Duje Šantić: Mojega oca, generala Vladu Šantića, ubio je Atif Dudaković

Zapovjednik Hrvatskoga vijeća obrane u Bihaću, general-bojnik Vlado Šantić, dana 8. ožujka 1995. godine svojoj supruzi prvi puta nije uspio čestitati Dan žena, a praznina koja je ostala u njezinomu srcu, ta bolna rana, živi s njom već punih osamnaest godina.
No, iskra je Božja u duši i tijelu Vladine Jagode pomogla nastavak života pod tako teškim križem, osnažila je udovicu hrvatskoga generala na častan put izvesti dvoje njihove djece, Ivanu i Duju, i dočekati biti bakom unucima u kojima nastavlja živjeti priča njihova pokojnog djeda, ma koliko ju neki žudili zatrti.
Sanjao slom velikosrpske okupacije
Duje Šantić posljednji je put, tada kao devetnaestogodišnjak, razgovarao s ocem 6. ožujka 1995. godine, kada je Vlado, satelitskom vojnom brzoglasnom vezom, nazvao obitelj u Zagreb iz opkoljenoga Bihaća, kako bi kćerki čestitao rođendan. Nikada dotad, tijekom svih godina ratnoga užasa, optimizam ga nije napuštao i nikada nije preskočio ohrabriti ih, kada bi ga pitali za stanje u rodnomu gradu. Samo je toga dana kazao: Ne valja.
– Pretrnuo sam. Te dvije riječi svakoga dana odzvanjaju mojom glavom, svih ovih godina. Tada nismo shvaćali o čemu govori, jer je bilo razvidno kako srpske snage slabe, kako se rat bliži kraju. Tetkin poziv 9. ožujka s viješću kako je tata nestao, odveden, potom i sve ono što smo doznavali, rasvijetlili su njegove riječi… Nije tada prijetnja stizala iz srpskoga obruča… – pripovijeda nam Duje o događajima koji su obilježili njegov život, podijelivši svoju priču s čitateljima stranice HRsvijet.net u povodu osamnaeste obljetnice hladnokrvnoga i mučkog ubojstva njegova oca.
Vlado Šantić rođen je u listopadu 1952. godine, a u političke vode aktivno ulazi 1989. kada pomaže osnutak Hrvatske demokratske zajednice, kasnije i oružanoga otpora velikosrpskoj agresiji. Obnašao je i dužnost potpredsjednika HDZ-a BiH, a obveze su ga jedno vrijeme vezale za Sarajevo, otkuda se uspijeva prebaciti u Hercegovinu, gdje rukovodstvu Herceg-Bosne pomaže vojno organiziranje. Odlukom predsjednika Mate Bobana, Vlado se vraća obitelji u Bihać, gdje preuzima zapovjedništvo nad tamošnjim ogrankom HVO-a, kojega čvrsto vezuje za državotvornu hercegbosansku politiku, s blagoslovom iz Zagreba, s kojim je komunicirao zrakoplovnim svezama i nekoliko puta osobno podnosio izvješća predsjedniku Franji Tuđmanu ili ministru obrane Gojku Šušku.
– Predsjednika je prisno oslovljavao sa Stari, a često je hrvatskim generalima koji su dolazili i u naš zagrebački dom, s osmijehom na licu, predlagao da on krene s vojskom prema Kninu – prisjeća se Duje, kojega je otac, zajedno s majkom i sestrom, iz Bihaća prebacio zrakoplovom u listopadu 1992. godine.
 
Dudaković sudjelovao u agresiji na Hrvatsku
 
Bihać se snažno opirao srbočetničkoj okupaciji. Grad su, unatoč hrvatsko-muslimanskomu ratu u preostalomu dijelu Hercegovine i Bosne, zajednički branili Hrvatsko vijeće obrane HR HB i pripadnici tzv. Armije RBiH, čijim je bihaćkim Petim korpusom zapovijedao Atif Dudaković, koji je prvu godinu rata proveo u postrojbama JNA, kao sudionik napada na Zadar, ličku općinu Lovinac, potom i na kninsko područje.
– Njih su dvojica ravnopravno zapovijedali obranom grada, a trzavice su postojale još od prvoga dana. Danas mi je jasno da je Dudakoviću smetala karizma koju je tata imao, njegova potpuna predanost borbi za hrvatsku državnost, njegova nespremnost da svoje ljude podloži upravljanju iz Sarajeva, zbog čega je trpio snažne pritiske. Koliko ga je vojska poštivala, najbolje svjedoči činjenica da je u hrvatskim snagama u Bihaću bilo jako puno i muslimana, koji su pristupili HVO-u, premda su postojale Dudakovićeve postrojbe u gradu. Međutim, kada se prisjetim kako su se Dudakovićeva raspoloženja mijenjala, ne mogu se oteti dojmu kako je on zapravo uvelike nestabilna osoba. Jednom su prigodom, 1992. godine, večerali sa zapovjednikom mirovnih snaga, da bi potom za stolom ostali njih dvojica i jedan vojnik iz Dudakovićeve pratnje, prijeratni bihaćki taksist, probisvijet. Podgrijani osjetljivim temama i pićem, otac je armijskoga generala nazvao četnikom, na što ga je ovaj udario šakom u vilicu i teško ga ozlijedio. Petnaest dana poslije, u mojoj je nazočnosti, kod nas doma molio za oprost, ponavljajući kako je udario svojega brata – približava nam Duje psihičku sliku ratnoga zapovjednika Petoga korpusa tzv. Armije RBiH.
Rastrgan nagomilanim razočaranjima, kroničnim nedostatkom opreme, u prvomu redu strjeljiva, general Šantić je u prosincu 1994. godine otišao kod obitelji u Zagreb, na dopust. Njegov nam sin svjedoči kako su tada bihaćke obrambene snage izgubile kilometre linije te su Srbi ušli u dio grada.
 
– Nikada ne ću zaboraviti taj poziv. Dudaković je toliko galamio, zapomagao, čak je i glasno zaplakao, pozivajući oca natrag. Ponavljao je kako je Bihać pao i kako on ne može dalje sam. Tata se vratio, misleći na našu brojnu obitelj u Bihaću, na Hrvate koji su ostali na milost i nemilost Srbima koji su nadirali u grad. Osmislio je akciju i 13. siječnja, na pravoslavnu Novu godinu, s vojskom vratio sve ono izgubljeno. Uhvatio je četnike pijane, polupijane, na spavanju. Zločina nije bilo, nitko nikada hrvatskoga generala Vladu Šantića, čak niti srpska strana, nije optužila za zločine. Vojska je, pod njegovim zapovjedništvom, odbila srbočetničke snage dalje od grada, na one prvotne položaje. Danas neki pišu da je Šantić izgubio bojišnicu oko Bihaća. Istina je, na kraju, samo jedna i samo jedna i može biti – svjedoči nam Duje, pokazujući hrpu vojnih dokumenata koje čuva.
 
Višesatno premlaćivanje Šantića u Sedri
 
Naš sugovornik, jasno, ne zna precizno što se tih dana događalo u Bihaću, premda je svjestan kako se zahuktavala netrpeljivost muslimanske strane, u prvomu redu njihovih časnika, jer su im malobrojniji Hrvati ponovno očitali vojničku lekciju kojom službeno Sarajevo nikako nije moglo biti zadovoljno, iz više razloga.
– Dana 5. ožujka, dakle samo dva mjeseca poslije te akcije, iz koje je spašena jedna videovrpca, danas u mojemu vlasništvu, iz Zagreba u Bihać stiže tročlanu izaslanstvo, kod tate i Dudakovića. Gospoda Muhamed Zulić, Bernard Jurlina i Drago Lovrić. Iste su večeri krenuli natrag, na zrakoplov, a s njima je pošao i tata, da bi ga zaustavili pripadnici Vojne policije tzv. Armije RBiH i kazali kako imaju zapovijed zadržati u Bihaću generala Šantića. Zato nam je tata sutradan kazao one riječi: Ne valja – odlutao je nakratko Duje u ta zatomljena sjećanja.
Sada je već svima poznata priča kako je Danijel Deni Zulić, osobni pratitelj zapovjednika 502. brdske brigade tzv. Armije RBiH pukovnika Hamdije Abdića Tigra, ušao u bihaćki kafićFlamengo i tamo, s leđa, ispucao salvu metaka u časnika HVO-a Salku Džanića. Džanić je preživio, ostavši prikovan za invalidska kolica. Iste noći, oko pola ure nakon ponoći, dok je cjelokupan vojni i civilni vrh Bihaća, onaj muslimanski, u hotelu Sedra na Uni slavio Dan žena, u Glavni stožer HVO-a upada spomenuti Tigar s brojnom naoružanom pratnjom.

– Tata se spremao leći. Meni su, naime, kasnije dostavili njegove beretku, ručni dobnik i krunicu, koje je skidao samo prije spavanja. Pošao je s njima, zapovjedivši mir svojim vojnicima, kako bi izbjegao sukob i mnoštvo mrtvih u mogućoj pucnjavi. Odvezli su ga svojim vozilom, a njegova je pratnja krenula odmah potom, ali tek nakon što su ih Tigrovi ljudi razoružali. U Sedru su, pak, uveli samo tatu, a pratnji je zapovjeđeno vraćanje u grad, pod prijetnjom oružjem. Sve to doznao sam iz brojnih susreta sa svjedocima, a obavio sam jako puno razgovora nakon Domovinskoga rata – precizan je Duje.
 
Prema njegovim saznanjima, proslava je hotelu naglo je privedena kraju, a generala Šantića odveli su do pijanoga Dudakovića. Uslijedilo je višesatno životinjsko zlostavljanje, ranjavanje i ozljeđivanje nemoćnoga Šantića kojeg su, po Dudakovićevoj zapovijedi, iz Sedre izveli u gluho doba noći, dok je hrvatski časnik pljuvao krv i hroptao, unakažen udarcima i nanesenim ozljedama.
 
Smaknuće zapovjedio sam Izetbegović?
 
– Više je nesuglasja o tomu što se potom događalo, a ona najvjerojatnija priča jest da su ga odveli u staru željezničku postaju, gdje je izdahnuo te ga je potom vojni ronilac odvukao na dno rijeke Une. Pričali su mi, isti onaj koji ga je kasnije tražio, kada je pokrenuta prva u nizu tih ponižavajućih istraga o nestanku. Bolesnomu je Dudakoviću smetao karizmatični zapovjednik. Pijan, tašt i razdražen, izdao je zapovijed da mu ga dovedu. No, sve to staro je skoro dvadeset godina i više nemam niti snage niti volje vjerovati ovim pričama o novim istragama. Boli me sve ono što doznajem, boli me što su postrojbe generala Ante Rose, potom i Mladena Naletilića Tute spriječene u nakani odlaska u Bihać i rasvjetljavanja ove priče – jasan je generalov sin.
Duje je teško podnio prizor u kojemu Dudaković, u kolovozu 1995. godine, na mostu preko pogranične rijeke Korane, pozdravlja Hrvatsku vojsku. Kasnije su ga sumnjičili za zločine nad vojskom Samostalne pokrajine Zapadna Bosna Fikreta Abdića, potom nad Srbima koji su bježali iz kninske krajine, a on je ipak dogurao čak do mjesta zapovjednika Zajedničkoga zapovjedništva tadanje Vojske Federacije BiH i danas mirno provodi umirovljeničke dane.
 
Sarajevski su mediji, nakon rata, Šantićevo ubojstvo doveli u svezu i s nizom, prije i poslije njega, tajnovito stradalih časnika tzv. Armije RBiH, da bi splitska Slobodna Dalmacija, u srpnju 2006. godine, kao naručitelja Šantićeva smaknuća imenovala samoga Aliju Izetbegovića, pozivajući se na dokument Sigurnosno-izvještajne službe, uvedenim pod brojem 01-IP-837/95, od 15. ožujka 1995. godine. U dokumentu stoji kako je HVO Bihaća, na čelu s generalom Vladom Šantićem, postigao značajne rezultate, vrativši sve crte na bojišnicama koje je izgubio Peti korpus, nakon čega je Šantić uživao puno veći ugled od Dudakovića i armijskoga Petog korpusa. Kao sigurnosna procjena, zabilježeno je kako je, premda je Peti korpus tzv. Armije RBiH cjelokupnu logističku pomoć primao iz Hrvatske, od čega je 10 posto moralo ići bihaćkomu HVO-u, Izetbegović preko Amora Mašovića naložio Dudakoviću ubojstvo karizmatičnoga generala Hrvatskoga vijeća obrane. Aliju je smetalo i to što je Šantić, sukladno opredjeljenju i samoga vrha HR Herceg-Bosne, svojim snagama zapoviješću zabranio sukobljavanje s Babinom vojskom, koju je Sarajevo optuživalo za suradnju s vojskom Radovana Karadžića s kojom je, piše Slobodna Dalmacija 1. srpnja 2006. godine, Atif Dudaković svakodnevno trgovao.
 
– Kao čovjeka, pogodila me je prošlogodišnja vijest o samoubojstvu Dudakovićeva sina i iskreno sam žalio zbog gubitka toga mladog života. No, tada sam se ponadao da ubojica mojega oca, negdje duboko u duši, ima preživjelo barem zrnce ljudskosti koje će se probuditi. Ponadao sam se kako će me shvatiti, kako će napokon shvatiti bol moje majke i moje sestre i kako će progovoriti, nešto nam reći… Ostao je kamen od čovjeka, ostao je isti onaj ubojica, a mi smo ostali bez mjesta na kojemu bismo, kao obitelj, upalili svijetu i izgovorili molitvu za dušu mojega oca – završio je Duje svoju priču, sasma ugasle vjere u snagu istine i pravednosti.
 
Piše: Darko Juka/hrsvijet