Povodom pete godišnjice ulaska Hrvatske u EU donosimo vam serijal tekstova o trenucima koji su obilježili turbulentne godine pregovoraDo viđenja i hvala vam svima na suradnji, kazao je Ivo Sanaderviše u stilu dupina iz Adamsovog „Vodiča kroz galaksiju za autostopere“, nego u stilu premijera koji podnosi ostavku. I istog trenutka je šmugnuo s govornice. Tako je 1 srpnja 2009 započela avantura koja će narednih mjeseci kulminirati njegovim bijegom, uhićenjem, pritvorom u Austriji, izručenjem Hrvatskoj…
Cijela nacija bila je šokirana Sanaderovim bijegom s vrha Vlade i iz Hrvatske, pa tako i Jadranka Kosor koja se doslovno preko noći našla u situaciji o kojoj nije mogla ni sanjati, zapravo u svojevrsnoj noćnoj mori.
„Bivši premijer je otišao ostavivši državu u teškoj gospodarskoj situaciji, ali i s beznadežno blokiranim pregovorima o ulasku u EU. 2011. nitko u Hrvatskoj, a osobito u EU, nije vjerovao da je Hrvatska u stanju to učiniti. Mene su na to i upozorili, i predsjednik Europske komisije i povjerenik za proširenje“, ispričala nam je bivša premijerka koju smo telefonski uspjeli dobiti baš dok je hvatala avion za vratiti se iz Bruxellesa, s prijema što ga je povodom pete godišnjice primanja Hrvatske u članstvo u EU, organiziraoIvan Jakovčić, pa je pozvao i nju.
Rekla je da Jose Manuel Barroso i Olli Rehn nisu to eksplicitno izrekli, ali na tom sastanku sredinom 2009. nije bilo sumnje da joj obojica nedvosmisleno govore da nemaju niti jedan posto nade da će Hrvatska, uz slovensku blokadu, pa i problem s Haagom, te sav ostali posao, uspjeti, što bi značilo da ide na „sporedni kolosijek“, odnosno, da obojica računaju da naša zemlja izvoli čekati Srbiju i njen ulazak u EU.
„Pa da, rekli su mi da nećemo uspjeti, da vjerojatno nećemo“, pričala nam je Kosor o događajima prije devet godina.
Zanimljivo je bilo što povodom pete obljetnice ulaska Hrvatske u EU bivša premijerka nije ostala u glavnom gradu Belgije još jedan dan. Naknadno pregledavajući agencijske fotografije, u Expressu smo primijetili da dan poslije, na prijemu što ga je istim povodom u Bruxellesu organizirao HDZ, gdje je bio i Andrej Plenković, Jadranke Kosor nije bilo, niti ovaj put je nisu pozvali. Vladimir Drobnjak, koji je godinama bio glavni hrvatski pregovarač, kazao je svojedobno da je u Hrvatskoj na vanjskopolitičkoj akciji projekta Hrvatska u EU bilo angažirano čak 3000 ljudi iz naše zemlje, da su svi oni radili žestoko i uporno.
No, činjenica je ipak da je premijerka Kosor bila ta koja je probila slovensku blokadu pregovora, a nije bila riječ samo o razgraničenju u Savudrijskoj vali, nego i na kopnu, pa i staroj štednji štediša Ljubljanske banke iz Hrvatske.
Uopće, koliko je to bio kroničan problem koji je dugi niz godina skupljao prašinu, da bi eksplodirao u procesu pregovora Hrvatske za članstvo u EU, pokazala je ona anegdota s telefonskim razgovorom Ive Sanadera i njegovog slovenskog kolege Antona Ropa. Slovenska SOVA, ispostavit će se puno godina poslije, prisluškivala je njihov razgovor krajem svibnja 2004. Sanader i Rop polemizirali su oko hrvatskih najava da će Hrvatska proglasiti ekološko ribolovnu zonu.
Slovenski premijer bio je jako bijesan i u jednom je trenutku zavikao ili zavapio: “Nemoj, Ivo, ne radi mi pizdarije!” Tek mjesec poslije Hrvatska je dobila status kandidatkinje za članstvo u EU, ali već tada, a posebno narednih godina, sukob između Slovenije i Hrvatske bio je sve gori, da bi kulminirao kad je bilo najgore, bijegom Sanadera s mjesta premijera na ljeto 2009. Koliko je spor oko tih nekoliko pitanja dviju zemalja bio zamršen pokazuje niz stvari.
Jedan snimljeni telefonski razgovor Sanadera i Janeza Janše još iz rujna 2004., svjedoči da je tadašnji glavni opozicijski političar pred slovenske parlamentarne izbore, nakon kojih je ovaj postao i premijer, rekao Sanaderu da je „Hrvatska time napravila glupost“, misleći na puko uhićenje nekoliko članova tada vrlo ekstremne Slovenske pučke stranke Janeza Podobnika. Rekao je da takvi potezi jako utječu na ishod parlamentarnih izbora u Sloveniji.
Još 2004. Rop je Sanaderu govorio da će, ako Hrvatska ne odustane od ZERP-a, Slovenija blokirati pregovore. Bila je tu i Ljubljanska banka koja štedišama iz Hrvatske, nakon izlaska Slovenije i Hrvatske iz SFR Jugoslavije, nije htjela isplatiti njihove štednje, pravdajući to time što je tada banka, navodno, sav taj novac morala dostavljati u Beograd. Drugim riječima, Ljubljana je bila stava da je novac ostao u Beogradu, a ne u Ljubljani, pa se stoga to mora rješavati u okviru podjele imovine bivše zajedničke federacije.
A nije bila riječ o sitnici. Još uoči samog ulaska Hrvatske u EU bila je riječ o 170 milijuna eura na računima 132.000 štediša, tako da je čak i nakon zaključenja pregovora, samo nekoliko mjeseci uoči primanja Hrvatske, slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec spominjao da bi Slovenija mogla odbiti ratificirati sporazum o Hrvatskoj u EU ako Hrvatska ne pristane na dogovor o Ljubljanskoj banci, još i dodatno kompliciran stvaranjem Nove ljubljanske banke. A i sve to bilo je samo pola priče.
EU je u trenutku kad je Borut Pahor postao premijer i u prosincu 2008. odmah blokirao pregovore, bila usred ekonomske krize zbog globalne financijske krize. Usto joj je već dulje vrijeme bila muka zbog jednog postojećeg kroničnog graničnog problema u svojim granicama, onog na Cipru između tamošnjih Grka i Turaka i baš im je trebao još jedan takav, i to na Balkanu s kojim su iskustva bila sve samo ne ugodna.
Problem Slovenije i Hrvatske, također, kulminirao je i usred povuci-potegni oko izglasavanja i ratificiranja Lisabonskog ugovora, kojim je EU dobila određenije okvire državnosti nego ikada prije. Taj ugovor s ratifikacijom je išao vrlo teško, što se i očekivalo, da bi zapeo na Irskoj koja ga je na referendumu prvi put odbila. Na sto muka 26 članica EU-a uspjelo je riješiti problem i s Dublinom, da bi onda nastao kurcšlus na granici od Sutle do Savudrijske vale/ Piranskog zaljeva.
EU nije bila niti u ludilu namjera da s ulaskom novih članica svaki put možda prolazi kroz isto, kroz ratifikaciju tridesetak članica. Zato se Lisabonski ugovor odmah odnosio i na aktualnu kandidatkinju, Hrvatsku. E, samo što se on nije mogao raspetljati ako Slovenija blokira sve ono što je Hrvatskoj blokirala. A to je bila samo Slovenija. Gdje je još bio Haag, Ante Gotovina kojega je Carla del Ponte tako čeznula osobno upoznati.
„On je jedan jako zgodan muškarac“, zafrkavala se jednom prilikom zašto bi s njim voljela porazgovarati osobno. Pa onda još…
„Nitko u EU u tom trenutku nije bio posebno raspoložen za proširenje jer su imali i dosta loša iskustva s onim prethodnim proširenjem“, pričala nam je Kosor.
Je li mislila na Rumunjsku i Bugarsku, vladavinu prava i korupciju u te dvije zemlje, više smo konstatirali nego pitali.
„Pa, neću ja to tako imenovati, to vama ostavljam za reći, ali imala je loša iskustva. Situacija je zaista izgledala beznadežno“, opisala je trenutak kad je ona postajala predsjednica Vlade 2. srpnja 2009.
Pored prave karavane sve gorih od gorih problema, Sanaderov odlazak značio je i tešku političku krizu u našoj zemlji. I opozicija i predsjednik Stjepan Mesić tražili su od Jadranke Kosor i HDZ-a da zbog Sanaderovog skandala raspišu prijevremene parlamentarne izbore, što je zapravo bio savršeno razuman i opravdan zahtjev. Ali, postojao je onaj drugi problem.
„Bilo je pritisaka da 2010. raspišem i unutarstranačke izbore i parlamentarne izbore. Da sam to tada napravila, izgubili bismo jako puno vremena i danas ne bismo bili u EU. Stranka bi se nekoliko mjeseci bavila sobom, potom bi se zemlja nekoliko mjeseci bavila parlamentarnim izborima. Rekla sam da neću raspisivati izbore dok ne završimo pregovore“, kazala je, a nitko živ više nije vjerovao da ima smisla stizati rokove za stići 2012. ili 2013. godinu.
Slovenija je u jednom trenutku blokirala čak 14 od 35 poglavlja. Koliko je to onima koji su bili najviše u pregovaračkom procesu moglo samo užasno teško pasti na želudac, otkrio je Vladimir Drobnjak kad je rekao da mu je osobno trenutak najveće frustracije bio ožujak 2005., trenutak prve odgode otvaranja pregovora.
„Ono što je također bilo važno nakon deblokade, a bilo je zadaća ljudi u pregovaračkom timu, jest da sva poglavlja pregovora koja su bila blokirana, tijekom te blokade podignemo na što veći stupanj gotovosti. Zato je bilo moguće otvoriti ili zatvoriti deset poglavlja već početkom listopada 2009. godine, čim je blokada skinuta.”
“Sjećam se u tim frustrirajućim vremenima blokade, kad smo imali susrete s vama novinarima, moja je teza uvijek bila da Slovenija može blokirati otvaranje i zatvaranje poglavlja, ali Slovenija ne može blokirati Hrvatsku da ispunjava svoje obveze, da usklađuje svoje zakonodavstvo i da ispunjava mjerila.
Znam da su tada te moje riječi mnogi doživljavali samo kao nekakvu vještu retoriku i utjehu za frustraciju, ali se u konačnici pokazalo da je to doista bilo tako jer mi ni u jednom trenutku nismo prestali s radom. Uvijek sam govorio: ‘OK, ne možemo prodati našu robu na pultu, ali je možemo proizvoditi i stavljati u skladište.
Kad-tad će se dućan otvoriti – imajmo puno skladište jer će se roba odmah moći prodavati.’ I to se točno i dogodilo. Kad je blokada dignuta, mi smo bili u poziciji da veliki broj gotovih poglavlja stavimo na stol. Bilo bi najgore da smo u vrijeme blokade stali i čekali ne radeći ništa“, pričao je Drobnjak.
On niti najmanje ne dvoji, pored toga što je bila riječ o projektu svih vlada, od Račanove preko Sanaderove, Kosoričine do Milanovićeve, da najveće zasluge za deblokadu pregovora pripadaju Jadranki Kosor. I Borutu Pahoru, koliko god baš Pahor bio taj koji je konačno blokadu učinio službenom. A EU dotle bila ozlojeđena i frustrirana da je čak i jedan Carl Bildt javno odgovarao novinarima da „nema pojma zašto Slovenija blokira pregovore“.
Čak se u jednom trenutku i tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton iz administracije Baracka Obame aktivirala u rješavanju tog balkanskog pograničnog spora koji je uzročno-posljedičnim nizom imao posljedice sve do interesa Washingtona. Objektivno, a pokazale su to poslije i diplomatske depeše procurile u Wikileaksovom „Cablegateu“, Clinton je bila sklona premijerki Kosor. I onda, samo četiri mjeseca otkako je došla Kosor, već u listopadu 2009. Kosor je uspjela privoljeti Pahora da Slovenija deblokira Hrvatskoj pregovore s EU. Samo, vrijeme se činilo Zagrebu da je isteklo još prekjučer.
„Arbitražni sporazum potpisali smo u studenom 2009. To je bio trenutak kad smo shvatili da doista imamo šansu. Potom nas je pohvalio i Sveti otac Benedikt XVI na jednom primanju povodom novogodišnjih blagdana. Bilo je to u siječnju 2010. Imenom i prezimenom prozvao je i Pahora i mene, rekao je da smo mi pravi primjer kako se rješavaju problemi. Ta potpora mi je puno značila, bila je jako važna“, pričala nam je Kosor.
Potpora joj je bila jako važna zbog diplomatskog apsolutnog manjka vremena, zbog toga što su Barroso i Rehn bili jasni da ne daju pet para da će Hrvatska stići dočepati se EU sama, nego samo u paketu s drugima, zbog one diplomatske ofenzive koju je spominjao Drobnjak da je Hrvatska imala spremnu i samo čekala lansirati čim je blokada Slovenije pala.
„U proljeće 2011. rečeno nam je da Hrvatska neće završiti pregovore, međutim, već u lipnju 2011. pozvana sam u Bruxelles na svečanost na kojoj su Baroso, van Rompuy i Orban, jer je tada Mađarska predsjedala, proglasili da je Hrvatska završila pregovore“, zadovoljno se prisjetila.
Dobila je od njih na dar knjigu s posvetom u kojoj joj čestitaju, dvije godine poslije, 1. srpnja 2013. Hrvatska je primljena u EU.
„Za nagradu su me poslije izbacili iz HDZ-a“, dodala je, činilo se bez gorčine, tko bi ga znao, više nekako kao konstataciju.
Bilo je i poslije nekih stvari za riješiti, u svakom slučaju referendum u Hrvatskoj o članstvu u EU, održan 22. siječnja 2012. Povremeno i onih ispada u vezi Ljubljanske banke, o blokadi ratifikacije, no stvari su otišle već predaleko, Ljubljana je na taj način mogla riskirati samo svoje teško kompromitiranje i pred EU i pred Zapadom u cijelosti.
Nakon odblokiranja pregovora 2009., Slovenci i Hrvati napokon su se sjetili zajedničkih slavenskih korijena, dobrosusjedske tisućljetne tradicije, prijateljstva i suradnje, apsolutno zajedničkih interesa, kako to već biva kad se zakopaju ratne sjekire, u pravilu iracionalne i nepotrebne.
U takvoj atmosferi krajem 2009. Gordan Jandroković, tadašnji ministar vanjskih poslova i europskih integracija, u intervjuu za slovenski Žurnal 24, na pitanje s kime je bilo teže pregovarati s Janšom ili Pahorom, rekao je da će na to odgovoriti jednom kad ne bude ministar. Na petu obljetnicu ulaska Hrvatske u EU on definitivno više nije ministar, sad je predsjednik Sabora, pa smo ga podsjetili na obećanje staro skoro devet godina.
„Svatko se na svoj način borio za interese svoje zemlje, Hrvatske odnosno Slovenije. Teško je procijeniti s kime je bilo teže pregovarati. Ja sam kao ministar vanjskih poslova imao iskustvo pregovaranja s njihova dva ministra; prvi je bio Rupel, drugi je bio Žbogar. Moram priznati da je lakše bilo pregovarati i razgovarati sa Žbogarom, pa i generacijski smo si bili bliži. A i to je bila već ona druga faza nakon desetaka sastanaka, što bilateralnih što uz sudjelovanje EK ili članica EU-a. Na kraju smo uspjeli doći do arbitražnog sporazuma. Zapravo, ne bih rekao da je sa Žbogarom bilo baš lakše pregovarati, koliko se s njim to odvijalo u lakšoj, tolerantnijoj atmosferi nego s njegovim prethodnikom“, ispričao nam je.
Rekao je da naravno da bi bilo bolje su Slovenija i Hrvatska sve te probleme riješile odmah nakon osamostaljivanja. Bilo bi sigurno lakše i brže. Samo Hrvatska je imala rat i neke puno veće brige, pa su u Zagrebu naprosto izgubili iz vida koliko su ta pogranična pitanja važna Sloveniji.
„Mi na to nismo bili toliko skoncentrirani, a kasnije smo vidjeli da je Sloveniji to bio glavni vanjskopolitički cilj koji je imao i ogromni utjecaj na unutarnju političku scenu. Ispalo je da su oko toga imali stav jako nesklon kompromisima, dotle da su ga koristili u pregovorima Hrvatske s EU, ali na kraju nisu uspjeli. Mislim da su tome trebali pristupiti puno racionalnije i mudrije i da bi do došlo do dogovora koji bi bio prihvatljiv za obje strane“, kazao nam je.
A onda se prisjetio anegdote koja je povijesno utkana u suštinu deblokade.
„Prvo smo se dogovorili o onom sporazumu ‘Rehn 1‘ što smo ga ratificirali u Saboru, to mi je bilo najinteresantnije. Bio je to sastanak s tadašnji predsjedateljima. Bila je Komisija, bio je češki ministar, švedski, francuski, ne sjećam se tko je bio tada predsjedatelj EU. Ponudili su nam rješenje tipa ‘uzmi ili ostavi’. Mi smo to rješenje prihvatili, pa, čak i malo onako pokeraški, a slovenska strana je to odbila. Mi smo s time potom otišli u Sabor i ratificirali, što je značilo da je Slovenija ostala u malo neugodnoj situaciji. Bila je to poker igra, tko će dulje izdržati da ne kaže da mu to nije prihvatljivo. Mi smo prvi reagirali, Slovenija je sporije, ali kako je za dogovor potrebno dvoje, kada je postalo jasno da je sporazum neprovediv, krenuo je novi krug pregovora i došli smo do rješenja ‘Rehn 2‘.“