Slogan hrvatske demokracije: Ima l’ tute štagod za me?

Moji ministri su najbolji, lupio je neki dan premijer Andrej Plenković. Nije ovdje važno što ga je ponukalo da to kaže, ta vrsta ionako lupeta bez povoda, kraja i konca, to je u opisu posla prosječnog hrvatskog političara, kao što je u opisu posla vlasti poćudnog hrvatskog novinara da bez zazora, ograda i nezgodnih pitanja prenosi ta lupetanja. Važno je ovdje da se premijerovu lupetanju na sav glas rugaju brojne neugodne činjenice.

__________piše: Edo Popović I Express.hr

Recimo, činjenica da Hrvatska spada među tri najsiromašnije zemlje Europske unije, zatim ona da se prema Bloombergovu indeksu siromaštva nalazi na 12. mjestu najbjednijih zemalja svijeta, pa činjenica da u Hrvatskoj iz mjeseca u mjesec pada standard građana, a rastu iseljavanje te netolerancija i govor mržnje prema Srbima, LGBT osobama i Romima, i tako dalje, i tako dalje. Sve to zahvaljajući najboljim ministrima, pa valjda onda i najboljem premijeru ove, po mnogim mjerilima, najgore europske zemlje.

ROBERT ANIĆ (PIXSELL)

Trenutačni vrhunac ruganja premijerovu lupetanju je ostavka najbolje ministrice gospodarstva i najbolje potpredsjednice Vlade Martine Dalić.

Netko neupućen u lokalne hrvatske svinjarije, recimo neki Malettov “mali zeleni” (da i ja ovdje pokažem da operiram pojmovima iz popularne kulture, kao što su to u sad već legendarnim mailovima pokazali članovi donedavno supertajne Hotmail skupinice gospođe Dalić), nakon što je čuo premijerovo i ministričino objašnjenje njezine ostavke, mogao bi zaključiti da ona daje ostavku nakon uspješno obavljenog posla, da je njezina ostavka zapravo nagrada za neki izvanredan napor i izvanredno dostignuće. Što i jest, ako ćemo pravo.

Bivša najbolja ministrica i potpredsjednica Vlade obavila je savršen posao, ali ne za Hrvatsku i sve njezine građane, nego za internu ekipicu, koja se pošteno namirila zahvaljujući zakonu koji su sami pisali i sami ga provodili, i sad je valjda red da glava operacije ode na zasluženi odmor. A da je u tom posliću sve i bilo čisto, što je kao što znamo nemoguće kad je u pitanju HDZ, ali da je, recimo, nekim izvanrednim čudom ovom prilikom sve bilo čisto, prema zakonu i proceduri, samo jedna rečenica iz mailova morala je koštati Martinu Dalić ministarskog položaja.

Naime, rečenica kojom u jednom mailu obavještava “drage sve” čime se taj dan bavila i zašto. Vrijedi je citirati: “Ja sam se”, piše bivša najbolja ministrica gospodarstva i najbolja potpredsjednica Vlade RH, “danas bavila neporeznim nametima u pokušaju da dokažem kako Ministarstvo gospodarstva ima smisla”. Vjerojatno je taj štos razgalio srca njezine ekipice, koja se baš dobro zajebavala s državom, važećim zakonima i dobrim običajima.

No kad neka ministrica ovako omalovaži ministarstvo koje vodi, da ne spominjemo njezinu poruku autoru zakona, stanovitom Borisu Šavoriću, koji je čitavo vrijeme sjedio na dva stolca, onom ruske banke i onom Vlade (“Ubacite bubu da bi bilo mudro uspostaviti neki kontakt s državom – tipa uvijek je dobro u ovakvim državama kao Hrvatska biti u nekom kontaktu s državom. Nije to USA.”), svakom poštenom premijeru ne bi ostalo ništa drugo nego da je ekspresno smijeni, a takva osoba više nikad ne bi mogla prismrdjeti ni najlošije plaćenome mjestu u državnoj službi.

Plenković ju je, međutim, branio do posljednjeg daha. Ali ne zato što je govorila istinu. Jer njezino ministarstvo, uostalom kao i cijela Vlada RH, doista nema previše smisla, postoje i rade isključivo u vlastitom interesu i interesu vrlo malene skupine pojedinaca. A Hrvatska doista nije SAD niti ijedna druga iole uređena država, nego banana državica u kojoj je, kao u njoj sličnim afričkim državicama, dobro da ulagači budu u “nekom kontaktu s državom”, inače ništa od posla.

MARKO LUKUNIĆ (PIXSELL)

Sve je to, naime, dobro poznato svakome tko bez straha i predrasuda koristi vlastite uši, oči i mozak, samo se čekalo da netko od glavonja bude dovoljno glup i neoprezan te izlane ono što je tako očigledno i jasno, naime da u Hrvatskoj nema ni riječi o vladavini prava, nego o vladavini kriminalnih klanova. I, evo, dočekalo se. Hrvatska nije SAD, priznanje je temeljnog koncepta kojim se vode predstavnici vlasti u Hrvatskoj, a taj koncept jednom je bistar netko sažeo u frazu: Imal’ tute štagod za mene?”

Uzrok najtežih problema i boleština ove države leži u tome. Akteri najnovije afere, sudeći prema sadržaju mailova, obrazovani su, načitani, kuže se u književnost, klasičnu glazbu, popularnu kulturu… Jedan od njih piše u nekom mailu: „Rusi su misterija. Jesenjin, stepa, vodka, Čajkovski moćna gomilica, Čehov tri sestre…”, na drugome mjestu spominju se junaci Marvelovih stripova i sve tako. U javnosti se pojavljuju ogrnuti u najfinije tkanine, pretpostavljam s potpisima vrhunskih dizajnera.

No ispod svih tih finih tkanina, tog sloja opće kulture, probija sirovi: “Imal’ tute štagod za mene?”, i tu nema pomoći. Nema te kazališne predstave, tog pjesnika, te simfonije, tog dizajnera odjeće koji će skriti taj primitivni poriv. Time što, kako to lijepo kaže bivša najbolja, ovo nije SAD može se objasniti mnogo toga što osakaćuje ovu zemlju i ovo društvo.

Moguće je time objasniti, recimo, zašto Hrvatska povlači tako mizerno malo novca iz europskih fondova. Jednostavno zato što “tute” nema ništa za žohare iz ministarstava i njihove kompanjone, jer se s euro lovom ne može muljati kao s lovom iz džepova građana, tj. proračuna. Zato ovdje, osim o vladavini prava, nema govora ni o javnom interesu. Javni interes je davno umro u ovim krajevima. Zapravo, on je bio prva žrtva demokracije na hrvatski način.