Susjedna republika Hrvatske je u ponedjeljak proslavila Dan državnosti. Bila je to, između ostalog, još jedna zgoda da se poštovatelji i sljedbenici sjete djela i lika prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Zasluge „oca domovine“ za blistave oslobodilačke operacije i stvaranje Hrvatske države i ostvarivanje stoljetnoga sna malo tko u Hrvatskoj spori. Međutim, u susjednoj „lijepoj našoj“ godinama smo svjedoci polarizacije i žestokih beskompleksnih kritika na račun Tuđmanovog načina vladanja i nekih grubih političkih promašaja i pogrešnih strateških poteza.
Povijesni grijesi
Kriminalna privatizacija i pljačka države te nedopustivo miješanje u unutarnje stvari, odnosno u podjelu BiH, za kritičare vladavine prvog hrvatskog predsjednika su povijesni i neoprostivi grijesi. Za razliku od dijela javnog mnijenja i intelektualnih elita u Hrvatskoj koji se svom silinom obrušavaju na Tuđmanovu ostavštinu, prvi predsjednik BiH pokojni Alija Izetbegović je i danas ‘sveta krava’, povijesna tabu tema koju Bošnjaci neće ili ne smiju kritički pretresti. Tek sporadično se kroz napade na SDA i sadašnjeg vođu Bakira Izetbegovića da naslutiti da među bošnjačkim elitama ima i kritičara djela i lika Alije Izetbegovića, ali još nema hrabrosti da se ta pandorina kutija otvori.
Ako je Franjo Tuđman, uz sve slabosti, stvorio neovisnu državu Hrvatsku, Alija Izetbegović to nije uradio. Dapače, svojim je potpisom u Daytonu navukao luđačku košulju BiH i njezinim narodima… Mučki se u bošnjačkom javnom prostoru prešućuje ogoljela činjenica da je upravo Alija Izetbegović ‘iza leđa’ izaslanstvu bošnjačko-hrvatske Federacije pristao na sadašnju Republiku Srpsku. Naime, pojedini sudionici tih povijesnih pregovora oko zaustavljanja rata i budućem ustroju BiH su u šokantim ispovijedima otkrili da je Izetbegović, navodno pod pritiskom ili omekšavanjem američkog posrednika Richarda Hoolbrokea i tadašnjega turskog suverena Demirela, misteriozno pristao da se Srbima u BiH dodijeli Republika Srpska. Prije tih tajnovitih Izetbegovićevih ‘šićara’ predstavnici Bošnjaka, Hrvata ali i lojalnih Srba su dogovorili da Srbi u BiH dobiju jednu regiju ili teritorijalnu jedinicu, ali ne više od 33 posto od ukupnoga područja.
U ostatku državnog teritorija od 67 posto bila bi, kako je dogovoreno, Bosanka Posavina, veliki dio istočne Bosne, odnosno i Srebrenica i Goražde. To su povijesni fakti oko kojih još uvijek vlada mukla tišina. Svatko po Sarajevu zna da je Izetbegović po svaku cijenu želio cjelovito Sarajevo i zbog toga je i Goražde visilo o koncu. Čak se priča kako je u jednom trenutku Alija Izetbegović bio pristao da i Goražde pripadne Srbima, zbog čega su se pojedini časnici s toga područja danima opijali od tuge po Sarajevu. Iznad Srebrenice i danas nadlijeću sumje u izdaju, ali se to javno ne smije iznositi. Nikada se nije razjasnila enigma zbog čega je Naser Orić sa svojim suborcima iz enklave, gdje je kasnije počinjen genocid, prebačen na slobodnu tuzlansku teritoriju.
Inače, Alija Izetbegović nije baš preferirao tadašnju sekularnu Tursku i predsjednika Demirela, više je empatija pokazivao prema Iranu, jer je to vjerska islamska republika. Prema nekim pričama, Izetbegović je tijekom posjeta turskoj prijestolnici odbijao ili se nerado naklanjao Kemalu Ataturku, simbolu moderne skularne države, što je u Turskoj obvezni protokol za svakoga gosta, pa su navodno tadašnje turske vlasti čak razmišljale da uskrate gostoprimistva prvom predsjedniku BiH.
Kasnije je stariji Izetbegović Bosnu davao u amanet drugim turskim sultanima, što i danas neskriveno radi njegov sin Bakir. Pod predsjedanjem Alije Izetbegovića je u sarajevskom hotelu Holiday Inn 1993. godine održan kontroverzni svebošnjački sabor na kojem je, kako su u više navrata objavljivali neki sarajevski mediji, usvojen zaključak da Bošnjaci pristaju na podjelu BiH i na stvaranje muslimanske fildžan državice.
Sadašnji lider SBB Fahrudin Radončić je u svojim medijima žestoko napadao to okupljanje i usvojene zaključke, ali nikada nije htio ili smio uprti u glavnoga redatelja toga Sabora, Aliju Izetbegovića. U vrijeme Alijinoga šefovanja SDA pa i bošnjačkim dijelom države, dogodila se razorna pljačka i uništavanje prijeratnih profitabilnih kompanija, poput Energoinvesta, UNIS-a, Šipada, Hidrogradnje itd. Bošnjaci su dobili rijeke siromašnih i nezaposlenih ljudi, ali i nekoliko odabranih tajkunskih obitelji. Osnivač SBB-a i sadašnji konzultant u Avazu Radončić će u feljtonima objavljivati intrige o bošnjačkoj državnoj mafiji i naručenim likvidacijama, ali nigdje neće spomenuti Aliju Izetbegovića iako se iza zavjese prepoznaje da Fahro, napadajući Bakira Izetbegovića, zapravo posredno sumnjiči i Bakirovoga oca, svog političkog i navodno financijskog mecenu Aliju.
Kamena šutnja
Ako se Franjo Tuđman u nekim krugovima u Hrvatskoj i među bosanskim Hrvatima, pribija na križ osude zbog grijeha prema BiH i ovdašnjim sunarodnjacima, onda se svakako mora pročešljati i uloga Alije Izetbegovića u izbijanju i vođenju suludog bošnjačko-hrvatskoga rata. Prvi predsjednik BiH i osnivač SDA će dovesti svete ratnike, mudžahedine, iz arapskih zemalja. Oni su tragove krvoločnosti ostavili sve do današnjih dana, vehabijskim terorističkim napadima u Bugojnu, Rajlovcu ili Zvorniku. Kontroverzna je i Alijina veza s tajnim jugoslavenskim službama. Osuđen je za širenje mladomuslimanskih ideja, međutim ovih dana su neki bošnjački intelektulaci iskopali da je Alija Izetbegović ipak u Foči poklenuo pred „nemoralnom“ ponudom tadašnjih premazanih agenata da postane suradnik tajnih službi, a da zauzvrat prestane tortura i dobije komoditet u kazamatu.
Nije mali broj umnih Bošnjaka koji zastupaju tezu da se nije smjelo tek tako površno prikloniti bošnjaštvu, a odbaciti bosanstvo ili muslimanstvo. Presudila je odluka Alije Izetbegovića, iako će danas neki njegovi suradnici potvrditi da se Alija navodno zbog toga pokajao i da je onako dsikretno pred smrt navodno priznao da je to velika povijesna greška. Ako se nekako mogu i razumjeti blagonaklonost desnih, kako kažu osviještenih, bošnjačkih krugova i sanjara nacije i muslimanske države, njihovo odobravanje svega, pa i pogrešnog, što je za Bošnjake i njihovu ‘jedinu domovinu’ BiH učinio Alija Izetbegović, opet s druge strane je neshvatljiva ta smušena i nijema oporbena i intelektualna elita u bošnjačkom korpusu.
Rane i ožiljici i danas bole, a neke katastrofalne političke pogreške obilježavaju i bošnjačku naciju i zajedničku nam državu. Teško je dokučiti što je uzročnik skamene šutnje, strah da te ‘mrak ne pojede’, lagodan život na Alijinom patriotizmu i državotvornosti… Sve je to kratkoročno, luđačka košulja se može skinuti tek priznanjem pogrešaka, ‘brantovskom vizijom’ i strateškim dogovorom u BiH. Uređena, europska, sekularna država BiH je jedini spas i jedino prihvatljivo rješenje za sve one koji je vole i koji pošteno promišljaju život i interese ovdašnjih naroda. Upornim paranoičnim nasrtajima na hrvatske i srpske političke predstavnike, prisvajanjem države, antifašizma i patriotizma, i pri tome negiranje ustavnih prava i interesa druga dva konstitutivna naroda je samo nekritičko baštinjenje i odobravanje djela i lika Alije Izetbegovića, oprost njegovih zabluda i grijeha. Jednom riječju, podjela države BiH i sudjelovanje u neostvarivom projektu stvaranja muslimanske fildžan državice. Bojimo se i oni težih, krvavih posljedica.