Galerija Aluminij s radošću najavljuje otvorenje prve samostalne izložbe slika mostarske magistrice slikarstva Matee Brekalo. Postav imena Equus ferus (Divlji konj) čini ukupno 16 slikarskih platana, na kojima je mlada autorica obrađivala anatomiju konja, izdižući figuru tih plemenitih životinja na razinu znamena. Izložba će biti otvorena u četvrtak, 5. listopada, u galerijskomu Salonu 2, s početkom u 19 sati, a slike će za besplatno razgledanje ostati dostupnima do 20. listopada.
– Konj je znamenom, on je izvanjskom ljuskom čijom se anatomijom mogu poigrati, kako bih, potezom kista ili bojom, prikazala novu stvarnost koju vidim ili zamišljam. Kroz slike se izmjenjuje figurativni i apstraktni izričaj, a oslobođene su doslovne i isključive figuracije. No, obrisi konja i dalje zadržavaju izvorni, u pojedinim slučajevima plošni oblik, djelujući čak i nalijepljeno na platno, dok u pojedinim slikama prostor ulazi u njih. Konjima sam zadržala figuraciju kroz crtež, ali im je redefinirana forma – pojašnjava nam slikarica, uzbuđena uoči prvoga samostalnog istupa pred likovno općinstvo i kritiku.
Ona u slici stvara svoj osobni svijet, slikajući odabire koje stvarne pojavne oblike izuzima, a koje naglašava i upravo u tomu izuzimanju stvarnosti naglašava određene dijelove.
Akademska slikarica Ivana Ćavar, u ulozi autorice kataloškoga osvrta na ovaj postav, zaključuje kako se Matea okreće prirodi, tražeći odgovore na ključna pitanja koja joj postavlja njezino bivstvo.
– Tijelo divljega konja njezinim je nadahnutim polazištem za dinamiku vlastitoga crtovlja, ritma i discipline unutar tonskoga slikanja. Na platnu je prisutna opservacija, prožeta vlastitom imaginacijom koja, vođena sigurnom rukom, snažnim potezom kista gradi formu vlastitoga animalizma. Napetost i kontrastne vrijednosti crte, čiste, žive konture razbijeni su i ublaženi površinama jasnoga tona, impastnoga ili lazurnoga, ali gotovo uvijek u potpunomu odsustvu boje. Asimetrija unutar kompozicije dovodi do pomaknutosti i napetosti, uvijek nekoga novog iščekivanja. Iz brujeće tišine same pozadine i njezine raznolike teksture, izranjaju oblici pokrenutoga lika životinje, na kojemu se kontrast konstantno iznova pojačava, od zamagljenih i mekanih dionica u daljini, do onih oštrih, uvećanih detalja prednjega plana – ističe Ćavar, domećući kako, upravo naglašenošću izranjanja figure, Matea ostvaruje njezinu dominantnost i maksimalnu kontrastnost unutar formata, kojom kao da pokušava stupiti u izravniji odnos s gledateljem.