Do jučer su njihovi najugledniji muževi poput uglednog Muhameda Flipovića tvrdili da Bošnjaci nemaju ništa s Turcima. Da su stari i autohtoni narod Bosne.
Filipović je kao ambasador BIH u Londonu podučavao Engleze i Škote da Srbi i Hrvati u BIH ne postoje. Da su to izmišljotine susjednih nacionalizama. I da su i Srbi i Hrvati u BIH zapravo Bošnjaci. Srbi i Hrvati iz BIH ga nisu plaćali za to. On je to ipak pričao. I pisao.
Danas njihovi političari javno slave vole Ataturka, osnivača turske države, političkog sljednika nekadašnjeg agresora na BIH. Njihovi vjerske vođe tvrde da su potomci Otomana, (Kavazović, Cerić).
Prvi predsjednik ih je pred Erdoganom nazvao El Fatihovim sinovima.
I kako je drevna autohtonost odgovorila? Je li se naljutila? Teško.
Iako si nas godinama uvjeravali da oni nešto nisu, danas tvrde da upravo to jesu.
Danas na slavlju Erdogana u Sarajevum gdje je bilo mnoštvo Bošnjaka, baš oni tvrde da tu nema Bošnjaka i da su to sve Turci.
Frapantan zaokret.
Ujedno se dogodio vrijednosni zaokret.
Veličanjem Erdogana slave negiranje jednog od najvećih nepriznatih genocida u povijesti čovječanstva. Onog nad Armencima. Iako su do jučer napadali svakog tko je negirao genocid.
Fascinatan je to preobrat i identiteta i sustava vrijednosti. Na koji im nitko nema pravo prigovarati.
Etnogeneze, kultura, identiteti, to su posve autentične, suverene, i osobne stvari.
Ako neki narod želi da mu uzori budu Poricatelji genocida, ako mu srce jako kuca na Erdoganovu pobjedu, do razine da bespravno blokira ulice svog grada mašući turskim zastavama, ako je vrijednost, kulturna, šutjeti recimo o Srebrenici, šutjeti recimo o Armencima, samo da se svidiš ovom ili onom meceni, to je posve normalan izbor.
Izbor koje posve autentičan. I autohton. I treba ga poštovati.
Nama je žao što tunjizam nije uspio. Barem u onoj prvotnoj mjeri. U kojoj je bio zamišljen. Bošnjaštvo Tvrtka, Kotromanića, Kulina.
Bez naravno prevođenja Srba i Hrvata na hiljadustoljetni praidentitet.
Ironija je danas tu gdje je.
Dok je naime Sidran Abdulah, Praljkov jaran, apelirao kako je važno dobiti rat za interpretaciju rata, neki su potiho, ispod tepiha, u Sarajevu, dobili rat, za interpretaciju identiteta nacije.
Zalud i plagijatorima Sidranovih teza o ratovima za interpretacije, u Sarajevo se danas ne čuju NOB poskočice, niti antifašizmi. Sarajevom se čuje “tekbir”. Isti onaj povik koji se čuo kad je Šerif Patković upao u Dusinu. Ili El Mudžahid na Ozren ili u NewYork. Svejedno.
U Sarajevu se danas čuju urlici u čast Erdoganu.
Posljednjem diktatoru Europe.
I to je, na žalost, danas tako.
U svakom slučaju, outanje vrijedno ozbiljnih politoloških rasprava i fascinatno brza promjena identiteta.
Svaka čast…
Poskok.info
wpDiscuz