Iako republika po ustavnom uređenju, Srbija pridaje mnogo pažnje kraljevskoj dinastiji Karađorđević koja je službeno vladala do 1945. godine. Ipak, u drugim bivšim članicama Kraljevine, drugačije gledaju na dinastiju.
Republika Srbija ima krunu na zastavi, njezina himna poziva Boga da spasi srpski kralja, a prestolonasljednik (mada je nejasno kojeg prijestolja) Aleksadar Karađorđević i njegova obitelj uživaju brojne počasti. Nedavno su u Srbiju prenijete mošti Kralja Petra II, a one će biti svečano sahranjene na Oplencu 26. svibnja. Dinastija Karađorđevića vladala je prostorima bivše Jugoslavije, najprije Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim i Kraljevinom Jugoslavijom početkom 20. stoljeća.Pravilo da se zajednička povijest drugačije gleda u svakoj od zemalja bivše Jugoslavije, vrijedi i za kraljevsku obitelj, istražuje Dojče Vele . Nikad prihvaćeni u Hrvatskoj i Sloveniji Tvrtko Jakovina, povjesničar iz Hrvatske, kaže da je ona interpretacija koja je o Karađorđevićima bila na snazi u Hrvatskoj od 1945. godine, na snazi i danas, pa je taj dio povijesti u udžbenicima isti kao prije 35 ili 40 godina. Jakovina objašnjava da kraljevska obitelj u odnosu javnog mnijenja dijeli sudbinu drugih institucija koje su postojale, a prema kojima se mijenjao odnos kako poslije Drugog Svjetskog rata, tako i poslije ratova devedesetih. “Vjerojatno bi vam prosječan građanin rekao da je riječ bila o nečemu nametnutom. Naravno, ne bi u isto vrijeme mogao objasniti je li dinastija Habsburgovaca došla baš hrvatskom voljom na prijestolje, odnosno, na vlast u Hrvatskoj, međutim to i onako u takvim raspravama nije važno “, kaže Jakovina. Hrvati dinastiju Karađorđević doživljavaju uglavnom kao srpski dinastiju , ali ih ne zanima pretjerano kao dio njihove povijesti. Isto je iu Sloveniji. U toj zemlji za kraljevinu vežu samo jedan pozitivan događaj, objašnjava povjesničar Janez Vajs. “U godini 1920. kad je kralj Aleksandar Karađorđević osnovao sveučilište u Ljubljani, Karađorđevići su postali mnogo draži narodu, posebno eliti, ali nikada većina slovenskog stanovništva nije prihvatila Karađorđeviće kao uistinu svoje. “
Crna Gora: Prema političkim potrebama
U Crnoj Gori, čak, postoje dvije verzije uloge Karađorđevića, tj.. dvije povijesti, ovisno od političkog uvjerenja. Zvezdan Folić sa crnogorskog Povijesnog instituta kaže da je dinastija Karađorđevića imala obiteljske veze sa crnogorskom dinastijom Petrovića, ali i velikodržavne pretenzije. “Poznato je da je knez Petar Karađorđević živio 11 godina na Cetinju, uživajući gostoprimstvo svog tasta, knjaza Nikole.I pored toga, knez Petar Krađorđevića je imao netrpeljiv odnos prema crnogorskom suverenu, što će najuvjerljivija manifestirati kad dođe na srpskom prijestolju 1903. godine. Njegov nasljednik, kralj Aleksandar I Karađorđević je s još većom žestinom bio protivnik crnogorske državne neovisnosti “, kaže Folić. On smatra da su jedno osobne relacije, a sasvim drugo djelovanje na političkom terenu, pa je tako crnogorskom kralju Nikoli Petroviću, unuk koji se rodio na Cetinju – Aleksandar I Karađorđević, zabranio da se vrati u zemlju. Crnogorski povjesničar Aleksandar Stamatović potpuno drugačije interpretira taj dio povijesti Crne Gore i kaže da je obitelj Karađorđevića bila i crnogorska dinastija, jer je Crna Gora bila u sastavu jugoslavenske države. “U zvaničnoj korespondenciji koja se nalazi u izvorima između kralja Nikole Petrovića i njegovog zeta Petra Karađorđevića, tada već kralja Srbije, imate puno topline, izraze bratske potpore dvije države srpskih naroda. Međutim, ispod te zvanične forme, zapravo, u samom vrhu, i crnogorskog i srbijanskog dvora i njihovih dvorskih kamarili bio je veliko izražen i antagonizam, iako se radilo o dvije države istog naroda. “Stamatović inzistira da se, dakle, radilo o sukobu dvorskih savjetnika, ali i bliskim osobnim odnosima dinastija. Braća ili hegemoni? Prema zvaničnoj crnogorskoj povijesti, kralju Nikoli i svima koji su bili protiv ujedinjenja sa Srbijom 1918. godine bio je zabranjen povratak u Crnu Goru, na zahtjev Srbije. Stamatović se ne slaže s ovakvim čitanjem povijesti. “Crna Gora 1918. godine nije bila okupirana i raspoloženje najveće većine naroda u Crnoj Gori bilo je za ujedinjenje sa Srbijom i ostalim jugoslavenskim pokrajinama koje je, uostalom, propovijedao i sam kralj Nikola, “tvrdi on. Folić, s druge strane, službene podatke crnogorske historiografije da je na podgoričkoj skupštini studenog 1918. tajnim glasovanjem donesena odluka o bezuvjetnom ulasku Crne Gore u zajedničku domovinu Srba, Hrvata i Slovenaca koristi za objašnjenje potpuno drugačijeg viđenja dinastije Karađorđević. “Nesumnjivo je da Karađorđevići za Crnu Goru predstavljaju personifikaciju velikosrpskog hegemonizma i rušitelje crnogorskog državnog zdanja”, objašnjava on. Iako se povjesničari ne slažu oko pitanja – što su Karađorđevići značili Crnoj Gori, građane to više ne interesuje, misli i crnogorski povjesničar Zvezdan Folić. “Činjenica je da pored onih koji su profesionalno orjentisani prema negdašnjoj stvarnosti kod jednog broja građana je nastupio dosta pasivan odnos prema vlastitoj prošlosti što je i razumljivo.” Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca osnovana 1918. godine, a 3. listopada kralj Aleksandar Karađorđević promijenio je ime zemlje u Kraljevina Jugoslavija.
wpDiscuz