Mostarski Zrinjski odigrao je za povijest. U subotu, 05. svibnja, treći put zaredom osvojili su Plemići titulu prvaka BIH.
Iste uspjehe niže redovno i NK Široki.
Ogromne uspjehe postižemo u tenisu. Košarci. Borilačkim sportovima. Čak i u šahu.
Širom svijeta sinovi Hrvata BIH izazivaju divljenje.
Uspjeh za uspjehom.
Ni za kim izbornici BH reprezentacija ne plaču kao za Hrvatima koji se odluče nastupati za reprezentaciju Hrvatske, ili Njemačke, umjesto za BIH.
Rijetko nakon pobjeda skidaju majice i prikazuju potkošulje s natpisom “Stop majorizaciji nad Hrvatima u BIH ili Equality for BIH Croats”.
A morali bi.
Jer duguju nam.
Tu su rasli.
Tu se kalio njihov talent.
Dužni su djedovini.
Odnos hrvatskih sportskih talenata prema BIH u budućnosti mora se promijeniti.
Kada elite u Sarajevu stanu s majorizacijom i kada BIH prigrli i svog najmalobrojnijeg sina – Hrvate u BIH jačat će i patriotizam Hrvata prema BIH i branit će oni boje svoje BIH.
Ili BIH neće postojati.
Nema drugog puta. Samo suživot i međusobno poštivanje.
No to nije tema ove priče.
Tema je sljedeće pitanje:
Zašto Hrvati u politici ne žanju uspijehe kao u sportu?
Odgovor je jednostavan.
Zato što se za špiceve u klubovima, lijevo i desno krilo, vratare, trenere, kondicijske trenere, ne postavljaju kumovi, nećaci, sestrične, tetke, rodbina, žene i stranački kolege – nego se čini šta?
Uvodi se doktrina izvrsnosti.
U politici se pak uvodi oktroiranje ispodprosječnosti.
Umjesto da se uvede strahovlada izvrsnosti.
Prosjek se plemenskom logikom nameće kao zaštitnik nečega što nije u stanju štititi. U sportu se pronalaze najbolji koje imamo, i postavljaju se na najodgovornija mjesta.
Lijevi bek u NK Zrinjskom nije rođak Ljube Bešlića niti sestrić nekog tajkuna.
Desno krilo u NK Širokom nije kumče Miroslava Kraljevića niti može biti. Osim ako nije talent.
Wagner nije rođak premijera Zdenka Ćosića.
Hrvati u BIH su prepolovljen narod.Naprosto ih je toliko malo, da će ih, ukoliko ne primjene doktrinu izvrsnosti i u politici, koju primjenjuju u sportu, jednostavno, timovi drugih naroda, redovno napucavati i zabijati im golove. I redovno će gubiti utakmice.
Kao prepolovljen narod Hrvati u BIH morali bi se ponašati desetorostruko odgovornije od drugih.
Propusta u smislu kadroviranja ne bi smjelo biti.
Sve dok to ne urade ostat će samo etnička skupina na putu za folklornu skupinu.
Politička nacija ne.
Status političke nacije ne daju ti drugi. Ni Ustav. Ni Dayton.
Taj status sam izabireš.
Sam odlučuješ želiš li biti pleme, selo, provincija, etnička skupina, folklorna skupina ili politička nacija.
Kada odlučiš da želiš biti politička nacija, nema tog režima, nema te svjetske sile, i nema te politike koja to može osporiti.
Jer politička nacija crpi svoja prava iz same sebe.
Ne iz onog što joj netko drugi daje.
Političku naciju, koja je malobrojnija i pod opresijom, uvijek su vodili najbolji u njoj.
Ne stihija, ne slučajan izbor vrijednosti. Nego najbolji koje politička nacija sama pronađe i postavi na najvažnija mjesta.
Kada Miro Kraljević bira skupa s trenerom NK Širokog novog špica u Širokom, to se čini studiozno.
Promatraju se biografije, kondicijska sprema, specifičnosti igrača koje drugi klubovi nemaju. Miro Kraljević, i Zdena Ćosić tih dana ne spavaju.
Cijeli grad ne spava. Fratri su nervozni. Frizerima ispadaju škarice od živaca.
Sve je podređeno izboru novog špica. Koji ne smije biti ni rođak, ni kum, ni tetkić, ni stričević nego mora biti što ? – Talent. Sposobni talent bolji od drugih.
S druge strane kada se biraju špicevi za BH parlament, za diplomaciju, za sveučilišne radnike, za izvršne funkcije u vlasti, koga postavljamo?
Postavljamo ambiciozne gadove bez čojstva, kumove, tetkiće, stričeviće, malog od ljubavnice, ljubavnicu, sestričnu od ljubavnice, pudlicu od ljubavnice.
Jednostavno je.
Ne nauči li politička kasta u Hrvata, da mali narod ne može braniti svoje pozicije u sukobu s velikima, bez ekstremne, gotovo fundamentalističke potrage za najboljima među nama i to u svim društevnim sektorima, ne samo politici, nego i u medijima, kulturi, u svemu i ne postave li takve špiceve na najodgovornije funkcije Hrvati u BIH ostat će društvo u kojem će Wagnerove kopačke i dalje biti nacionalni prioritet, a prvaci borbe Hrvata u BIH idealisti i tupamarosi kojima će se hrvatska uljudba čuditi što to čine, i zašto se toliko bore.
I o koju će im to.
Opet političari se mogu oglušiti na to. Narod ih ne mora natjerati na to. Ako ih narod ne natjera a oni sami ne shvate da je to jedini put borbe Hrvatima slijedi neumitna propast.
Naprosto bode oči, da Hrvati u BIH, sportske utakmice dobijaju redovno i bez problema, mudrim menadžmentom nad resursima.
I da političke utakmice gube ekstremno glupim menadžmentom nad resursima.
Političke utakmice na isturenim pozicijama ne smiju voditi oni koji žele u politiku nego oni koje narod smatra najboljima za tu borbu. Na osnovu onog što oni jesu.
Ne shvatimo li ovo, ne trebamo više kriviti svog neprijatelja što nas uništava. Njegov politički cilj je naš nestanak. Možete ga mrziti no svaki nacionalizam ima svoje ciljeve.
Sve dok se mi suprotstavljamo tom cilju prosječnim postavama gubit ćemo utakmice. Nakon određenog broja utakmica ispadaš iz lige.
Kao nogometna nacija opstati nećemo.
Pričali su mi naši političari, menadžeri ispodprosječnih podanika, da svaki put kad sjednu sa lašvanskim, posavskim i hercegovskim lokalnim vlastima i gospodarstvenicima i upitaju ih što trebaju podržati u 90 posto slučajeva odgovor je bio “podržite naš nogometni klub”.
Jebo vas nogometni klub. Molitvena zajednico ili etnička skupino. Kako god hoćete.
Ivan Šušnjar l Poskok.info
wpDiscuz
