Država kao takva

Mislim da svakome treba država. Ne država po mjeri čovjeka nego država koja neće mjeriti ljude, država koja će služiti ljudima a ne ljudi njoj. Nešto je u konceptu države pogrešno preneseno i prevedeno na ove naše prostore. Recimo, prilikom izbora. Birači su nositelji izbornog legitimiteta, a ne narodi. Baš taj naopaki koncept „narod“ i „nacija“ daje pobornicima lažne multikulture da ustoliče svoje namjesnike, nositelje „nacionalnog“ time što su iste nacije kao i birači. To što birači nisu izabrali izabranog, postavljače nije briga. Čak se licemjerno pitaju zašto su ovi koje su oni postavili manje „iste nacije“ od onih koje su birači birali. Tipični primjeri su Željko Komšić i Svetozar Pudarić, Hrvat i Srbin po mjeri Bošnjaka. Zašto se to događa? Pa, zato što je država „kao takva“, „normalna“, „demokratska“ i „prozapadna“, pa se po istim pravilima prema kojima se izabire vlast u nacionalnim državama, izabire vlast i u „Bosni“ kao takvoj a ne kao njemačkoj, francuskoj ili američkoj. Pravila su donesena, ali specifičnosti Bosne i Hercegovine u samom startu su, namjerno ili slučajno, ignorirane.
 
_______piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Dublja analiza, današnja, mogla bi se završiti jednostavnom potrebom za anarhijom unutar BiH, takvom da ne može bez američke pomoći. Svojedobno je SAD htio napraviti stožer NATO saveza (za regiju naravno) u onoj ružnoj zgradi u Sarajevu koju s pravom zovu „Sivi dom“, mjestu na kojem su sada državna i Federalna televizija. Nudili su gomilu dolara da se usele i renoviraju zgradu, toliko novca da bi se mogao napraviti nov, suvremen i funkcionalan TV servis, i da ostane dovoljno novca da se bulumenta zaposlenih u javnim servisima godinama hrani, soli i duhani. Vjerujem da bi u tom slučaju BiH imala materijalnu korist, ali da nijedan suštinski problem ne bi bio riješen. Usput bi bahati NATO-ovi vojnici naokolo maltretirali ljude kao u Iraku ili Afganistanu, ali u puno blažoj formi i s više zataškavanja. Tadašnje radničko vijeće RTV-a je, kao i svako radničko vijeće i radnici u cjelini, bilo protiv toga. Tako je još jedan plan NATO-a pao u mutnu vodu smeđooke ljepotice Miljacke. Sada NATO, iskrsavanjem (i izazivanjem) novih i većih kriza oko nas i u svijetu, čestita sam sebi zato što nisu napravili taj stožer daleko od Iraka, Irana, Afganistana, Sirije i ostalih naftnih beduinistana.
Dolje, na Jugu, jedna je NATO savezu još manje zanimljiva zemlja, Makedonija. Albanci, miljenici Amerike, njihova balkanska nada i ufanje, s Božjom i američkom pomoći su, u vrijeme sukoba na Kosovu, naselili Makedoniju. Poslovično južnjački gostoprimljivi, američki otvoreni, dali su im državljanstva i priliku za novi život. Majka Amerika se blagonaklono smješkala i milovala južnjačke makedonske glave, obećavala im europsku budućnost i skoru američku sadašnjost. Ključ vlasti je, u ta doba, bio odnos s Albancima. Milo Đukanović je u Crnoj Gori bio i ostao neprikosnoven, između ostalog i zato što je dao prava Albancima a oduzeo ih Srbima. Da, i ovo drugo je bilo popularno. Neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj. I obratno. Ne misli američka glava puno dublje. A sad… Sad Amerika živa ne zna što činiti s tom Makedonijom. Ni s Crnom Gorom. Siromašni su, a neće priznati. Na rubu su građanskog rata, a neće o tom ni da čuju. Ovisni su, baš kao BiH, o novcu izvana, o stalnoj infuziji kojom kupuju socijalni mir. Ali, imaju države po američkoj mjeri. Države kao takve.