Dražen Ladić ima broncu iz Francuske, a u nedjelju ide po zlato. Je li to utakmica koju ste čekali 20 godina, nakon poraza od Tricolora u polufinalu na St. Denisu?
– Da nije finale Svjetskog prvenstva, odgovorio bih da možda još nije stigla ta utakmica koju čekam, ali u karijeri trenera ili nogometaša nema većeg od dvoboja koji je pred nama. Jesam li čekao? Nisam, zato što se još prije godinu dana nisam nadao da bih mogao biti u ovoj poziciji u kojoj sam danas. Imao sam sretne okolnosti da sam tu gdje jesam, i da smo svi mi tu gdje jesmo, kao i naši navijači – odgovorio nam je Ladić s kojim smo razgovarali u hotelu Swissotel, gdje boravi reprezentacija.
Navratio bi i pokoji igrač, Rakitiću je stigao kum Keta, Lovre Kalinić je imao posjet… Sjeli smo u mirni kutak. Pa koliko smo blizu zlatu?
– Francuska je definitivno najteži protivnik, i po ovoj analizi koju smo upravo pogledali. Znate onu uzrečicu – tako blizu, a tako daleko. Mislim da su ovdje šanse 50:50. Da će sitnica prevagnuti, a mi se pripremamo da taj detalj odluke bude na našoj strani. Da igrači učine sve kako bismo napravili taj završni korak.
Sve pada u drugi plan
Bitno je odigrati na istoj trkačkoj razini kao oni. Možemo li?
– Isto smo si pitanje postavili prije utakmice s Rusijom jer oni su dotad najviše trčali. Nakon produžetaka s njima jednako se pričalo prije Engleske. Na svakoj toj utakmici momci su pokazali veliku vjeru, samopouzdanje i moć. Ako pogledate statistiku, mi smo u produžecima s Engleskom pretrčali trećinu utakmice, u 90 minuta imali smo 106 kilometara, na kraju 144. U produžecima takva trka nakon 90 minuta! A ovo je sad finale i sve što je bilo ranije pada u drugi plan.
Momčad izvlači unutarnju energiju.
– Ovdje ne treba biti veliki filozof i graditi priču za motivaciju.
Gdje je naša prednost, a u čemu su Francuzi najopasniji?
– Poslije analize stječem dojam da su dosta dosadna ekipa. Dugo i odgovorno drže loptu, pas im nije toliko u dubinu koliko ide u širinu, i u tome traže, nakon desetak dodavanja, prazan prostor koji se otvara po bokovima. Naravno da to ide njima u prilog, barem su tako pokazale dosadašnje utakmice. No, vidjeli smo i da njihovi prethodni protivnici nisu bili tako kompaktni i čvrsti kao mi. Dakle, možemo im u tome parirati. Naša prednost nije jedna, to je sve ovo što su momci pokazali, to zajedništvo, borbenost, hrvatski duh. I u ovoj generaciji vidim veliki osjećaj patriotizma, to nas jako nosi. Uz individualnu kvalitetu koju mi definitivno posjedujemo.
Jeste li ikada vjerovali da će Hrvatska imati još jednu medalju na SP-u?
– Peti put sudjelujemo na SP-u, osvojili smo dvije medalje. Nema puno reprezentacija, od 1930. godine, koje nisu iz velikih država, a da su tako nešto napravile. Ovog časa hrvatska je nogometno velika reprezentacija, no pojedine države imaju više registriranih nogometaša nego Hrvatska stanovnika. Pa koliko ih može reći da imaju dvije medalje? Lako se busati – ja sam to znao. Ja to nisam znao. Možda ću za šest mjeseci razmišljati drugačije, ali dok sam dio toga, nemam kompletan dojam svijesti što se događa. Cijelo vrijeme pokušavam dočarati igračima da ta impresija koju oni imaju ovdje nije ni blizu one snage i moći koju imaju ljudi u Hrvatskoj i što ih čeka na povratku doma. Gledamo tu euforiju putem društvenih mreža i medija, ali kad stanu na hrvatsko tlo…
Nikad tako složni
Pogotovo ako donesu pehar?
– O tome se ne usudim ni razmišljati. Nogometno se nikad nismo nalazili u tako komfornoj situaciji jer 1998. smo se trebali boriti za medalju. Rukometaši ili vaterpolisti su imali te privilegije, ali nogomet je nešto drugo.
Pa koja je ekipa bolja, 1998. ili 2018. godine?
– Nogomet koji se igrao 1998. je jedno, ovo je druga dimenzija. Lopte su danas puno brže, konkretno golmani moraju biti kvalitetniji da bi mogli uspješno parirati, kamoli ne igrači. Tada nije bilo toliko duela i igre iz prve. Međutim, uspjeh ne čini samo 90 minuta na terenu, postoji X elemenata sa strane. Generacija 1998. je imala prednost i pojedinim segmentima, ova momčad, pak, određene stvari radi daleko bolje. Eh sad, nema potrebe za filozofiranjem, posložile su se sretne okolnosti i tada i sada. Uz svu našu kvalitetu i trud. I drugi su se trudili, ali nemaju takvu klasu. Na ovom Svjetskom prvenstvu u finalu se susreću dvije najbolje reprezentacije.
Hoće li hrvatski nogomet profitirati od ovoga? Od 1998. nije mnogo.
– To je pitanje svih pitanja. Hrvatska kao država i društvo već je profitirala od ovog SP-a. Od završetka rata do ove euforije nije bilo vremena kad su Hrvati bili tako složni, da se nije gledalo susjeda poprijeko, da se nije gledao tko je čiji. Danas toga nema, ne kažem da za mjesec dana neće opet biti. Ovog trenutaka velika je činjenica da smo veseli i raspoloženi, da imamo razloga to biti, a pokazali smo da znamo to biti, ne treba nama puno. I to malo se nekad čini jako mnogo. Hoćemo li znati to zadržati, to je pitanje, i to je na nama. Na svima nama, ne samo ljudima u nogometu. Ako svaki djelić ovoga zadrži u sljedećim vremenima, bit će sjajno. Svi smo ovdje svjesni situacije koja je bila prije Svjetskog prvenstva, zato nam je zadovoljstvo i veće jer vidimo da smo doživjeli razdoblje velike sreće. Neki su problemi gurnuti u drugi plan, oni će nas kad-tad dočekati, ali možda ćemo ih lakše rješavati kad budemo raspoloženi i veseli. Neće se činiti tako velikima. Benefit je već postignut.
A nogomet u smislu boljitka lige, klubova, infrastrukture?
– Na ljudima koji vode nogomet je da to iskoriste. Ne na način da učvrste svoje pozicije, nego da pozicioniraju nogomet gdje bi trebao biti u Hrvatskoj. Ne kažem da nije, u odnosu na neke druge segmente, dobar, ali čisto nogometno gledajući, mora to biti i puno kvalitetnije. Nije to pitanje samo novca. Nekad se i s malo love mogu napraviti velike stvari. Lako je kad je na hrpi puno para… Umijeće je napraviti ono što je nama potrebno. Ovo je krasna situacija, koju su nam igrači omogućili, da profitiramo.
Ova ekipa je na nekoliko natjecanja ostala nedorečena, praktično je imala aureolu gubitnika, a sad nosi vijenac pobjednika. Je li to najviše djelo Zlatka Dalića?
Kao Ćiro 1998.
– Kad je on preuzeo momčad, dosta smo razgovarali upravo na tu temu; što je to da ta individualna kvaliteta koju posjeduju naši igrači ne dolazi do izražaja. Nije se to dogodilo jednom. Prolazila su svjetska i europska prvenstva, a zbog nečega nije išlo. To je definitivno Dalićeva čarolija. On je našao model kako će to okrenuti. Od načina komunikacije s igračima, režima rada… Govorio sam da bi rijetki treneri 1998. mogli voditi tu generaciju, što je Ćiro mogao. Tako mislim da je upravo Dalić izabrao izvanredan recept kako napraviti situaciju da ti igrači iskažu svu kvalitetu koju posjeduju.
Znate li već hoćete li vas dvojica nastaviti voditi Hrvatsku i nakon SP-a? Dalić ugovor ima…
– Do ove sekunde ni “a” nismo pričali o tome. Za njega ne znam, a meni nije na kraj pameti da se sada s tim bavim.
wpDiscuz