Može li Široki Brijeg postati simbol kulture i pismenosti, kako su mu namijenili prvotni franjevci, simbol vjere kao čišćenja memorije, kako traži Isusovo evanđelje?
Ako se simbolu promijeni smisao, njega se izopačuje. I mjesta mogu biti simboli.
Događaji i ljudi ih konstruiraju u simbole, naročito rat. Tako je i s hercegovačkim gradićem Širokim Brijegom. Za jedne, on je simbol hercegovačke pismenosti, fratarske i hrvatske povijesne žrtve, grad prosperiteta.
Za druge, je leglo ustaštva i fašizma, sumnjiva bogaćenja i kleptokracije. U tom konfliktu interpretacija nije lako naći odmjerenost, cjelovitu istinu, činjenice, a skraćena tumačenja izobilno koriste dnevna politika, vlastodršci i njihove sluge.
piše: Ivan ŠARČEVIĆ l svjetlorijeci.ba
Veljača ide kraju, u Širokom. S Čabulje se spustila hladnoća. Pao snijeg. Na njega se nije naviklo. Danas se povlači, otoplilo je. Lištica se nabrala vode i od Borka moćno se kotrlja prema Blatu, ponire, preimenovana u Jasenicu stiže u Neretvu.
Veljača je za Širokobriježane sva u sjećanju. U tom su mjesecu 1945. dalmatinski partizani poubijali franjevce i mnoge druge. U tom je mjesecu 1947. poharano i opustošeno ono što je preostalo od širokobriješkoga simbola školstva i kulture, Franjevačke klasične gimnazije.
Za “čišćenje arhiva”, za matice i umjetnine posebno su se zanimali, još godinu ranije, sekretar i predsjednik Sreskog narodnog odbora, drugovi P. Leko i M. Šoljić.
U zadnje vrijeme podigli su Širokobriježani ogromni spomenik fra Didaku Buntiću s knjigom, spomenike Tuđmanu i Šušku. Kao gotovo svako veće mjesto u Hercegovini, i oni su uspravili Mikulićev križ u centru grada, križeve i hrvatske grbove rasijali po brdima.
Otvorene su i nove tvornice i firme koje dobro posluju i imaju relativno solidan broj zaposlenih. Košarkaški klub je godinama najuspješniji u državi. Tu su i druge sportske ekipe.
I u kulturi se bore, Likovna akademija prednjači. Velika je širokobriješka župa, oko 17 tisuća. Fratri su aktivni. Široki ima puno novih kuća i mnogo neplanske gradnje. Infrastruktura, posebno kanalizacija, kao da ne pripada nikomu.
Sporo se vozim na fratarski Brijeg. Na njemu nema posebnih promjena. Zapravo, još od početka, od 1846, kada je započela gradnja crkve i samostana, pa onda od 1930-ih kada su dovršeni gimnazija i konvikt, sve je zadano, sve teži monumentalnosti ali kontrolirano. Teško je nešto arhitektonski pokvariti. Može se popravljati i narušavati u detaljima.
Konvikt je na putu prvi. U njemu je sada Likovna akademija.
A onda se stupa na ogroman plato u zelenilu, i pred veliku crkvu s dva nedovršena tornja. Desno se
širi prostor stadiona Pecara. Desno od njega je Dječji vrtić, pa Malonogometni turnir, pa Veliki restoran, pa parking. Na sredini je sada pred crkvom pozlaćeni kip fra Didaka Buntića, dok je crkva sama preobraćena u knjižnicu, u sredini pregrađen u dva velika stepenasta cijevna ulaza. Ulazi su uski, mračni, zavojiti, poput uspona na Golgotu.
U knjižnici ima dosta ljudi, uglavnom starijih. Mladi se ne viđaju. Možda ih šalju u modernu Gradska knjižnica i čitaonicu, koja je također malo kritizirana. Onda šetnjam širokobriješkom šetnicom, najvećom šetnicom u državi. Ide od crkve, duga je sedam kilometara. Sad su je proširili, preasfaltirali, postavili klupice, staze. Ima je puno ljudi, djeca, šetači, šahisti.
Nedavno su u sredini na sred sjetne i mrtve pijace postavili betonsku fontanu. Lijepa je, velika, imposantna, teška, ali voda ne štrca dovoljno visoko, na nju se voda ne odbija, ne odsijeva. I njena visina i efekt nije dovoljno impozantan.
Ima i novih ugostiteljskih objekata, noćnih klubova. No, to je sve na jednoj ulici. Da bi se spojila sa šetnicom, potrebno je proširenje mosta preko rijeke Lištice, ali i preusmjeravanje saobraćaja kroz centar grada.
Najveći problem Širokog je to što se po ekonomskim kriterijima smatra najbogatijim gradom u državi. Ali, taj se novac ne ulaže u kulturu, školstvo i obrazovanje.
Istorija Širokog je poznata i po HOS-u, postrojbi koja je 1991. krenula s njihova trga, na koji je između ostalih došao i Mate Boban, na okupljanje pukovnije „Rafael vitez Boban“, te su tamo bili franjevci i pukovnici i generale. Na putu prema Vukovaru zaustavili su se u Zalužju i zapalili trobojnice. Na njih su tada pucale balvan-republike, ali su bile pogođene samo dvije.
Sve to komentiraju naši ljudi kao da se ništa nije dogodilo. Kao da nije bilo vremena, godina, godišnjica, spomenika, memorijala, istraživanja, starih iskaza, videozapisa, fotografija.
Piše se još o Križnom putu, o zaustavljanjima i progonima, a malo se piše o ubojstvima i egzekucijama koje su predvodili ili podržavali franjevci i njihovi simpatizeri, o djevojkama koje su bile silovane i ubijene, o kućama i imanjima koje su preuzeli “neuki”. Ovo nije relativiziranje i balansiranje zločina, ovo je samo podsjećanje na cjelovitu istinu, koju često nadomeću brojke, udžbenici, spomenici, mise, emocije, međunarodni sudovi i političari.
Opet, koja je to istina, tko je to zločinac, tko su žrtve, tko su sudije, tko je tumač, tko je manipulator, tko je obožavatelj, tko je sluga? To se stalno pita, to se stalno miješa, to se stalno tumači, to se stalno zabija.
U širem smislu, može li Široki Brijeg postati simbol kulture i pismenosti, kako su mu namijenili prvotni franjevci, simbol vjere kao čišćenja memorije, kako traži Isusovo evanđelje?
To je teško pitanje, pogotovo u Širokom.
Jer, ako se simbolu promijeni smisao, njega se izopačuje. I mjesta mogu biti simboli. Događaji i ljudi ih konstruiraju u simbole, naročito rat. Tako je i s hercegovačkim gradićem Širokim Brijegom. Za jedne, on je simbol hercegovačke pismenosti, fratarske i hrvatske povijesne žrtve, grad prosperiteta.
Za druge, je leglo ustaštva i fašizma, sumnjiva bogaćenja i kleptokracije. U tom konfliktu interpretacija nije lako naći odmjerenost, cjelovitu istinu, činjenice, a skraćena tumačenja izobilno koriste dnevna politika, vlastodršci i njihove sluge.
wpDiscuz