Premda je Bosni i Hercegovini napokon donio mir, Daytonski sporazum mudžahedinima se nimalo nije svidio. Ocijenili su ga kao izdaju borbe za islam, poniženje i okupaciju.
Razlog je bio jednostavan: sadržavao je odredbu prema kojoj se sve snage “koje nisu lokalnoga podrijetla” moraju povući s teritorija BiH “u roku od trideset dana”.
Bio je to snažan zahtjev Sjedinjenih Država upućen Aliji Izetbegoviću – morao je otkazati gostoprimstvo ratnicima koje je početkom rata pozvao da pomognu Muslimanima u BiH i koji su ga smatrali svojim vrhovnim zapovjednikom.
Izetbegović se zbog toga 10. prosinca 1995., samo četiri dana prije nego što će potpisati Daytonski sporazum, u Domu umirovljenika u Zenici sastao sa zapovjednikom odreda El Mudžahedin Abu al-Maalijem i šeikom Anwarom Shaabanom, ideologom odreda koji je imao ključnu ulogu u planiranju i provođenju politike arapskih mudžahedina u BiH.
Na sastanku su bili i zapovjednik Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga BiH general Rasim Delić i zapovjednik 3. korpusa Armije BiH general Sakib Mahmuljin.
Izetbegović je tada potvrdio da će se Daytonski sporazum potpisati i da će se odred El Mudžahedin rasformirati.
‘SVETI RATNICI’
Igrom sudbine šeik Anwar Shaaban, rođen 4. prosinca 1956. u Egiptu, četiri dana poslije više nije bio među živima.
Poginuo je 14. prosinca 1995. zajedno sa još četiri osobe kad je vojna policija na kontrolnom punktu u Žepču uzvratila vatru na njegovo vozilo.
Identificirali su ga po vojnoj knjižici Armije BiH FO-No 031538.
Dnevnik s bilješkama Kod njega su pronašli i dnevnik s bilješkama koje je vodio između 21. studenoga i 14. prosinca 1995., dakle nakon parafiranja Daytonskog sporazuma i njegova potpisivanja u Parizu.
Šeik Shaaban u dnevniku je zabilježio stajališta zapovjednika odreda El Mudžahedin o raspuštanju te formacije, predaji oružja, ostanku ili odlasku iz BiH te razgovore s generalom Delićem i predsjednikom Izetbegovićem.
Taj je dnevnik autentični je dokaz stvarnih odnosa Alije Izetbegovića i bošnjačke politike prema mudžahedinima te dokaz Izetbegovićeva sporazuma s vodstvom mudžahedina o uvjetima njihova ostanka u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.
Iz dnevnika, čija je preslika u posjedu i hrvatske obavještajne zajednice, vidljivo je da dio mudžahedina nije bio spreman napustiti BiH.
Zaprijetili su da će se boriti drugim sredstvima.
HAMZA: Prije svega, istjerivanje iz Bosne veliko je poniženje za Muslimane. Dopustite nam da se suprotstavimo nevjernicima i molimo Boga za mučeništvo, da umremo za njegov cilj… Čak i ako bi Abu al-Maali i Shavkkh prihvatili takvo poniženje, mi ga nećemo prihvatiti. Mi ćemo se boriti drugim sredstvima. Obvezat ćemo se na mučeništvo pred Bogom. Nećemo otići, niti predati naše oružje.
Na sastancima koji su prethodili susretu s Izetbegovićem, pokazuje šeikov dnevnik, mudžahedini su ponavljali da su u BiH došli širiti islam i uspostaviti islamsku državu u Europi.
Uvjereni su da su za islam u četiri godine učinili više nego što je učinjeno u prethodnih sto godina. Zato ih “najviše boli što su upravo ljudi čiji smo rat došli voditi, sada ti koji nas protjeruju iz zemlje”.
Uvjereni su da se SAD u mirovne pregovore uključio zbog straha od sve većeg utjecaja mudžahedina na Armiju BiH.
Prema dnevniku, s tom se ocjenom složio i general Rasim Delić:
Svjesni smo usluge koju ste učinili ovoj zemlji, svjesni smo oživljavanja islama. Bogu hvala, sjeme je posijano… Treći je korpus najsnažniji primjer snage kojom vjera može prodrijeti u vojsku, ali vojne jedinice su, bez izuzetka, znatno ispred civila kad je riječ o religioznim pitanjima.
Mudžahedini su razmatrali različite načine kako bi zadržali svoju postrojbu:
“Morat ćemo pribjeći lukavstvu kako bismo se održali. Ako raspustimo vojnu jedinicu, sakrit ćemo oružje. Ako nas protjeraju iz Armije, nastavit ćemo sa svojim misionarskim radom.”
Zagovaraju gerilsku taktiku kao alternativu ponuđenom mirovnom sporazumu, a to znači i atentate.
Amerikanci su glavni neprijatelji koji vojne postrojbe mudžahedina žele protjerati iz Bosne te onemogućiti džihad za islam u BiH i Europi. Zato je vijeće mudžahedinskih čelnika zaključilo:
“Ostalo nam je da svedemo račune sa Britancima, Hrvatima i Amerikancima.”
Džihad za Božju stvar
Cilj te strategije bio je očuvati mudžahedine kao društvenu skupinu u enklavama u kojima bi ostalo prikriveno oružje, a koje bi se zvale “muslimansko selo”.
Mudžahedinske skupine (gamma’a) bavile bi se misionarskim radom i uspostavom islamskoga društva, odnosno provodio bi se “džihad za Božju stvar”.
Tako jedan od zapovjednika Abu al-Harith kaže:
U fazi koja je pred nama, mi ćemo živjeti u GAMA’A-i (skupini) koja će imati drugačiji oblik postojanja; akciju i DA’WA (misionarski rad) i blagoslovljenost. Imat ćemo mjesto koje će se zvati “muslimansko selo”, uz prešutnu pretpostavku da ćemo u njemu imati i oružje. Uz Božju volju, ljudi će nas prihvaćati sa strahom. Nikad nas neće proganjati kao pojedince. Kad god se budemo borili, ako na to budemo prisiljeni, naš će cilj biti da objavimo poziv na islam… Od predsjednika moramo tražiti da ostvari ove naše jasne zamisli.
Vijeće mudžahedina imalo je velika očekivanja od Alija Izzata (predsjednika Alije Izetbegovića). Unatoč velikom pritisku međunarodne zajednice, nadali su se njegovoj potpori jer su znali da je “bio u zatvoru zbog islama”.
Tako je i bilo: bošnjačka politika bila je zahvalna mudžahedinima na vojnoj potpori, jer “ciljevi su nam zajednički”, te je obećala zaštitu “i onima koji ostaju i onima koji odlaze”, a najgore što će se dogoditi “jest predaja oružja uz službenu dokumentaciju”.
Da su mudžahedini ostali djelovati u BiH, otkrilo se već u veljači 1996. kad je IFOR upao u obučni centar AID-a Pogorelicu pokraj Fojnice te uhitio tri iranska obavještajca, osam Muslimana pripadnika AID-a i konfiscirao oružje i eksploziv.
Službeno je Sarajevo pokušalo negirati nalaze IFOR-a, međutim Izetbegović je priznao da je postojanje kampa “naša velika pogreška i kršenje onoga što smo potpisali”.
Mudžahedini su se skrasili i u mjestima koja nazivaju “muslimansko selo”: poženili su se domaćim djevojkama, dobili putovnice, uklopili se u “građansko” društvo i postali nevidljivi međunarodnim snagama.
Na prigovor Washingtona i zapovjedništva NATO-a da je prekršen Daytonski sporazum, Izetbegović je odgovorio u pismu američkim senatorima Bobu Doleu i Josephu Liebermanu: Nije u skladu s moralnim načelima našeg naroda otjerati ljude koji su se borili na našoj strani i nemaju kamo otići jer se ne mogu vratiti u svoje zemlje.
Očito je da su međunarodne snage u BiH i američka politika imali dovoljno dokaza da su mudžahedini dobili utočište u BiH i nastavili provoditi radikalnu islamizaciju društva. Dio njih bio je involviran i u terorističke akcije. Terorizam je uzeo maha u BiH, no američka i europska politika nisu ga željele “predimenzionirati” kako bi se spasio fragilni mirovni dogovor.
Samo u 1997. godini izvršeno je 35 napada eksplozivnim napravama, a u više od 90 posto tih napada ciljevi su bili Hrvati. Mete su bile privatni posjedi, katoličke crkve, stambeni objekti, dvije džamije… Ubijeno je šestero Hrvata, a više je osoba teško ozlijeđeno.
Tijekom 1998. broj terorističkih napada popeo se na 132, a žrtve su opet najčešće Hrvati.
Počinitelji, bivši pripadnici odreda El Mudžahedin, otkriveni su u samo 25 slučajeva. Unatoč svemu, Izetbegović je bio dosljedan u njihovoj obrani. Tvrdio je da “mudžahedini i teroristi nisu ista stvar”.
Teroristi iz BiH
Napad na nebodere Svjetskoga trgovačkog centra (WTC) u New Yorku 11. rujna 2001. promijenio je i američku i međunarodnu politiku prema terorizmu. Ta je promjena izravno utjecala na odnose američke politike prema BiH.
Naime, Mohamed Atta bio je najpoznatiji pripadnik skupine otmičara zrakoplova kojima je srušen WTC, a prema nepotvrđenim informacijama, 1999. boravio je u Bočinji. Prema drugim izvorima, Bin Laden izabrao je za otmicu zrakoplova Nawafa al-Hazmija i Khalida al-Mihdhara, mudžahedine koji su se borili u BiH.
Nakon 11. rujna Izetbegović više nije bio vjerodostojan politički lider kojega Amerikanci uvažavaju.
Mjesec dana poslije napada na WTC podnio je ostavku na mjesto predsjednika SDA, s obrazloženjem da to čini zbog zdravstvenih razloga. Službeno Sarajevo pokrenulo je nakon toga učinkovitiji progon terorista, no Izetbegović je ostao neupitni lider bošnjačkoga naroda.
žarko ivković l vecernji.ba
wpDiscuz