Mostarske legende: Greta 

U potrazi za golom korom hljeba, djevojčica je dopala služavke. Kad se najede, umi i obuče u čiste haljine, Mostar dobi najzgodniju djevojku.

Dočula da liči na čuvenu glumicu, Gretu Garbo. Poći će u kino, prvi put, da vidi to lice.

Liči na nju, uvjeri se, pa je poče oponašati, frizurom, gestovima i odjevanjem. Doraste do kopije ljepše od originala, saglasi se i ona i čaršija.

Nazvaše je Greta.

Muška požuda ižđika, cijena joj poraste do neba. Prvi ne izdrža iskušenju gazda kojemu je služila. Ubrzo završi u raskošnoj javnoj kući. Skupoj. Postade miljenica o kojoj se na daleko zna. Sretno se spojila ženska ljepota i dar milovanja, ljubavnici su objašnjavali visoku vrijednost mlade miljenice. Ovladavši zanatom, izuzetno zdrava i nježno jaka, umilostila je i smirila velik broj muških naboja.

Na pragu trošnosti izbi Drugi svjetski rat. Italijanski ljubavnici su okupirali Mostar zbog Grete, šalili su se okupatorski mladići. Brzo je učila jezik i pjesme italijanskih, a kasnije i njemačkih posjetilaca javne kuće.

Kao što ratom niko ništa nije zaradio, tako i Greta iz njega iziđe gologuza, bez igdje išta, ako se ne računa dijete, sin Eno, debeljuco mlitavih očiju.

Boljševici zatekoše Gretu u oronulom stanju. Odbaciše je u ** No links ** islužene robe. Povrijedili je i ujeli za srce, do kraja života im to neće oprostiti. Seljaci sljegli iz šume i prigrabrili vlast, rugala im se, a oni je hapsili zbog tih riječi. Umjesto seljacima poče ih nazivati Šveđanima, a pošto su se i domoroci osjećali ugroženim od došla, čaršija prihvati Gretin bunt, pa i ime -Šveđani.

Nestalo je sjaja u očima bivše miljenice, i ostalog što joj je značilo životnu ugodnost, pa se sva posveti djetetu. Gologuza ga je kupala do punoljetnosti. Držala ga je uzorno čistim i odjevenim. Ponosila se njim, kicošila ga, ali po modi svoje mladosti, ali ga, nesvjesno, i izvrgavala čaršijskim pogrdama..

Ne mogavši naročito pomoći izgledu već izboranoga tijela, zarobljenica ljepote, gospođa Habiba je mirisala čistotom tijela i odjeće, opet doprinosila ljepoti grada, kako je objašnjavala svoj čistunluk. Pri susretu sa kojom zapuštenom ženom, ne daj bože, još i prljavog rublja, presrela bi je i žestoko naružila:

-Sramotiš Mostar, a vidi kako je on lijep i umiven. Pekso jedna. Svako jutro peremo ulice, a ti, pogledaj se, kao za tvorom, za tobom smrdi trag, zasmrđuješ grad. Da više nisi kročila na ulicu neuredna i prljava.

Bez stana i zaposlenja je, kao i ostali građani koji nisu radili za revoluciju. Vodeći Enu za ruku, Habiba poče obilaziti kuće, da što pomogne, zaradi i preživi. Posla je premalo, zbog toga okrivljuje ljude i predmete. Na ulicu istresa psovke, galame, prijetnje i drame. U početku su se građani na to zgražavali, ali se vremenom i privikli, i sami postajali učesnici. Na ulicama se rodila svojevrsna otvorena pozornica, koja će postati nezaobilazni dio grada. Ime Greta napadno odbacuje, jer je u vezi sa kurvom, a neće da je to bila, zbog Ene, i žestoko se ljuti kad je ko nazove tim imenom. A uporno je nazivaju, njoj uprkos.

-Ja sam gospođa Habiba! -uzvraćala bi kričavo.

Prvi čin drama je isti. Čvrsto držeći Enu za ruku, svako jutro, izlazi iz podstanarske sobice na ulicu, i započinje dijalog sa prozorima i sokacima, znajući da iza njih izviruju dokone žene, ona ih naziva mahaluše.

-Šveđani, majku vam jebem, prestali travom trati guzicu, pa mislite da ste postali građani. Koze vam i ovce, a ne načelništva, predsjedništva, policiju i komitete, pa da jebete nas, rođene građane.

-Greta! Greta! Greta!

Samo je pitanje vremena kad će i ko će to da izvikne. Što kasnije to gore po prolaznike, jer vremenom akumulira psovke, što duže to veći arsenal, koji mitraljeskom brzinom sasipa. Najgore je najbližem prolazniku, ako već nije uočila izvikivača, uslijedi oganj nebeski, a njega ne može ponijeti niko, mora se braniti i uzvraćati, a njoj to i treba kao povod za rat, koji traje dok ne lipsa napadnuti prolaznik, ulica, okupljena gomila ili ona sama. Ako je lipsala ona, što se desi veoma rijetko, znak je da je naletjela na pravog skorojevića, Šveđanina, koji je odmah pao u vatru, takvi sve mogu otrpjeti osim da mu se kaže da je seljak. Zaplet dovodi do gurkanja, a iza toga i rasplet.

Za ruku hvata Enu, koji se u vrijeme svađe smješkao i po koji put ponovio Gretinu rečenicu: “Jesi, Šveđanin si.” Sa djetetom izmigolji na kraj gomile, odmakne koji korak, pa požuri sa udaljavanjem i govorenjem:

-Kako vas nije sramota govoriti prostačke riječi pred ovim kulturnim djetetom? Vidiš, sine Eno, kakvi su Šveđani, prostaci, isti kao i oni u komitetima. Budi svakakav samo nemoj kao oni. Ti si kulturan… Ti si lijep, i moraš uvijek biti lijep, jer ti si dio mostarskih čistota..

Kad bi vakat za školu, Enu dopade “posebna”, pa ga je Greta, držeći čvrsto za ruku, vodila do školskih vrata i sačekivala u povratku. Mostarska djeca su mogla da zaborave svoje rasporede časova, ali su Enin pamtili. Sačekivali su Gretu i Enu i pratili ih u koloni. Povremeno dobacuju, tek toliko da Greta ne ostane bez povoda za dramu.

Eno je izuzetno redovan u dolasku u školi. Nakon velikog odmora napušta nastavu.

Za vrijeme velikog odmora đacima se dijele besplatni sendviči, kifla sa premazom, pa se oko korpi stvara gužva, posebna atmosfera, koja na djecu ostavlja utisak. Tu se događaju i tuče, i plač, i šale i izvikivanja…, i sve to dobi jedinstveno ime -kifle. Iza kifla nema te sile koja bi Enu ustavila u školskoj zgradi.

Orginalan tekst prenesen iz knjige Mostarska treha

Foto: Ćiril Ćiro Raič