o njegovoj autentičnosti. Međugorska priča je započela davnog 24. lipnja 1981., kad je troje djece izjavilo da su vidjeli Gospu. Iako su mnogi i danas uvjereni da je riječ o pomno osmišljenoj prijevari, nemoguće je ignorirati podatak da Međugorje danas, 36 godina kasnije, na godinu posjeti 2,5 milijuna ljudi.
Dalibor Milas l teolog
Autor ovih redaka je rođen i odrastao u blizini Međugorja te je nekoliko godina pastoralno djelovao na tom teritoriju. Fenomen ukazanja je specifičan po tome što ovdje nema predmeta (ikone, kipovi i sl.), kojima hodočasnici uobičajeno hodočaste, nego je ovdje u fokusu živa osoba koja tvrdi da komunicira s nadnaravnom stvarnošću.
Unatoč brojnim susretima i iscrpnim razgovorima, kako sa samim vidiocima, tako i s mnogo vjernika koji su u Međugorju doživjeli obraćenje i promjenu, racionalnost i skepsa prema svim paranormalnim zbivanjima ne dopuštaju mi vjerovati u Marijina ukazanja u Međugorju. Da se razumijemo, slično vrijedi i za Fatimu, Lourdes te sva ostala mjesta “neobičnih pojava”. Suprotno uvriježenome mišljenju, da, moguće je biti vjernik i ne vjerovati u ono što se dogodilo (ili događa) u Međugorju.
Smatram da je, prije svega, potrebno razlikovati javnu objavu od brojnih privatnih objava. Kršćanstvo je objavljena religija, čija je objava završena smrću posljednjeg apostola. Budući da se privatne objave tiču samo onih osoba koje su ih primile, ostali nisu obavezni vjerovati u njih. Teško mi je povjerovati da Bog ima potrebu vrtjeti Sunce ili po oblacima crtati nekakve križeve i siluete određenih osoba kako bi nam nešto dokazao.
Mišljenja sam da bi u tom slučaju neke druge metode uvjeravanja bile mnogo efikasnije i prikladnije. Kao što rekoh, nisam od onih koji vjeruju u mogućnost ukazanja bilo čega – vjerujem u kemijske procese u mozgu i njihovu svrhu. No neću odbaciti događanja u Međugorju samo zato što se ne uklapaju u moju teoriju svemira.
Teško mi je također ne primijetiti da su osobe koje se svim silama bore protiv Međugorja redovito one koje nikako ne vjeruju i uopće nisu religiozne, pri čemu spontano zaključujem da su agresivni ateisti i vjerski fanatici zapravo mentalni blizanci koji o ovim i ovakvim pitanjima ne umiju normalno i argumentirano raspravljati. Umjesto civiliziranog chiaroscura, čini mi se kako je u pozadini zavladala surova, ali razumljiva antagonistička kombinacija crnog i bijelog.
No ishod međugorske kontroverze nije i ne može biti binarnog tipa: ili je laž ili je autentično. Kako i inače u životu, tako i ovdje, stvarnost je mnogo kompleksnija od našeg crno-bijelog pogleda na svijet. Iako nisam sklon vjerovati u takve objave, nemam potrebu boriti se svim silama protiv takvih fenomena.
Tiskovni ured Svete Stolice u Vatikanu je 31. svibnja priopćio da je papa Franjo imenovao nedavno umirovljenog poljskog nadbiskupa Henryka Hosera apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za Međugorje, i to na neodređeno vrijeme. U priopćenju je navedeno da je riječ isključivo o pastoralnoj službi, nastavljajući se na misiju posebnog vatikanskog izaslanika za Međugorje, koja je 11. veljače 2017. bila povjerena nadbiskupu Hoseru i koju je on očito uspješno odradio.
“Svrha poslanja apostolskoga vizitatora je osigurati čvrstu i trajnu pratnju župne zajednice u Međugorju te vjernika koji tamo odlaze na hodočašće, čije potrebe iziskuju osobitu pozornost”, stoji na kraju priopćenja.
Prema Kanonskom pravu, apostolski administrator je od strane pape imenovani upravitelj određene biskupije, dijela biskupije ili pak crkvenog teritorija, što u praksi znači da je Vatikan crkveno-pravno preuzeo ingerenciju nad Međugorjem. Imenovanje apostolskog administratora za Međugorje je tek logička posljedica vatikanske politike prema Međugorju.
Već je 2010. godine papa Benedikt XVI. sazvao tzv. Međugorsku komisiju na čelu s kardinalom Ruinijem. Pored nekolicine vatikanskih službenika i činovnika, članovi Komisije bili su i kardinali Jozef Tomko, Vinko Puljić, Josip Bozanić, Julián Herranz te Angelo Amato. Osim kardinala, članovi Komisije su bili psiholozi Tony Anatrella i Mijo Nikić, antropolog Achim Schütz, crkveni pravnik David Jaeger, mariolog Salvatore Perrella, predstavnik Kongregacije za nauk vjere Krzysztof Nykiel te teolozi Pierangelo Sequeri, Franjo Topić, Mihály Szentmártoni i Nela Gašpar.
Dodatni član Komisije bio je Poljak Zdzislaw Józef Kijas. Komisija je tijekom četverogodišnjeg istraživanja konzultirala dostupne arhive tajnih službi bivše Jugoslavije i brojne stručnjake.
Komisija je u svojoj analizi potvrdila autentičnost prvih sedam ukazanja. Prema izvorima poznatog vatikanskog insajdera Andree Torniellija, članovi Komisije smatraju da su djeca u tom trenutku bila psihofizički zdrava, slobodna od bilo kakva utjecaja druge ili treće strane, sama iznenađena događajima i pod konstantnom istragom i pozornošću tadašnje milicije i Udbe.
Nakon pročitanog izvješća, papa Franjo je zadužio poljskog nadbiskupa Henryka Hosera da pripremi “pastoralno rješenje” za Međugorje. Iako nadbiskup Hoser nije bio zadužen za doktrinarni dio, a Vatikan još nije donio konačan sud, Hoser je već prošle godine izjavio da je uvjeren kako će ukazanja biti priznata jer, prema njegovim riječima, teško je povjerovati da bi šestero vidjelaca 36 godina moglo lagati. Kad malo bolje razmislim, mogu razumjeti da nas jedna osoba može prevariti, ali svih šest? I to u kontinuiranom razdoblju od 36 godina? Toga nema ni u “CSI New York”.
Tko je uopće Henryk Hoser? Novoimenovani apostolski vizitator u Međugorju nadbiskup Henryk Franciszek Hoser je liječnik opće prakse, član Družbe katoličkog apostolata (palotinci), dugogodišnji afrički misionar, vatikanski čovjek za specijalne zadaće te jedan od najpopularnijih poljskih biskupa.
Hoser je rođen 1942. u Varšavi, gdje je 1966. završio studij medicine. Nakon završenog studija, radio je dvije godine kao liječnik na odjelu interne medicine u bolnici Ziębicach. Iako se 1969. pridružio družbi palotinaca, nije zapostavio svoju struku nego je, u dogovoru sa svojim redovničkim poglavarima, nastavio raditi kao liječnik. 1974. je u Varšavi zaređen za svećenika te već 1975. odlazi u misije u Ruandu, gdje ostaje do 1993.
Osim što je vršio najodgovornije crkvene i pastoralne funkcije u Ruandi, važno je napomenuti da je vodio program za liječenje oboljelih od side u Ruandi. Uz sve pastoralne i liječničke obaveze u Ruandi, Hoser je obavljao službu apostolskog vizitatora u Ruandi te sudjelovao na posebnoj vatikanskoj sinodi o Africi.
Njegov zemljak, papa Ivan Pavao II., 2005. imenovao ga je titularnim biskupom i tajnikom Kongregacije za evangelizaciju naroda. Njegov nasljednik, papa Benedikt XVI., imenovao ga je 2008. novim varšavskim nadbiskupom. Papa Franjo ga je prošle godine imenovao posebnim vatikanskim izaslanikom za Međugorje, a nedavno i apostolskim vizitatorom sa specijalnom zadaćom za Međugorje.
Iako nadbiskup Hoser u Poljskoj kotira kao konzervativan čovjek vjeran nauku i idejama Ivana Pavla II., u poljskoj javnosti uživa dobar ugled čovjeka dijaloga i praktičnih rješenja. Što očekivati u Međugorju?
Katolička crkva je interesna organizacija. Ako pokrivaš ogroman dio svjetskog teritorija te imaš ogroman utjecaj na velik dio svjetske populacije, onda i nemaš drugog izbora nego postati interesna organizacija. To samo po sebi ne mora biti ništa loše ako je interes opće dobro, duhovnost pojedinca i zajednice te zdrave norme u cijelom društvu.
Svakome čovjeku današnjice, u kojoj su čast i poštenje tek arhaični izrazi, mora biti jasno da je kriminal prisutan tamo gdje se vrti velik novac. Iluzorno bi bilo očekivati da će Međugorje biti iznimka. No kako bi se spriječila pretjerana apartmanizacija svetišta, inflacija kiča, mitova i svjetlećih kipova, potreban je angažman i utjecaj više instance kao što je Vatikan.
Pri razmatranju rješenja međugorskog pitanja, u opticaju je bilo nekoliko mogućih opcija. Jedna je bila osnivanje nove biskupije, u koju bi, uz župu Međugorje, ušle i još neke župe s područja pod upravom mostarskog biskupa Ratka Perića. Ovim bi se potezom navodno pokušao riješiti i tzv. Hercegovački slučaj, čime bi se ponovno rehabilitirali i otpušteni franjevci i trenutno suspendirani svećenici, koji su nezakonito okupirali nekoliko hercegovačkih župa, te na taj način konačno povratio mir u konfliktnu Mostarsku biskupiju. Vatikanski insajder Tornielli je prošle godine pisao kako bi Međugorje trebalo biti proglašeno tzv. pontifikalnim svetištem, koje bi bilo pod izravnom upravom Svete Stolice.
Bilo kako bilo, uvjeren sam da Hoser kao već iskusni vatikanski specijalac dolazi u Međugorje s već pripremljenim rješenjima koja će samo učvrstiti Međugorje kao megapopularno hodočasničko mjesto.
Jedan od rijetkih koji to (još uvijek) odbija prihvatiti jest mostarski biskup Ratko Perić. Unatoč već donesenoj odluci, Perić i dalje pokušava svjetskoj javnosti dati do znanja kako je Međugorje velika prijevara. No nakon što je papa Franjo smijenio Perićeva vatikanskog zaštitnika i intimusa, kardinala Gerharda Müllera, biskup Perić je u Vatikanu izgubio svoj glas.
No ne treba ni zanemariti da su se koplja između dijecezanskog biskupa Perića i hercegovačkih franjevaca lomila oko implementacije vatikanske odluke o uspostavi redovite crkvene hijerarhije, odnosno župa koje su franjevci trebali vratiti mjesnom biskupu, pri čemu je mostarski biskup naišao na velik otpor hercegovačkih franjevaca koji su se tome protivili te branili ne samo povijesnim i tradicijskim pravom nego i međugorskim ukazanjima, koja su iskorištavana kao štit u sukobu s Perićem.
Bilo kako bilo, Perićev u startu zabetonirani stav o Međugorju je uvijek bio identičan. Ne ulazeći u samu narav Međugorja kao eventualnog mjesta nadnaravne i, to se uvijek mora naglasiti, privatne objave, teško je ne primijetiti da je Perić nevjerojatno ustrajan u svojoj borbi protiv nečega ili nekoga.
Da je kojim slučajem na njegovom položaju bio netko tko zna voditi dijalog, tko se malo više vodi razumom, a malo manje emocijama i vlastitim ponosom, te tko ne trati svoju službu obračunavajući se sa svima onima koji se ne slažu s njim, možda bi se neki problemi, koji već duže vrijeme postoje u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, davno riješili. Njegova nastojanja da i dalje dokaže Rimu i Svijetu (Urbi et Orbi) kako je Međugorje prijevara ravno je protestima nogometnih igrača koji se čak i nakon sučeve konzultacije VAR-a (videotehnologije) i uvjerenosti u ispravnu odluku ne mogu pomiriti s dosuđenim jedanaestercem ili zaleđem. No odluka je već donesena.
Sve ovo piše i potvrđuje čovjek koji je godinama imao čast i privilegij osluškivati kako se ljudska srca otvaraju i suočavaju sa svim svojim strahovima, slabostima, ali i nadama. Na stranu sve moguće malverzacije i pokušaji iskorištavanja naivnih turista i hodočasnika, neke stvari je nemoguće ignorirati. Iako dobar dio kritičara u Međugorju vidi čudan spoj politike, religije i ekonomije, neosporna je činjenica da Međugorje milijunima ljudi predstavlja svojevrsnu oazu u kojoj oni pronalaze svoj mir.
Uvjeren sam da je potrebno sačuvati i zaštititi Međugorje kao mjesto molitve i mira. Na stranu senzacionalizam i duhovno-turistički kič, ali ljudi dolaze u Međugorje jer im je takvo što stvarno potrebno i to im nitko ne smije uskratiti. S druge strane, potrebno je takvu oazu sačuvati od svih mogućih zloupotreba i prisutnoga kriminala. Neke pojave u Međugorju su zaista nedopustive. Primjerice, iskorištavanje radnika i radnica u Međugorju koji po cijele dane rade na crno i za minimalac.
Oni se boje suprotstaviti svojim gospodarima jer su svjesni da će ostati bez posla i što onda? Ako promotrimo Međugorje s pastoralno-teološke strane, onda je potrebno raskinuti s praznovjerjem i mitovima i upozoriti turiste i vjernike da Međugorje nije mjesto magije i instant-čudesa. Treba im netko reći da tamo ne “plešu” nebeska tijela; da kip Uskrslog Isusa ne može “plakati iz koljena” i da fluorescentna Gospa nije znak s neba nego kip s eBaya. Sve ovo nabrojeno nije nikakav napad na sve ono što je pozitivno u Međugorju nego ogromna antireklama samog Međugorja koja neutralne ljude odbija.
Međugorski fenomen nema nikakve veze s crkvenom politikom. Iako je službena Crkva (čitaj: mostarski biskup Ratko Perić) desetljećima pokušavala na sve moguće načine diskreditirati i Međugorje i sve one koji imaju bilo kakve veze s Međugorjem, to im nije pošlo za rukom jer broj hodočasnika je u konstantnom porastu. Ako Vatikan kojim slučajem i zabrani Međugorje, što je nakon posljednjih odluka iluzorno očekivati, to će samo prouzrokovati revolt kod milijuna hodočasnika i posjetitelja.
Riječ je o nekontroliranom i nepredvidljivom fenomenu, koji Crkva nastoji institucionalno kontrolirati kako bi se izbjegle neke neželjene nuspojave. Možemo mi raspravljati je li ukazanje autentično ili fantastično isplanirana prevara, no činjenica ostaje da je to mjesto na koje ljudi hodočaste, u velikim brojevima, i tako je već godinama. Dokle god postoji potreba za Međugorjem, ono će postojati, bez obzira što mi o njemu mislili.
S druge strane, Međugorje bi moglo postati novi vatikanski adut u okršaju s, prema crkvenome mišljenju, sve prisutnijim relativizmom. Za razliku od ostatka Europe i svijeta, gdje su ispovijedi postale rijetke poput albino medvjeda, jedna od najvažnijih odlika Međugorja je upravo ovaj sakrament.
Bilo kako bilo, Vatikan je doveden pred gotov čin i Hoserova zadaća je prizemljiti Međugorje, učiniti ga transparentnijim i uređenijim i osigurati da milijuni hodočasnika i turista u Međugorju pronađu ono što im je potrebno: mir, utjehu i odmor.
wpDiscuz