Četvrtak, 26 prosinca, 2024

Putin i Trump u mitologijama naroda BiH

Vrlo
- Advertisement -

Tko kaže da narodi BiH ne dijele značajnu zajedničku mitologiju? Dobro sad, nije to ona esencijalna mitologija karakteristična za homogena društva.

Ali opet dosta govori o nama i našim potrebama. Možda u BiH nikada nije postojao maniheizam u vidu kulta, ali kao način razmišljanja vrlo dominantan.

Jedna od esencijalnih zajedničkih mitologija je ona o pravednom i najboljem vladaru, pa ma kako se on zvao. Nekima je to još uvijek Tito, nekima Trump, dobrom dijelu, naravno, Putin, zatim Bašar al Asad, a potom i Erdogan, Gadafi i tko je već lupao ili lupa rukom po stolu.

Ljudi jednostavno žude za jednostavnim rješenjima u kompleksnom sistemu liberalne demokracije koji se ne može kristalizirati  i formirati preko noći i stvoriti svima sve po željama, te je lakše vjerovali da će nam sve omogućiti jedan čovjek koji galami. I koji šakom i kapom dijeli plaće, penzije, stipendije, a na kraju krajeva i novac koji nitko ne mora zaraditi, ali je tu.

Pa ipak, nismo najgori od sve djece. Kontramitologija uspostavljena na Zapadu je vrlo slična. A to je da se liberalna demokracija može preko noći nametnuti, kada neki diktatorski sistem padne.

Iako je iz priloženog jasno da takvi socijalni šokovi dovode samo do urušavanja društva u daleko gori poredak nego onaj kojeg su zapadni demokrati nastojali instalirati. Možemo se do prekosutra raspravljati kako je na Zapadu život bolji i kvalitetniji i kako nudi više mogućnosti i za to dobijati stotine i tisuće potvrda, ali je isto tako neminovno da neki ljudi u nekim zemljama tako ne žele živjeti.

Ili bi željeli da se za to, vremenom, izbore sami, na svoje načine i u vlastitom interesu, a ne da im se, preko noći, uvodi nešto što ne može zaživjeti, a zbog čega će uskoro zažaliti za vlastitim, do jučer, mrskim diktatorima. Sirijski rat i sve njegove posljedice su možda najbolja potvrda svega toga.

U pojednostavljenim slikama stvarnosti, Trump i Putin nisu samo vođe koje igraju partiju na globalnoj šahovskoj ploči i, u skladu sa svojim snagama i sposobnostima, nemilosrdno jedu supraničke igrače. Oni predstavljaju refleksije ljudskih opsesija o tome kako svijet tobože funkcionira. Počesto i sam razlog za življenje.

S tim da su, sa stupanjem Trumpa na svjetsku političku pozornicu te dvije fantazije o čovjeku koji promptno “rješava stvar”, unekoliko približene.

Utoliko da nekadašnji koncept “kulturice” naspram podivljalih barbara, to jeste donošenja demokracije i ljudskih prava i zaštite civila kao izgovora za invazije, sve više ustupa mjesto brutalnoj istini o čistim agresijama u svrhu kontrole teritorija i resursa.

Koje su, doduše, stvarale milijune unosnih poslova za razne demokratizatore, iako je sada, poprilično jasno da se radilo o poslovima koji su sami sebi svrha, a uglavnom su doprinjeli regresiji u diktatorske i poludiktatorske sustave. Čak i u samoj Europi.

Upravo je zbog toga Sirija “grdno sudište”, jer se čini da, konačno, ni svim našim mitolozima, od putinista, preko proameričkih građana, antisemita, islamista, čeznutljivih socijalista, pa do onih kod kojih su sve opsesije pomještane uz sav trud da stvari maksimalno pojednostave, više ništa nije jasno.

Dakako da Sirija nije ni prvi ni posljednji kaotični građanski i proksni rat u povijesti, ali moderne tehnologije doprinose da on bude prvi najbolje praćen, a samim tim i potencijalno najbolje shvatljiv moderni rat u povijesti. A ta shvatljivost ruši sve mitove.

Demokracija je, svakako, bolja od diktature, ali su diktature, u određenim uslovima bolje nego nametnute demokracije.

Pobune protiv diktatora su shvatljive i, u tom smislu, najčešće pravedne, no hoće li  željena pravda biti uspostavljena?

S druge strane, diktature su, nažalost, u nekim situacijama bolje rješenje, no znači li to, u potpunosti odustati od liberalne demokracije?

I zauvijek kapitulirati pred činjenicom da su diktatori poput Assada pozitivna snaga u zemljama u kojima drže poredak?

U konačnici, kako bilo kakvu etiku, poredak i svjetonazor olako uklopiti u različite interese?

I koliko je mrtve djece cijena da bi se bilo koji od njih ostvario?

Rekao bih da odgovore malo tko ili niko ne može precizno formulirati. No i pitanja su bolja od opsesivnih priklanjanja. Jer ma koje rješenje trenutačno najbolje pogodovalo Siriji, već sutra se može pretvoriti u najgore. Opsesije će ostati opsesije, a mrtva djeca mrtva djeca.

Vuk Bačanović

 

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

Grad bez snijega: Bosanska Gradiška i čudo mikroklime

U zemlji gdje snijeg trenutno zatrpava sela, gradove i puteljke, gdje su lanci na gumama standard, a lopate postale...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -