Izjave akademika Enesa Durakovića o tome kako među Bošnjacima nema islamskog ekstremizma, te kako je to podvala susjeda, prije svega Hrvata, kako bi se bošnjački narod ocrnio u Europi i izolirao, ne bi bila čudna, jer se dobro uklapa u sarajevsku floskulu kako hrvatski nacionalizam ugrožava Bosnu i Hercegovinu, da gospodin Duraković nije nedavno tvrdio kako se boji i za svoj život, jer kritizira neprosvijećen odnos prema Islamu, kao i sve veći broj Arapa oko Sarajeva.
Očito je da bošnjačkim intelektualcima, bilo s lijevog ili desnog spektra, smeta svako postavljanje hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini. Istina, smeta ih s pravom i 49% posto posjedovanja teritorija Bosne i Hercegovine od strane Srba, ali otpor tomu je daleko manji od želje da se Hrvate marginalizira i s vremenom ovlada kompletnom Federacijom.
Dr. Fra Luka Marković l poskok.info
Izgleda da je gospodin Duraković zaboravio ono silno uzbuđenje Bošnjaka zbog ilegalnih džemata u kojima se bez kontrole Islamske zajednice naučava često radikalni islam, koji bi se jednog dana mogao razbiti o glavu svim stanovnicima Bosne i Hercegovine, a i šire u regiji.
Na koncu današnji islamski terorizam širom svijeta, pored političkih promašaja zapadne politike, prevelikog podržavanja Izraela na račun Palestinaca, nosi i potpis neprosvijećenog tumačenja islama i Kurana. Uvjeren sam da se gospodin Duraković boji takvog pogleda na islam u Bosni i Hercegovini, ta i sam je o tome govorio i pisao. Ali taj strah nestane u onom trenutku kad su u pitanju bošnjački interesi naspram hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
I upravo taj spoj mogućeg radikalnog islama i bošnjačkog nacionalizma zabrinjava. Zabrinjava napose iluzija kako Europa ne zna što se u Bosni i Hercegovini događa. Nema dileme da je Dayton bio pogrješka i nepravda naspram Hrvata i Bošnjaka. Ali samo politički slijepac nije shvatio da je uloga Hrvata, po zamisli zapadnih političkih daltonista, trebala biti očuvanje ravnoteže unutar Federacije. Liberalniji Bošnjaci i Hrvati su trebali zaustaviti mogući utjecaj islamskog radikalizma i njegovu prevagu. Međutim pokazalo se zadnjih godina da to Hrvati kao manjinski narod nisu sposobni, jer problem nije samo islamski radikalizam nego i bošnjački nacionalizam koji sanja o građanskoj državi koja bi s vremenom pripala onima koji imaju pozitivan priraštaj. Glavobolju zapadnim ideolozima povećava i masovno hrvatsko iseljavanje i Bosne i Hercegovine.
Oni s hrvatske strane koji to danas prešućuju zbog različitih interesa, morali bi biti svjesni toga da će u dogledno vrijeme biti kasno. Očito je da je zapadna politika taj problem jasnije uočila nego pojedini hrvatski političari i intelektualci u Hrvatskoj, koji se još uvijek više bave propalom državom i zločestim sinom svih naroda nego ozbiljnim političkim pitanjima, zaboravljajući da je vrijeme igrica partizana i ustaša davno prošlo. Narod je sit i jednih i drugih.
Treba razmisliti i o tome da igre oko Pelješkog mosta kriju u sebi možda i neke čudne snove, snove o velikoj luci u koju bi jednog dana mogli pristajati i turski ratni brodovi. Pa što se može drugo očekivati od onih koji se tako usrdno mole u džamijama za uspjeh krvničkog pohoda Erdogana protiv Kurda, koji sanjaju o tome da im zaštitnikom bude čovjek kojem je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet, kojeg zbog njegovog islamizma i diktature prezire čitava civilizirana Europa i većina stanovnika Turske.
Za njega nikada nisu bili niti će biti Kurdi i aleviti A oni čine zajedno s liberalnim turskim sunitima većinu. Oni koji se mole Alahu za uspješne Erdoganove pohode protiv sunitske braće Kurda su očito zaboravili onu islamsku izreku da kad jedan musliman pati, pati čitav islamski svijet. Istina ta muslimanska solidarnost važi kad je u pitanju odnos drugih prema muslimanima (Židova pream Palestincima), što se lijepo vidi iz pjesmice „Palestino, dušo čista- ljubav beskrajna“ koju pjevuše neke „Gazije“ iz Bužima i okolice, ali ne i kad je Erdogan u pitanju. Pa zar doista ozbiljno misli onaj tko je Erdoganom oduševljen da mu Europa vjeruje? Onaj tko moli za Erdoganovu pobjedu nad Kurdima, moli se vjerojatno još više u tajnosti Alahu da ovlada čitavim prostorom Federacije, a vjerojatno i Bosne i Hercegovine.
Za Durakovića i druge liberalne muslimane, ali vrlo motivirane Bošnjake, treba biti jasno da će se s opasnošću od strane radikalnog islama morati na drugačiji način boriti nego je to bilo do sada. Ili će pobijediti oni ili Izetbegović. Zapad je to počeo shvaćati. Počeo je shvaćati da će ipak bosanski muslimani sami međusobno morati odrediti put. Tako je i dobro. Jer nije pametno da Hrvati poturaju svoja leđa u tom unutar bošnjačkom sukobu. A on postoji.
O tome govore mnogi tekstovi liberalnih Bošnjaka protiv podrške Erdoganu. U prilog tomu govore i tekstovi Bošnjaka u „Prometeju“, koji su vrlo kritički naspram Erdogana i islamizma, a kojeg izrazito muslimanski list „Stav“ napada kao marksistički i prohrvatski portal. Onaj tko „Prometej“ naziva prohrvatskim portalom je doista daleko dogurao s bošnjačkom i muslimanskom ideologijom. Nije nikakvo čudo da se onda sve druge portale i novine koji se zauzimaju za hrvatsku ravnopravnost unutar Federacije i Bosne i Hercegovine proglašava nacionalističkim, pa i ustaškim. Shvatio je Zapad također da trojanski konj poput Komšića ne koristi više, jer s njim Bošnjaci imaju dva predstavnika u predsjedništvu, jednog ateistički-lijevog i drugog muslimanski-desno orijentiranog.
Njegovi nastupi imponiraju onim Hrvatima koji doista ne žele sagledati srž problema, koji još uvijek misle kako će se na taj način neutralizirati Izetbegovića. Grdno se varaju. Na taj način se ne dolazi do građanske države u multietničkoj državi. Nitko pametan ne može biti protiv građanske države u Bosni i Hercegovini. Ali ona ne može biti isto građanska kao što je Hrvatska u kojoj živi preko 90% Hrvata. Može biti građanska poput Belgije u kojoj dva temeljna naroda u svojoj samostalnosti, pa i geografskoj (valonci i flamanci), kontinuirano traže izlaz iz ćorsokaka kroz demokratske institucije. S vatrom se ne treba igrati.
Jer problemi mogu doći iz onog pravca iz kojeg ga političke analfabete u svom neojugoslavenskom, koristoljubivom zanosu ne očekuju. Bojim se da poneki koji igraju na kartu čiste građanske države u Bosni i Hercegovini nisu shvatili kako su u slučaju ostvarenja te zamisli Hrvati manji problem, od nekih drugih građana. Ako do toga ikada dođe, neka se više čuvaju pristalica Erdogana, koji je dobio Bosnu i Hercegovinu u amanet. Jer onaj koji ne prihvaća građansku, sekularnu Tursku, nego jača onu islamsku, neće prihvatiti niti sekularnu i građansku Bosnu i Hercegovinu.
Za sada je u Bosni i Hercegovini barem prividni mir. A što će biti, ako Erdoganove pristalice izgube vlast u Federaciji, ne zna nitko? Iako ne držim ništa do Erdoganove ideologije, što više gadi mi se poput katoličke inkvizicije, mislim da je dobro voditi dijalog s njegovim pristalicama u Bosni i Hercegovini. Jer mir u toj napaćenoj zemlji ne ovisi o Komšiću, Lagumdžiji i nekim lijevim bošnjačkim intelektualcima.
Oni mogu samo naškoditi hrvatskom korpusu, kao što su i do sada činili. Mir ovisi više o ponašanju onih koji su se osim manipulacije i pera spremni poslužiti i drugim sredstvima. Ne daj Bože da do toga dođe. S njima treba ozbiljno razgovarati, osluškujući što zapadna politika želi, ali ne slijepo i bezuvjetno. Jer u prošlom krvavom ratu nisu patili ni Nijemci, ni Francuzi, ni Englezi, nego bosansko-hercegovačka, zavađena sirotinja. Ona ista hrvatska, bošnjačka i srpska sirotinja koja širom te liberalne i demokratske Europe radi danas za sitnu paru. Uostalom kako će se Bošnjaci politički organizirati neka odluče sami. Hrvati ne smiju biti ničija prevaga.
wpDiscuz