Pojedini komentatori već danima kuhaju kašu prije nepravomoćne presude hrvatskoj šestorki Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Brunu Stojiću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću. Njima se priključuju i već poznate udruge, poput npr. Inicijative mladih za ljudska prava, koji su javnosti predstavili „priručniku“ pod nazivom „Šestorka u Haagu: Priručnik za praćenje posljednjeg sudskog predmeta pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)“.
Uslijedila su gostovanja po eminentnim televizijama, članci potpore u „neprofitnim medijima“, ali i nekim debelo profitnim.
___________ piše: Ivan Pepić | poskok.info
Obzirom da nije uspjelo s generalima Antom Gotovinom i Mladenom Markačem, ovo je zadnja šansa da se dokaže krivnja (i) hrvatskom političkom vodstvu, poravnaju računi, ali i zacementiraju odnosi u BiH. To bi „regionalnim“ udrugama i analitičarima omogućilo barem još dva-tri desetljeća tamburanja o jednako-opasnim nacionalizmima po banketima diljem „post-jugoslavenskog prostora“. Zato je ovih dana mladim ljudskopravašima, pod mentorstvom starih REKOM-ovaca, važno mutiti vodu.
Uz namjerno izostavljanje činjenično-posljedičnih uzroka, bez spominjanja postojanja drugih vojskovođa i vojski, kao u režiji vrlo iskusnih DJ-a, već nekoliko dana miksaju se u medijima snimke iz Ahmića, raznih logora, Srebrenice, rušenja Starog mosta, tumačenja o sastancima Gojka Šuška i Franje Tuđmana s hrvatskim vojnicima, piše se o agresiji, napadu na studente iz Hrvatske, BiH i Srbije i ustaštvu na partizanskom groblju u Mostaru, protjerivanju Muslimana, „podjeli Bosne“ te „pripojenju“ Herceg Bosne Hrvatskoj.
Dojam je da se sve to radi bez sustava, ali s konačnim ciljem koji jest dio sustava cementiranja znaka jednakosti između žrtve i agresora, ali i status quo-a u BiH. Stvaranjem konfuzije javnost će na vrlo jeftin način progutati tezu o agresiji Hrvatske na BiH.
Sporazum o prijateljstvu i suradnji Republike BiH i Republike Hrvatske iz 1992. Ili što vam prije presude neće reći?
Raspravno vijeće zaključilo je u Haagu kako je šestorka „od 18. studenog 1991. do travnja 1994. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) podjarmljivanja Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni kako bi ih s tih prostora definitivno protjerali i uspostavili hrvatski teritorij u granicama Banovine Hrvatske“. Međutim, vijeće smatra kako je sve započelo u siječnju 1993. godine te da su Tuđman, Šušak i dr. bili dio UZP-a.
U svrsi poravnavanja odnosa i relativizacije postojanja agresora i žrtve, mnogi analitičari izostavljaju jednu od ključnih činjenica.
Inicijativa mladih za ljudska prava, čiji je rad pohvalio glavni Haaški tužitelj Serge Brammertz, u svom „priručniku“ ističe kako „Sporazumom o prijateljstvu i suradnji Republike BiH i Republike Hrvatske potpisanom između predsjednika Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića iste godine, HVO je postao dio Armije BiH“. Točka 6. tog sporazuma predvidjela je da „oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni je dio jedinstvenih oružanih snaga RBiH. Hrvatsko vijeće obrane će imati svoje predstavnike u zajedničkom zapovjedništvu oružanih snaga BiH“.
Sporazum su potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović 21. srpnja 1992. u Zagrebu s ciljem zaustavljanja srpske agresije. Kasniji su potezi jasni zahvaljujući otvorenim arhivima i znanstvenim radovima, poput knjiga The War in Bosnia and Herzegovina: Ethnic Conflict and International Interventionism autora Stevena L. Burga i Paula S. Shoupa (M.E. Sharpe, London, 1999) te Miroslava Tuđmana Druga strana Rubikona (Hrvatska sveučilišna naknada, Zagreb, 2017).
Međutim, članovi Inicijative mladih za ljudska prava, kao i mnogi drugi revizionisti, zaboravili su navesti da se Tuđman držao tog sporazuma, dok Izetbegović – nije. Naime, bilo je od početka jasno da je Izetbegoviću stalo samo do naoružanja preko Hrvatske, što potvrđuju njegove riječi: „nama odgovara prijateljstvo sa Hrvatskom jer sve nam ide preko Hrvatske, na koncu i ono prema Evropi ide preko Hrvatske“. Nadalje, Izetbegović je već početkom kolovoza 1992. jednostrano poništio Sporazum o prijateljstvu donošenjem Uredbe sa zakonskom snagom o oružanim snagama RBiH u kojoj stoji da „Oružane snage Republike čini Armija Republike. Sastavni dio Armije čine postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i drugi naoružani sastavi koji se stave pod jedinstvenu komandu Armije“.
Pored toga, 27. kolovoza 1992. Izetbegović je poništio dogovor komisija SDA i HDZ-a o zajedničkom paritetnim zapovjedništvu HVO-a i Armije BiH. Argument je bio da se radi tek „o stranačkim komisijama“ te da Predsjedništvo nema „bilo kakve veze s tim“. Istovremeno, Izetbegović je jednostranom odlukom, bez pristanka Skupštine BiH i parlamentarnih stranaka, uredio BiH u „deset okruga“ koja nisu uzimala u obzir ravnopravnost naroda, a za što nije imao suglasnost ni međunarodne zajednice ni hrvatskih „partnera“. Bez obzira na to, početkom rujna 1992. zatražio je raspuštanje i podređivanje civilnih i vojnih vlasti HVO-a novoimenovanim povjerenicima za Mostar i Livno. U tom trenutku, kad je HVO kontrolirao 18%, a Armija BiH 12% teritorija, Izetbegović je i službeno odlučio ući u obračun s HVO-om.
Zašto su ove činjenice krucijalne? One pokazuju da Izetbegović nikad nije želio vojni sporazum s Hrvatskom. Naprotiv, unatoč agresiji u Bosanskoj Posavini, krajem ožujka Predsjedništvo je tražilo od JNA da smiri sukobe u kojima sudjeluju „dvije strane – Krizni štab HDZ i SDS [unatoč tomu što je u pojedinim postrojbama u Posavini bilo i do 50 posto Muslimana], da snage stalno pristižu sa teritorija Hrvatske…“ On nije prihvaćao zajedničko zapovjedništvo HVO-a i Armije BiH, što bi onemogućilo da te dvije formacije uđu u sukob. Upravo suprotno, potencirao je rat jednostranim odlukama koje su bile suprotne potpisanom Sporazumu iz srpnja 1992. godine.
Imajte na umu taj podatak kad čitate prvostupanjsku presudu Prliću i ostalima, prema kojoj „napetosti između Hrvata i Muslimana su rasle tokom 1992., i to naročito u općini Prozor. Dana 23. listopada 1992. HVO je napao grad Prozor i okolna mjesta”, što se uzima za početak bošnjačko-hrvatskih sukoba.
Ne zaboravite da je zbog Izetbegovićevog odbijanja vojnog savezništva s Hrvatskom i stvaranja zajedničkog zapovjedništva oružanih snaga BiH, nasilne jednostrane unitarističke vizije BiH nasuprot Sporazumu o prijateljstvu došlo do tenzija ne samo u Prozoru, nego i drugim općinama.
To vam Inicijativa mladih za ljudska prava neće reći. Neće vam spomenuti ni da je Izetbegović posjedovao informacije o tenzijama između Hrvata i Muslimana u Prozoru. Znao je da su one nastale zbog nemogućnosti formiranja zajedničkih civilnih vlasti, jer upravo on nije želio uključiti civilne vlasti HVO-a u političke strukture BiH, što je čak i naveo u pismu Tuđmanu u listopadu 1992. U Prozoru, naime, Muslimani se nisu odazvali osnivanju općinske vlasti. Nakon tenzija u Prozoru, Izetbegović je potrčao Tuđmanu u Zagrebu gdje je 1. studenog 1992. (ponovno) dogovoreno „hitno formiranje zajedničkog zapovjedništva oružanih snaga BiH /Armije BiH i HVO/“. Bez obzira na to, i nakon toga dogovor je izigran.
Izetbegović je tijekom 1992. bio nesvjestan da njegove manipulacije nisu bile u interesu bošnjačkog naroda, što je primjer Prozora i pokazao. Kako bilježi povjesničar Davor Marijan „Hrvati su bili brojniji i jači i nekoliko su dana držali pod nadzorom svoje snage, sve do trenutka kada su pripadnici ABiH ubili jednog borca HVO-a za što nije bilo nikakvog opravdanja. Nakon tog događaja nije se moglo, a u Prozoru se čini ni željelo obuzdavati borce HVO-a na uzdržavanje od sukoba… što je iskorišteno da se Prozor proglasi prvim planski očišćenim gradom. Kasnije, tijekom 1993. u vrijeme sukoba HVO-a i ABiH u kojem su u ljeto sudjelovali i dijelovi HV-a, ovaj sukob je muslimanska promidžba pretvorila u simbol agresije Republike Hrvatske na njih (odnosno njihovu percepciju Bosne i Hercegovine), iako postrojbi HV-a u sukobu nije bilo“.
Koliko je života Izetbegović mogao spasiti da je prihvatio vojni savez s Hrvatskom? To vam pitanje veliki broj analitičara neće postaviti. Lakše je mantrati o „podjeli Bosne“.
wpDiscuz