Očekivali su od njega da postane svećenik, on je želio biti pilot, a na kraju je završio kao liječnik. I to u Mostaru. Naravno, riječ je o dr. Benjaminu Alfredu Markinu, u javnosti poznatijem kao dr. Ben.
I dok je postao poznat po svom iznimno humanom pristupu pacijentima, brizi o njima i pažnji koju je posvećivao svakome tko bi mu se obratio zbog zdravstvenih problema, manje je poznato da je naš Ben mogao lako završiti u sasvim drugim vodama, piše Večernji list BiH.
Njegova uskrsna priča govori o tome što se sve moralo dogoditi da Markin mirovinu dočeka kao liječnik u Mostaru, a ne, primjerice, kao poglavar Metodističke crkve u Gani. Jer upravo je to trebao biti njegov otac, a on njegov nasljednik.
Dvije crkve
Metodistička crkva je po pitanju vjerovanja identična Katoličkoj. Slavimo iste blagdane, čitamo ista evanđelja, ali metodisti ne priznaju vlast pape i njihovi svećenici mogu imati suprugu i djecu. Kada sam iz Gane došao u bivšu Jugoslaviju, nisam tražio tu crkvu, nego sam išao u katoličku jer su obredi i vjerovanja isti. Drugo me puno nije zanimalo. Čak sam imao pismo poglavara Metodističke crkve u Gani u kojem govori o meni i koje sam trebao predati poglavaru te Crkve u bivšoj Jugoslaviji, ali to nisam nikada uradio. Nije mi bilo važno. Išao sam i idem u katoličku crkvu jer se ne razlikujemo kada je u pitanju vjera u Boga, govori dr. Ben na početku razgovora.
Njegov otac bio je ugledni metodistički svećenik u Gani. Kada je došlo vrijeme da Markin preuzme vodstvo Metodističke crkve u Gani, on se povukao i rekao da to ne želi učiniti.
Prije toga boravio je u posjetu Engleskoj gdje su se okupili poglavari Metodističke crkve. Svaka zemlja ima svoga poglavara. Otac nije bio poglavar, ali je bio pozvan. Kada se poslije birao novi poglavar u Gani, otac je primijetio kako neki žele poziciju koja je njemu bila namijenjena. Nije želio sukobe i povukao se. Ostao je do kraja života na poziciji prvoga savjetnika, priča dr. Ben.
Kaže kako je njegov otac još za boravka u Engleskoj dobio dijagnozu visokoga tlaka. I uz nju terapiju koju je trebao koristiti. Ali se nije pridržavao naputka liječnika. Jedne nedjelje vodio je misu tijekom koje mu je pozlilo.
Iskreno, ja sam pokušavao ne ići na misu. Bio sam srednjoškolac. Kako bih izbjegao odlazak, uvijek bih se jako dugo tuširao. Otac bi otišao, a ja bih se vratio na spavanje. Ali taj dan me je čekao. Kada sam izišao iz kupaonice, vidio sam oca kako sjedi i čeka me. Nisam imao izbora. Morao sam s njim ići. Tijekom mise mu je naglo pozlilo. Pozvao je jednoga svećenika da nastavi misu, a on je sišao s oltara. Hitno su ga odvezli u bolnicu. Tamo su ga ostavili da leži sam u sobi, na leđima, a on je povraćao. Nitko se o njemu nije brinuo niti skrbio. Dan kasnije je umro. I danas mogu slobodno reći da su liječnici odgovorni za njegovu smrt. Ne možete pacijenta s visokim tlakom u komatoznom stanju ostaviti samoga u sobi, da leži na leđima i povraća. Ali tako je tada bilo u Gani. Na kraju ga je moždani udar usmrtio, sjeća se Markin.
Doktor Ben: “Ovdje je moja obitelj, sada je ovo moja domovina i ja sam Mostarac”
Iako je od toga događaja prošlo više od 50 godina, i danas se može osjetiti jaka emocija dok govori o toj temi. Nakon očeve smrti svi su mislili da će Ben naslijediti svoga oca. Već su mu taj put namijenili. Imao je još sedmero braće i sestara, ali je on bio označen kao taj koji treba naslijediti oca.
Nije mogao biti pilot
Ja sam želio biti pilot. Čak sam se spremao na to. Ali krajem srednje škole pojavio se problem s očima. Mislio sam da će mi trebati samo kapi, ali doktor je rekao da imam probleme s vidom i san o karijeri pilota je propao. Uporno su me zvali da se pridružim Metodističkoj crkvi kao svećenik, ali sam rekao da to ne želim. Glavni razlog je to što sam znao da ne mogu biti ni 10 posto onoga što je moj otac bio. I to je bio glavni razlog. Na njegov pokop došli su poglavari Katoličke crkve u Gani, poglavari muslimana i svih drugih vjerskih zajednica koje egzistiraju u Gani. To je bio veliki znak poštovanja. I danas mislim, nakon svega što sam uradio u životu, da nisam ni blizu onoga što je moj otac uradio i postigao. Njegova želja bila je da barem jedno njegovo dijete bude vjerski dužnosnik, ali nitko od nas nije krenuo tim putem. Ipak, kada se pogledaju životi svih nas, njegovih potomaka, ne možemo reći kako smo ih protratili i mislim da je to važno, smatra Markin.
On će još jedan Uskrs u Mostaru dočekati sa svojom obitelji. U krugu djece i prijatelja slavit će blagdan koji slave i katolici i metodisti. Markin kaže da se raduje svakom blagdanu jer u to vrijeme se zaboravljaju razlike, ljudi pokazuju svoje pozitivne strane i ono što je njemu jako važno, puno je manje psovki.
Pola stoljeća sam ovdje i još se nisam i neću se nikada priviknuti na psovke koje u svome jeziku imaju narodi na ovim prostorima. I danas me užasava činjenica da je mnogo onih kojima je psovanje Boga isto kao popiti čašu vode. U mom materinskom jeziku uopće nemamo takve izraze. Ne znamo i ne možemo reći ono što je ovdje ukorijenjeno već odavno. Mi, kao vjernici, moramo poraditi na tome da se takve pojave iskorijene. Ono što mi nikada nismo imali u svom jeziku nadam se da će narodi na ovim prostorima odbaciti s vremenom. Jer ne možeš biti vjernik i psovati Boga, zaključuje dr. Ben.
Upravo je on želio da ova poruka bude na kraju ovoga teksta, pogotovo jer ovih dana slavimo Uskrs. Iako bi sigurno bio dobar svećenik ili pilot, mnogi su zahvalni što je Markin na kraju završio medicinu i došao u ove krajeve. Jer upravo zahvaljujući njegovu znanju i vještinama, mnogima je omogućeno dočekati blagdane sa svojim obiteljima. I nitko ne može reći da je to mala stvar.
wpDiscuz