Vrijedniji je od nafte, a mafija ga krade na plažama

Rajske plaže iz snova, barem one koje vidimo u filmovima, većinom su pješčane plaže, s bijelim pijeskom koji se proteže u daljinu. U potrazi za takvim mjestima prelistavamo niz turističkih brošura i za oko nam zapnu rajske plaže u Barbadosu, Hrvatskoj, Tajlandu, Južnoj Africi.

Naturalist Desmond Morris vjeruje da ljudi, potomci majmuna koji su voljeli vodu, u svojim genima imaju potrebu za traženjem takvih mjesta koja povezujemo sa odmorom gdje upijamo zrake sunca dok se valjamo po pijesku i poput njegovih zrnaca tako nam i svaki problem, svaka briga, nestaje iz misli.

A pijeska ima u neograničenim količinama, toliko da se usporedba s njim koristila za opisivanje nečeg što je beskonačno, sasvim uobičajeno ali opet magično, i da je njegovo iscrpljivanje gotovo nemoguća misija. Zvijezda ima više nego zrnaca pijeska, kako govore astronomi. Pijeska ima u ogromnim količinama, a kako kažu istraživači sa Sveučilišta na Havajima, riječ je o 500 kvadrilijuna.

No pijesak nije tako beskonačan koliko mislimo. Zaboravljamo na našu neutaživu glad za izgradnjom novih zgrada, cesta, stakla, pa čak i elektronike. I sve to pogađa upravo mjesta koja najviše volimo. Svijet potroši između 30 i 40 milijardi tona građevinskog materijala godišnje, a polovica toga otpada na pijesak, što je dovoljno kako bi se izgradilo zid visok i širok po 27 metara oko ekvatora, piše The Guardian. 

Pijesak je uz vodu najčešći prirodni materijal kojeg se koristi i onaj na kojem je izgrađeno naše društvo. U posljednjih pet godina globalna potrošnja se učetverostručila, s obzirom na velike apetite Kine i Indije zbog potrebe izgradnje velike infrastrukture. Oko 15 do 20 milijardi pijeska koji se godišnje potroši, oko polovice završi za potrebe betona. Naša ‘betonska’ potreba toliko je velika da ga godišnje proizvedemo gotovo dva kubična metra po svakom muškarcu, ženi i dijetetu na planetu.

No što je s velikim oceanima pijeska koji se protežu od Atlantskog do Perzijskog zaljeva, kao što su Sahara i Arapska pustinja?

Čini se kako je to kriva vrsta pijeska. Utjecaj vjetra smanjio je zrnca pijeska koja su toliko malena da se ne mogu koristiti za izradu betona. Graditelji vole uglati pijesak koji se može naći na obalama, posebno riječnim. Pravi primjer je Burj Khalifa u Dubaiju, najviši neboder na svijetu. Unatoč tome što je okružen pijeskom, prilikom njegove izgradnje korišten je pijesak iz Australije.

Pijesak s riječnih korita jako je cijenjen, zahvaljujući svojoj idealnoj teksturi i čistoći zbog toka čiste, svježe vode. Pijesak iz morskog dna također se koristi sve više, no prije upotrebe potrebno ga je dobro oprati kako bi se isprala sol da se izbjegne korozija metala u građevinama. I sve to jako košta.

Kina je vodeća građevinska sila i troši oko polovice svjetskog betona. U samo četiri godine, između 2011. i 2014. godine iskoristili su više betona nego što su to učinile SAD tijekom cijelog 20. stoljeća. Ta velika gomila materijala glavni je sastojak cesta, a Kina je samo u jednoj godini izgradila 140.000 km novih cesta.

Do 2050. godine dvije trećina čovječanstva živjet će u urbanim područjima, što je posljedica migracija i rasta populacije. Populacija Indije, koja se po ‘gladi’ za betonom nalazi na drugom mjestu, odmah iza Kine, očekuje se da će narasti na 1,7 milijardi ljudi do sredine ovog stoljeća.

Mumbai, poslovno središte Indije, jedan je od 10 mega gradova s populacijom od 22 milijuna stanovnika. Kina i Indija u većini ovise o svojim nacionalnim zalihama pijeska, koje koriste i kako bi smanjili troškove transporta. No kako rastu neboderi u Šangaju i Mumbaiju, tako raste i cijena ovog nekad skromnom sastojka. Kineska glad za pjeskom je neutaživa, a njihovo najveće mjesto za izvlačenje pijeska je jezero Poyang iz kojeg se dnevno izvuče oko 989.000 tona pijeska.

Velika potražnja za pijeskom nadmašila je mogućnosti međunarodne trgovine, koja je kako bi namirila sve potrebe počela s uništavanjem mjesta kao što je Šri Lanka, područja bogata koraljnim grebenima. Izvlačenje pijeska smanjuje razinu vode i zagađuje vodu za piće, kao što je primjer u delti Mekong u Vijetnamu, dok ustajali bazeni vode koji ostaju nakon izvlačenja potiču razvoj malarije.

Nitko zasada ne zna kolika je šteta počinjena okolišu zbog ove velike potrebe za pijeskom, budući da se to najčešće događa na izoliranim područjima i onima koja nisu još dovoljno istražena.

“Ovisni smo o pijesku no ni sami ne znamo koliko jer ga ne kupujemo pojedinačno”, rekla je Aurora Torres, španjolska ekologistica koja proučava utjecaje svjetskog izvlačenja pijeska u njemačkom centru za Integrative Biodiversity Research.

“Izvlačenje se snažno povećalo tijekom protekla četiri desetljeća i posebno je ubrzano nakon 2000. godine. Urbani razvoj stavlja sve veći teret na limitirane izvore i uzrokuje konflikte diljem svijeta. Iskorištavanje pijeska prijeti koraljima, morskoj travi, te svoj morskoj bioraznolikosti i posebno prijeti vrstama koje su već na pragu izumiranja. Naša potreba za pijeskom viša je od razumijevanja njegovog utjecaja kojeg ima na okoliš i društvo”, naglasila je.

Pijesak je odgovoran za 85 posto ukupne težine svih materijala izvučenih 2014. godine, a njegove zalihe nadopunjuju se erozijom stijena tijekom tisuća godina. Velika potražnja znači oskudicu, oskudica znači novac a novac dovodi i do kriminala. Na svjetskoj razni procijenjeno je kako je ovaj biznis težak 50 milijardi funti godišnje, a kubni metar pijeska prodaje se po cijeni od 67 funti u područjima visoke potražnje i malih zaliha.

Ovo ga čini idealnim za ilegalnu eksploataciju posebno u zemljama u razvoju. Zašto trošiti velike količine novca na nabavu pijeska iz licenciranih rudnika, kada možete svoj posao obaviti u nekim udaljenim, sakrivenim riječnim dijelovima? Ili ga jednostavno ukrasti s nekih plaža ili s cijelog otoka?

Upravo takvim poslom bavi se “pješčana mafija”. Kriminalci svoje ilegalne operacije provode u Aziji, Africi i na drugim dijelovima svijeta, gdje uz pomoć novca čak i policija i drugi službenici okreću glavu na drugu stranu. Oni kojima ga prodaju naviknuti su ne postavljati previše pitanja i ne razbijati glavu s mislima od kud taj pijesak stiže.

Od Jamajke do Maroka i Indonezije, mafija uništava cijele plaže koje pod okriljem noći potpuno nestaju uz pomoć nekoliko kamiona. Oni koji im se nađu na putu, aktivisti, novinari ili pošteni policajci, budu uništeni, ozlijeđeni ili ubijeni.

“To je jako privlačan posao za ovu mafiju”, rekla je Torres, koja je jedna od nekoliko akademika koja proučava ova kako ga nazivaju ‘Cinderella’problem kojeg je zasjenio problem klimatskih promjena, zagađenje plastike i ostalih prijetnji okolišu.

“Pijesak je u jako kratkom vremenu postao jako profitabilan, što ga čini idealnim za distribuciju na crnim tržištima”, naglašava.

U Indiji oni koji prate ove slučajeve i o njima izvještavaju mogu biti i ubijeni. U ožujku ove godine reporter lokalne televizije Sandeep Sharma, pokošen je kamionom nakon što je snimio policiju koja je primala mito da ne bi reagirali na izvlačenje pijeska u zaštićenom području za krokodile. Prošlog je mjeseca posebni načelnik Tamil Nadu životom platio prikupljanje informacija o ilegalnom mjestu za izvlačenje pijeska.

Aktivistica za zaštitu okoliša Sumaira Abdulali provodi snažnu kampanju protiv ilegalnog izvlačenja pijeska, što ju je umalo koštalo života 2010. godine.

“Problem se preljeva i na turističke plaže poput Goe, Kerala i drugdje. Većina ljudi boji se prigovoriti, a takva mjesta iz straha izbjegavaju čak i policajci i vladini službenici. Ubojstva, prijetnje i zastrašivanja česta su pojava”, naglasila je Abdulali .

Na području jugoistočne Azije, pijesak je ključan dio i geopolitike. Kineske imperijalne ambicije u Južno kineskom moru sve su veće, posebice izgradnjom pješčanih umjetnih otoka na kojima se nalaze vojne baze koje im pomažu da učvrste svoj položaj u regiji. Ovu novost u terotoraijlnoj ekspanziji prati i Singapur, čija populacija konstantno raste, što je i dovelo do velike potrebe za novom zemljom.

Singapur je najveći svjetski uvoznik pijeska i nelegalno je povećao za 20 posto svoja područja upravo zahvaljujući pijesku kojeg je većinom ilegalno nabavljao u zemljama poput Indonezije, Kambodže i Tajlanda. 2008. godine prijavili su uvoz samo tri milijuna tona pijeska iz Malezije, no po pravim podacima malezijske vlade, riječ je o 133 milijuna tona, a navodno je riječ o krijumčarenom pijesku.

I dok Singapur raste tako se veliko područje Indonezije smanjuje.Ilegalno izvlačenje pijeska velika je prijetnja većini od 80 malih otoka koji se nalaze u blizini Singapura. U toj velikoj i kriminalnoj industriji koja ne preza pred ničim, ljudski život, posebno onih farmera koji žive od mora i na na pijesku na tim obalnim područjima, potpuno je nebitan.

Bhaskar Rao Patil jedan je od onih ribara koji je živio skromnim životom i svoju obitelj prehranjivao ribarstvom. Sada je to područje zbog velikog uništenja pijeska potpuno oskudno ribom. Pati živi u Bankotu, malenom obalnom ribarskom gradiću 200 km južno od Mumbaija.

Diljem ušća rijeke Savitri njegovi ‘neprijatelji’ marljivo rade, izvlače pijesak, cijede njegov zadnji trag iz korita rijeke a njihov dragocjeni teret završava u Mumbaiju. Patil se još uvijek sjeća plodnih dana u kojima je rijekom u sat vremena ulovio 50 komada ribe, a danas ih tijekom cijelog dana ulovi samo pet.

“Pijeska se sjetimo jedino kad smo na godišnjem odmoru, no naši su životi izgrađeni na njemu”, rekla je istraživačica iz Londona Kiran Pereira koja je na svojoj web stranici sandstories.org objavila niz intervjua s ljudima čiji su životi pogođeni ovim izvlačenjem pijeska.

“U nekim slučajevima ljudi pozdravljaju dolazak rudnika pijeska budući da im osigurava niz novih poslova. No kada vide pravi efekt tog izvlačenja, tada je već kasno da se nešto napravi”, naglasila je.

Neki ribari u svijetlu ovih događanja promijenili su svoju profesiju, pa se tako 80.000 njih nakon ribarstva počelo baviti biznisom pijeska, s obzirom da ribe za lov više nemaju.

No izvlačenje pijeska je problem i u razvijenom svijetu. U SAD-u je izvlačenje pijesak uništilo dijelove Wisconsina i potaknulo niz prosvjeda lokalnog stanovništva. U Velikoj Britaniji aktivisti se dugo već bore kako ni spriječili uništavanje Lough Neagh u Sjevernoj Irskoj, jedne od europskih najvažnijih močvara.

Iz tog se područja godišnje izvuče oko 1,7 milijuna tona pijeska, unatoč tome što je jezero zaštićeno domaćim i međunarodnim, europskim zakonima. Aktivisti organizacije Friends of the Earth tvrde kako se lokalna populacija ptica smanjila za 75 posto u proteklih 30 godina, a njihova staništa oštetila je i loša kvaliteta vode.

“Unatoč bogatim slojevima zaštite, vlast već desetljećima glavu okreće na drugu stranu i dozvoljava uništavanje jednog od najvećih prirodnih rezervata”, smatra James Orr, direktor spomenute organizacije za Sjevernu Irsku.

Zahtjevi industrije nisu jedni problem, a diljem svijeta prirodnim obalama prijete i različite vrste uništenja koje dolaze od ljudske ruke.

“Većina prirodnih pješčanih plaža nestaje, prvenstveno zbog podizanja razine mora i pojačane aktivnosti oluja, no zahvaljujući i masovnoj eroziji koju uzrokuje razvoj obale”, rekao je Andrew Cooper suautor knjige The Last Beach i profesor na Sveučilištu Ulster.

Stanje obala narušava i ljudska potreba kreiranja plaža savršenih za turiste.

“Održavanje plaža od uništenja zahtjevan je posao koji iziskuje stalno novi materijal. Hranjenje plaža dodatnim materijalom uzrokuje dodatna oštećenje drugdje, od kude se pijesak uzima, pa i na plaži na koju se stavlja. Takva plaža koja nastane može poslužiti kao rekreacijska platforma , no mnoge studije pokazale se da su takve ‘nahranjene’ plaže jako loša zamjena za prirodni ekosistem kojeg pokušavaju zamijeniti”, naglašava.

No uvijek vam ostaje krađa kako bi zamijenili pijesak koji nedostaje na plaži. 2008. godine na Coral Springu na sjevernoj obali Jamajke, tjekom jedne noći 500 kamiona pijeska nestalo je bez traga.  I kada je za izgradnju novog resorta na Canary Islands bio potreban pijesak, njega se moralo uvoziti. I to ilegalno, kako su rekli aktivisti, iz zapadne Sahare. Pijesak koji je tako uzet sa plaža i riječnih obala u teritorijima koji su pod neriješenom upravom vozi se u Maroko kako bi se ‘njegovale’ turističke plaže.

“Njegovanje plaža je vatrogasna mjera koja ne uklanja razloge erozije. On zapravo nudi lažni osjećaj sigurnosti. U budućnosti dok se razina mora podiže, trebat će sve više i više pijeska kako bi se ono što nestaje nadoknadilo”, naglašava Cooper.

U današnje vrijeme uz nekoliko kamiona pješčane plaže mogu nastati jako brzo i gotovo bilo gdje. U Londonu su takva mjesta Fulham Beach i Hampstead Beach, a na sličnim lokacijama unutar trgovačkog centra na pijesku se može uživati do kraja rujna.

Naše želje za pijeskom sve su veće i veće, i pitanje je koliko i kako se njegovo iskorištavanje može zaustaviti. Možda jedno od rješenja leži u upotrebi plastike u izradi betona, a istraživači takvo tvrde kako se s malenim dijelom plastičnog otpada, “plastičnog pijeska” može zamijeniti 10 posto prirodnog pijeska u betonu, čime bi se godišnje spasilo oko 800 tona pijeska.

Drugo rješenje je u inteligentnom dizajnu, a na istraživanju kako napraviti beton koji je učinkoviti i s malim utjecajem na okoliš radi tim istraživača sa Sveučilišta u Cambridgeu. Torres pak upozorava kako to neće zaustaviti sve veću potrebu za izvlačenjem pijeska u zemljama u razviju i sve manju mogućnost država i policije da zaustave krijumčarenje.

“Ovdje je riječ o tajnoj ekološkoj katastrofi u nastajanju. O problemu pijeska, sigurna sam, slušat ćemo puno više tijekom sljedećih godina”, naglasila je Torres.