Prije četiri desetljeća ugašeno je Hrvatsko proljeće, a nastupila je hrvatska šutnja. U Hrvatskom proljeću, popularnom nazivu za reformsko razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošloga stoljeća, sudjelovali su brojni bh. Hrvati, posebno zagrebački studenti iz Hercegovine, a imao je snažne odjeke i u BiH. Savka, Tripalo, Đodan, Paradžik, Čičak i Budiša bili su idoli Hrvata u čitavoj BiH. Zbivanja u vrijeme Hrvatskog stoljeća, mas-poku, kako su ga zvale vlasti u bivšem sustavu, ponovno su postala zanimljiva medijima u Hrvatskoj. Hrvatska televizija prikazala je veliki televizijski serijal o tom pokretu, upriličene su televizijske rasprave o temi studentskog pokreta, napisani golemi stupci u tiskanim medijima… Među prvacima Hrvatskog proljeća, osobito studentskog pokreta, bilo je značajnih osoba iz Hercegovine.
Piše: Frano Vukoja/VLM
Ante Paradžik bio je 1971. godine predsjednik Saveza studenata Hrvatske. Ovaj Hercegovac rođen je u Predgrađu, općina Ljubuški, 10. veljače 1943. godine, a u studenom 1991. godine, kako se navodi u Hrvatskoj općoj enciklopediji, smrtno je stradao pod nerazjašnjenim okolnostima. Nakon sloma Hrvatskog proljeća bio je uhićen i osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, a Ivan Zvonimir Čičak nedavno je na HTV-u izjavio kako je Paradžik odležao tri godine zatvora. Potom je više puta uhićivan, posebno za dolaska Josipa Broza u Zagreb. Ante Paradžik bio je jedan od utemeljitelja Hrvatske stranke prava i njezin potpredsjednik, potpredsjednik Hrvatskog demokratskog bloka za srednju Europu i glavni tajnik Društva političkih zatvorenika Hrvatske. Paradžik nije vjerovao da bi kao predsjednik Saveza studenata Hrvatske mogao biti priveden i suđen, a samo par dana nakon što je to tvrdio, bio je uhićen, a kasnije i osuđen. Ivan Zvonimir Čičak izjavio je kako su o studentskom štrajku 1971. godine odlučili on, Budiša, Paradžik, Goran Dodig, Jerko Đerek, Đuka Čičak, Mijo Pavić, Srećko Mandić, Ferdo Bušić, Željko Čizmić i Ante Primorac. Dakle, među onima koji su odlučili o studentskom štrajku bila su tri Hercegovca: Ante Paradžik, Srećko Mandić, također Ljubušak, i Ante Primorac iz Čitluka.
Zajedničko okupljanje
– Poznavao sam Ljubušaka Srećka Mandića koji je diplomirao pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao jedan od referenata za studentski standard bio je pravi veleposlanik hercegovačkih studenata u Zagrebu, a odležao je pet mjeseci istražnog zatvora u Petrinjskoj. Sjećam se kako je i Srećko bio zatvaran nakon pada Hrvatskog proljeća na nekoliko dana u vrijeme Titovih posjeta Zagrebu. Srećko je umro u ožujku 1997. godine, a njegova supruga Dubravka s kojom je stupio u brak 1974. sada je vlasnica nekoliko ljekarni, kaže Mladen Hrkać, djelatnik Hercegovina osiguranja, koji je na studij u Zagreb stigao nakon pada Hrvatskog proljeća, a potom je bio prijatelj sa Srećkom Mandićem.
Mladen Hrkać bio je u skupini koja je od 1974. do 1978. godine sudski proganjana.
– Ja sam u Zagreb došao studirati nešto kasnije, a moj brat Ivan studirao je ekonomiju u Zagrebu (gdje je i završio studij) u vrijeme Hrvatskog proljeća. No, progoni studenata nastavili su se i sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Bio sam u skupini koja je pjevala nacionalne pjesme i organizirala Uskrsni turnir u malom nogometu, ali ga nismo mogli tako zvati i nazvali smo ga HEDAL (Hercegovina-Dalmacija-Lika). U skupini su bili Ćiro Grubišić i Milan Kovač iz Posušja, Zoran Buntić iz Čitluka, kasnije poznate osobe iz političkog života Hrvatske i BiH, te Gojko Matković i Mijo Jelić iz Rame, Boro Brzica iz Gruda, Gojko Mandić iz Ljubuškog… Suđeno nam je za „djelo protiv naroda i države“, a branio nas je odvjetnik Bosiljko Mišetić. U skupini je bilo stotinjak osoba, a okupili smo se nakon 30 godina i sad svake godine organiziramo zajedničko okupljanje, kaže Širokobriježanin Mladen Hrkać. Čuli smo se s Vjekoslavom Čulom, kojeg pamtimo iz 1971. godine, kada je bio student prodekan na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Ovaj pravnik, rođen 1949. godine u Kruševu kod Mostara, trenutačno djelatnik Hrvatske lutrije u Zagrebu, kao jedan od najaktivnijih sudionika Hrvatskog proljeća odležao je 14 mjeseci zatvora u Staroj Gradišci.
– Ma, to je „ništa“ u odnosu na moga strica biskupa Čulu koji je nakon Drugog svjetskog rata bio osuđen na 11,5 godina, a nakon intervencije Vatikana i SAD-a odležao „samo“ osam i pol godina. Tri godine bio je u kućnom pritvoru. Otac mi je nakon Drugog svjetskog rata odležao godinu dana u mostarskoj „ćelovini“, kaže Vjekoslav Čule. Ante Primorac, rođen 1949. u Čitluku, student strojarstva u vrijeme Hrvatskog proljeća, bio je jedan od onih koji su odlučili o studentskom štrajku.
– Primorac u istražnom zatvoru bio je osam-devet mjeseci, a onda je u ljeto ili jesen 1972. godine emigrirao u Kanadu. Sreo sam se s njim tek u samostalnoj Hrvatskoj gotovo dva desetljeća nakon Hrvatskog proljeća – dodaje Vjekoslav Čule. Ante Slišković, rođen 1949. godina u Trnu, općina Široki Brijeg, koji kao inženjer rudarstva živi i radi u Vinkovcima, 1971. godine bio je predsjednik Odbora za standard Saveza studenata Hrvatske. Kao aktivni sudionik Hrvatskog proljeća odležao je tri mjeseca zatvora. Bio nam je susjed u studentskom domu do izbacivanja iz doma. Padom Hrvatskog proljeća mnogi su studenti izbačeni iz studentskog doma, a da ne bi eventualno „ilegalčili“, u domove su postavljene porte s vratarima. Branko Markić, pravnik iz Širokog Brijega, bio je 1972. godine priveden i saslušavan u miliciji zbog distribucije brošure „Široki Brijeg“ i prodaje „Hrvatskog tjednika“.
– Sa mnom su još bili Vlado Bošnjak iz Knešpolja kod Širokog i Radovan Radek Tomić iz Graca kod Širokog,, rođen 1950., koji je tada studirao Višu medicinsku školu. Bošnjak sad živi i radi u Splitu. Ja sam uspio izbjeći zatvorsku kaznu jer me nisu mogli pronaći u Zagrebu, pošto sam bio „ilegalac“ u studentskom domu, a jedno vrijeme proveo sam kod kuće u Biogracima – kaže Branko Markić.
Privedeni zbog pisanja
Radovan Radek Tomić nakon završene Više medicinske škole radio je za Belupo, dugo godina u Splitu, a sad je u Širokom Brijegu.
– Ja sam najprije 5. prosinca 1971. bio priveden zbog pisanja parola, a dva tjedna potom u vrijeme demonstracija na Trgu bana Jelačića prodavao sam zabranjenu brošuru „Široki Brijeg“ i „Hrvatski tjednik“ pa me milicija privela u Đorđićevu, gdje sam bio saslušan – kaže Radek Tomić. Među onima koji su nosili vijence na grob Stjepana Radića 21. lipnja 1971. godine, a kasnije u zimu iste godine demonstrirali na Trgu bana Jelačića, tadašnjem Trgu republike, bio je znatan postotak studenata iz Hercegovine. Neki od njih bili su i brutalno pretučeni od strane milicije koja je dobila pojačanje iz čitave bivše Jugoslavije, kako bi na sudionicima Hrvatskog proljeća trenirali strogoću. Sjećamo se brutalnosti koju su na početku Ilice iskazali na Širokobriježaninu prof. Miljenku Midi Hrkaću, tadašnjem studentu filozofije, koji im je ipak uspio umaći. Također su nam u živom sjećanju „bliski susreti“ s milicijom na potezu između katedrale i Trga bana Jelačića, kad su milicioneri počeli tući jednu stariju prolaznicu koja ničim nije pokazivala da je sudionik demonstracija. Valjalo je znati stići i uteći, inače bi u zatvorima završio znatno veći broj Hercegovaca. Najbrutalnije treniranje strogoće bilo je premlaćivanje jednog krupnog studenta iz Sinja, koji je uzvikivao znane parole Hrvatskog proljeća. Bilo je i raznih grotesknih scena, kao što je bacanje petardi na milicijske postrojbe pod punom spremom od strane hrabrih i veselih zagrebačkih srednjoškolaca. Među masom saslušavanih članova Matice hrvatske bio je veliki broja i Hrvata iz BiH. Pojedini roditelji zagrebačkih studenata iz Hercegovine bili su zabrinuti za svoje sinove i kćeri, poneki su slali brzojave u kojima je stajalo kako je netko iz obitelji navodno bolestan, ne bi li ih nagovorili da u te najburnije dane demonstracija dođu doma u Hercegovinu. Predstavnici vlasti pojedinih hercegovačkih općina pokušavali su „urazumiti“ studente dotičnih općina da se „previše ne miješaju u mas-pok“. No, hercegovački studenti bili su među najvatrenijim proljećarima. Priličan broj tadašnjih političkih predstavnika u Hercegovini podržavali su Savku i Tripala, a kasnije su snosili političke posljedice. Među takvima bio je i Pero Anić, predsjednik tadašnje općine Lištica (današnji Široki Brijeg). Bili smo na sastanku u Klubu Hercegovaca, na kojem se razgovaralo o pokretanju hercegovačkih novina! No, zbog pada Hrvatskog proljeća ta ideja do realizacije morala je čekati dva desetljeća. U najužem krugu studenata koji su odlučili o studentskom štrajku bila su tri Hercegovca (Paradžik, Mandić i Primorac), a velik broj hercegovačkih studenata u Zagrebu bili su među organizatorima i „tehničkim izvršiteljima“ štrajka. Širokobriježanina Ivana Kolobarića koji kao dipl. ekonomist živi u Zagrebu zapazili smo u televizijskom serijalu o Hrvatskom proljeću u društvu vodećih ljudi toga pokreta. Veselo je reagirao na telefonski poziv školskog kolege i kazao nam: – Bio sam jedan od operativaca studentskog štrajka, posebno na Ekonomskom fakultetu, i zbog toga sam „odrapio“ dva mjeseca zatvora u Vukomercu. Moj cimer iz studentskog doma u Šarengradskoj Stojan Vrljić odležao je mjesec dana zatvora. Širokobriježanin Niko Hrkać, sada profesor fizike u Zagrebu, uhićen je u milicijskoj raciji i odležao 20-ak dana. No, svakako valja spomenuti i jednu hercegovačku studenticu koja je također bila u zatvoru, a riječ je o Elzi Kraljević iz Ljubuškog. Uhićena su još dva Širokobriježanina, Branko Šeki Penavić i Željko Zovko Bubić, tada još srednjoškolci. Dr. Stojan Vrljić, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, višegodišnji predsjednik HDZ-a Mostara i predsjednik HVO-a Mostar, prisjeća se tih dana:
– Milicija je u noći 20. prosinca 1971. godine opkolila dom, a mene su uhitili u pet sati ujutro i priveli u zatvor u Đorđićevoj, a potom optužili za izvikivanje parola te osudili na mjesec dana zatvora u Vukomercu. Sa mnom u zatvoru bio je i Srećko Širić, tada student prava iz Posušja, koji je odležao mjesec-dva. Sad kao odvjetnik živi u Zagrebu! Među hercegovačkim studentima koji su dobili zatvorske kazne bio je još jedan Ante Primorac, riječ je o studentu iz Tihaljine, općina Grude, rođenom 1951. godine. Studirao je tehnologiju u Zagrebu, a sada živu u Širokom Brijegu.
-Odležao sam ukupno četiri mjeseca zatvora, dva u Zagrebu, a dva u Mostaru, te dobio „degenek“ od milicije u vrijeme demonstracija na Trgu bana Jelačića. Milicija nije štedjela ni žene, sjećam se kako su milicioneri premlatili Gruđanku Nadu Vlašić, koja se kasnije udala za prof. Božu Kovačića – Kovu iz Širokog Brijega. Moj pokojni brat Tomislav bio je potpuno modar nakon premlaćivanja ispred zagrebačke Name – kaže Ante Primorac.
– Išla sam s večernje mise iz crkve u Palmotićevoj, naišla ispred zgrade HNK i našla se na mjestu gdje milicija premlaćuje okupljene. Prišao mi je Šime Krišto iz Tomislav Grada, kako bismo miliciji podvalili da smo par, momak i cura, ali sam ipak dobila pendrekom po leđima, priča Nada Kovačić. Niko Hrkać, rođen 1950. na Trna kod Širokog Brijega, tada zagrebački student matematike i fizike, odležao je 20 dana zatvora. Niko kao profesor matematike i fizike živi u Zagrebu i prisjeća se tih dana:
– Bio sam osuđen na 40 dana zatvora, a onda sam se žalio pa mi je zatvorska kazna prepolovljena. Zanimljivo da sam na odležavanje kazne u Vukomercu upućen u sred ljetnog ispitnog roka. Čuli smo se s dr. Goranom Dodigom, koji nam je kazao kako se sjeća gotovo svih Hercegovaca koji su zbog svog djelovanja u vrijeme Hrvatskog proljeća bili zatvarani i robijali.
– Iz tog vremena sjećam se i Širokobriježanina Branka Sesara, sada profesora povijesti u Zagrebu i Ivana Matića, profesora u Ljubuškom. Prije nekoliko godina držao sam predavanja u Hercegovini na poziv prof. Bože Kovačića iz Širokog, kaže dr. Goran Dodig. Elza Kraljević rođena u Veljacima, općina Ljubuški, gimnaziju je završila u Grudama, a u vrijeme Hrvatskog proljeća studirala je Pedagošku akademiju u Zagrebu. Sada je djelatnica Hrvatske televizije.- Uhićena sam u studentskom domu u Šarengradskoj, a onda sam dva i pol mjeseca bila u istražnom zatvoru u Đorđićevoj. Kao nastavnica biologije osam i pol godina nisam mogla dobiti posao, ali zahvaljujući dobrim ljudima, nekako sam se zaposlila. Moj brat Srećko, koji kao veterinar živi u Zagrebu, bio je izbačen iz studentskog doma. Širokobriježanin Branko Sesar sad je u mirovini, a dr. Jure Burić, jedan od najaktivnijih sudionika Hrvatskog proljeća, sve češće je u Hercegovini, u svom rodnom Ravnom, rekla je Elza Kraljević.