Ubojstvo obitelji Zec: Svi propusti pravosuđa

Bio sam stotinjak metara udaljen od poprišta najgnusnijeg simbola zločina nad Srbima, te subote 7. prosinca 1991. oko 23 sata, kad su tri metka sustigla bosonogog Mihajla Zeca (38) u trku ispred njegove kuće u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci. Stoga sam na neki način osobnije pogođen tvrdnjom, kažu, našeg najprovokativnijeg i najkontroverznijeg redatelja Olivera Frljića, koju ponavlja u intervjuima nakon otkazivanja suradnje za Gavellu zbog skidanja plakata “Fine mrtve djevojke”, kako je “ovo što se događa oko Aleksandre Zec gotovo identično onome što se događalo tijekom rada na projektu Zoran Đinđić u beogradskom Ateljeu 212”.

Iako Frljić ne detaljizira ovu tvrdnju, užasna je i pomisao da smo i 2013. društvo u kojem problem može biti predstava o ubijenoj djevojčici. Ako ni danas ne možemo otvoreno govoriti o tom zločinu, onda je dobro Boris Dežulović svojedobno napisao “Jebeš takvu zemlju!”.

S druge strane, Frljić je do boli provokativno postavio pitanje karaktera obrambenog rata u kojem je ubijena djevojčica, što potkrepljuje tvrdnjom kako su “uz sve materijalne dokaze i priznanje, namjerno napravljene proceduralne greške da bi se počinitelje ostavilo na slobodi”.

Tako je postupljeno, tumači Frljić, “jer se smatralo da ima nešto duboko patriotsko u ubijanju dvanaestgodišnje djevojčice srpske nacionalnosti”.

Te noći kad je Mihajlo Zec ubijen, a njegova 12-godišnja kći i supruga Marija (35) odvedeni na stratište kod Planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, nisam ništa čuo. Sljedeće jutro u sjedištu zagrebačke policije doznao sam što se dogodilo u susjednoj ulici, te sam kao dežurni honorarac Večernjeg lista te nedjelje napisao vijest, istaknutu, ali šturu zbog istrage, pod naslovom “Ubojstvo i otmica”.

Značajnije je toga dana bilo tretirano uhićenje četvorice gardista zbog ubojstva šefa proizvodnje sisačke rafinerije Damjana Žilića (52), što je još jedan slučaj iz dosjea o zločinima nad Srbima s kontroverznim pravosudnim epilogom jer je na počinitelje primijenjen Zakon o oprostu.Mihajlo Zec likvidiran je hicima iz Heckler & Kocha s prigušivačem. Ni moja susjeda Ljubica, čija je kuća bila bliže mjestu zločina, nije ništa čula. Njezina fina obitelj bila je u prijateljskim odnosima s obitelji Zec.

Njihovo dijete igralo se s djecom bračnog para Zec. Mihajlo je uoči i te kobne noći bio kod mojih susjeda i kao obično hvalio im se svojim bogatstvom i time kako je postao uspješan. To nisam doznao od susjede Ljubice i supruga joj Nedeljka jer s njima nikad nisam razgovarao o obitelji Zec, ni prije, a ni poslije zločina, jer su u smrtnom strahu nestali preko noći, iznenada prodavši svoju malu kuću.

O njihovu prijateljstvu s obitelji Zec doznao sam tek proteklog ponedjeljka iščitavajući sudski dosje o procesu okončanom oslobađajućom presudom protiv petero optuženika. Prvi sam novinar, pa i neslužbena osoba, koji je dobio uvid u taj naš najkontroverzniji pravosudni slučaj.

Nevjerojatno je da ni 21 godinu nakon zločina “svi sve znaju”, a da nitko nije “ušao” u spis kako bi iz prve ruke bila objavljena cjelovita analiza slučaja. Stoga se svako malo nude neutemeljene teze pa je, primjerice, i Srpsko nacionalno vijeće s potpisom Milorada Pupovca postavljalo sumnjičava pitanja na koje se odgovori nalaze u spisu.

Ili, Savo Štrbac je 2010. godine u Kuriru tvrdio kako je postupak obustavljen u fazi istrage, te da je za to najviše kriv Šeks…

Županijskom sudu u Zagrebu zahtjev smo argumentirali potragom za utemeljenošću tvrdnje redatelja Frljića. Spis o slučaju Zec bio je kod suca Zdravka Majerovića, predsjednika sudskog vijeća pred kojim se sudi Tomislavu Merčepu koji je kao zapovjednik postrojbe optužen da je odgovoran i za slučaj Zec.

Trosatni očevid ubojstva Mihajla Zeca započeo je 20 minuta nakon ponoći, a vodio ga je istražni sudac Branko Čižmek. U policijskom timu za krvne delikte bili su Esad Paratušić, Ratko Čađo, Dragutin Habljak i Branko Lazarević, iskusni i odani profesiji, osobito motivirani pri rješavanju zločina nad djecom.

Policija je uz pomoć medija trećeg dana tražila pomoć građana. Tjedan dana nakon zločina Večernji list objavio je da su na Sljemenu pronađena tijela Marije i Aleksandre Zec. Dan poslije objavljene su i fotografije osumnjičenika.

Policija je izvijestila da je 12. prosinca uhićen Nebojša Hodak (25), a dan poslije Munib Suljić (32), Siniša Rimac (18) i Igor Mikola (20), dok je Snježana Živanović (20), tada trudna Mikolina supruga, uhićena 16. prosinca.

Policija je izvijestila kako su se osumnjičeni predstavljali lažnim iskaznicama pripadnika Rezervnog sastava policije RH, te da je u tijeku vještačenje njihova oružja i tragova iz dvaju vozila. Tijela majke i kćeri bila su zakopana u rupi za smeće kod Planinarskog doma Adolfovac.

Istražni sudac Slobodan Šašić tamo je zatekao Hodaka i Rimca koji su mu rekli, prema zapisniku, da su došli pokazati mjesto gdje su zakopana tijela majke i kćeri za koje znaju da se prezivaju Zec.