Na prvi pogled, islam i klasični liberalizam mogu se činiti ne samo kao nespojivi, već kao potpuno suprotstavljeni.
Klasični liberalizam je politička filozofija koji ima za cilj maksimizirati individualnu slobodu. Islam, s druge strane, je religija koja naglašava „podnošenje“ i „poslušnost“.
Piše: Mustafa Akyol
Štaviše, današnja muslimanska društva nisu svjetla slobode – blago rečeno. Muslimanski svijet je pun diktatura, od kojih se neke – poput Irana ili Saudijske Arabije – opravdavaju pozivanjem na islam. Prema Freedom Houseu, think thanku u Washingtonu koji mjeri stepen sloboda u svijetu, među 50 većinski muslimanskih država u svijetu, samo je jedna, Tunis, rangirna kao slobodna.
Sve je to navelo neke klasične liberale i libertarijance do zaključka da je islam neprijatelj slobode – zapravo najveća prijetnja slobodi u 21. stoljeću. Po mom mišljenju, međutim, prave grešku. Oni gledaju krute, radikalne i agresivne manifestacije savremenog islama, a zatim cijelu religiju prosuđuju u skladu s tim.
S istom logikom mogao se imati vrlo negativan pogled prema kršćanstvu prije hiljadu godina gledajući njegove najkritičnije, najradikalnije i najagresivnije manifestacije – poput inkvizicije koja je mučila „heretike“ ili križara koji su ubijali „nevjernike“. Isto to kršćanstvo, međutim, dalo nam je mislioce poput Johna Lockea i Adama Smitha koji su vidjeli slobodu kao božanski dar. Islam je isto tako kompleksna religija, a dok je njegvo tamno doba sada u zenitu, islam također ima klasično liberalne interpretacije koje nam daju nadu za budućnost.
Osnove
Baš kao i judaizam i kršćanstvo, islam je abrahamska religija. Temelji se na uvjerenju da je cijeli svemir stvoren i podržan od svemogućeg, sveznajućeg Boga koji vodi čovječanstvo kroz proročanstva i objave. Islam, ustvari, poštuje postojeće monoteističke religije, tvrdeći da ih je dovršio posljednjim otkrivenjem poslaniku Muhamedu, koje je Ku’ran.
Kur’an – baš kao i Biblija – ima različite zapovijedi koje se miješaju u ljudske živote: Nemojte se klanjati idolima. Nemojte jesti svinjetinu. Nemojte konzumirati alkohol. Nemojte imati izvanbračni seks. Nemojte ni jesti ni piti tokom dana u vrijeme svetog mjeseca Ramazana. Jesu li ove zapovijesti, po definiciji, ograničavanja ljudske slobode?
Odgovor zavisi od toga jesu li ove zapovijedi moralne ili pravne. Drugim riječima, je li suzdržavanje od opijata – alkohola, droga – moralna zapovijest koju musliman može (ili ne) odlučiti slijediti? Ili je to pravni diktat koji se mora nametnuti svakom pojedincu?
Ako su islamske zapovijesti moralne kategorije, tada nema sukoba s klasičnim liberalizmom. Baš kao i oprezni Jevreji u zapadnim društvima koji jedu samo košer hranu ili se odmaraju subotom, muslimani mogu slobodno izabrat da budu promatrači. Konzervativne muslimanke mogu slobodno izabrati da pokrivaju glave, na primjer, i to bi bio način na koji doživljavaju slobodu.
Međutim, ako su islamske zapovijedi pravne kategorije, onda Kur’an naizgled opravdava države poput Saudijske Arabije ili Irana, koje zakonom nameću svoju viziju „islamskog načina života“. Oni prisiljavaju svoje žene da pokrivaju glave i kažnjavaju ljude koji se „nemoralno ponašaju“ ili šire „lažne religije“. Ove države također kriminaliziraju djela koja se smatraju otpadništvom od vjere ili bogohuljenjem, što dovodi do dramatičnih kršenja slobode vjeroispovijesti i slobode govora.
Ključno pitanje je, je li islam religija koju dobrovoljno prate pojedinci i zajednice u slobodnom društvu ili pravni sistem koji mora biti nametnut od teokratske države.
„Nema prisile u religiji“
O tom ključnom pitanju moram priznati da klasična mainstream tumačenja islama imaju tendenciju prema teokratiji. Od samog početka islama, muslimani su imali političku moć, a božanske zapovijedi evoluirale su u zemaljski zakon široko znan kao šerijat.
U klasičnom periodu islama –recimo, od 7. do 19. stoljeća – bila je barem jedna dobit u korist slobode: muslimanske države nisu imale jedan zakon zemlje. One su umjesto toga imale više pravnih sistema gdje su pojedinci pravno tretirani na osnovu zakona koji su se bazirali na njihovoj religiji. U Osmanskom carstvu, na primjer, šerijatski zakon se odnosio samo na muslimane, dok su kršćani i jevreji imali svoje vlastite. Dok je alkohol bio zabranjen muslimanima, bio je dopušten kršćanima.
U savremenom dobu, teokratske države poput Saudijske Arabije poduzele su mnogo gore mjere, čineći šerijatski zakon zakonom zemlje. Tako su šerijatske zapovijesti postale obavezujuće i za nemuslimane. Dakle, kršćani koji posjećuju Saudijsku Arabiju ne smiju konzumirati ili posjedovati alkohol – ili, nažalost, ni kopiju Biblije –te se suočavaju sa zatvorom ako prekrše ova pravila.
Ipak, u savremenom dobu pojavili su se i reformistički muslimani koji pozivaju na ponovno razmatranje ove ideje o državnoj religiji. Ti reformisti – ponizno mogu reći da sam i sam među njima – tvrde da je brak između države i islama samo splet nesretnih historijskih okolnosti, a ne uslov religije.
Oni istču Kur’anski ajet: „Neka ne bude prisile u vjeri“ (2: 258) i tvrde da se šerijat mora reinterpretirati u svjetlu ovog načela. Prisiljavanje, dodaju, ne uzgaja istinsku religioznost, nego samo licemjerje. Džihad, oni tvrde, samo je opravdanje za odbrambeni i pravedan rat, a ne nalog za agresiju i osvajanje.
Ovaj reformistički argument ima smisla mnogim muslimanima širom svijeta, a promoviše ga mnogo naučnika, intelektualaca, pokreta i stranaka. (Nedavni uspjeh Tunisa omogućen je dijelom zato što je glavnu proislamskau stranku En-Nahda predvodio Rashid Ghannouchi – istaknuti islamski učenjak koji ozbiljno shvaća načelo “bez prisile u religiji”).
Ograničena muslimanska država
Dok muslimanski reformisti raspravljaju protiv nekih aspekata islamske tradicije, oni prihvataju njene druge aspekte. Jedan od njih je malo zapaženo, ali ključno obilježje šerijata: on nije zakon koji je bio osmišljen uz pomoć državne moći. Bio je to prije zakon stvoren od islamskih učenjaka koji su često bili nezavisni od državne vlasti.
To je razlog zašto i kako je tokom dugog perioda klasičnog islama šerijat djelovao kao ograničavajući faktor na proizvoljnu vlast i postao čuvar prava. (Nije slučajno da se na arapskom pojam „zakon“ prevodi kao huquq, što doslovno znači “pravo“). Prava koja su šerijatom zaštićena uključivala su imovinska prava. Ova zaštita bila je presudna u vrijeme kada je despotska država pljačkala bogatstvo po volji.
Kada je Alaud-din Khilji, muslimanski vladar iz 14. stoljeća u Indiji, želio drakonski oporezovati bogate hinduističke podanike, njegov vrhunski učenjak ga je spriječio u tome dajući mu do znanja da bi time kršio imovinska prava priznata od strane islama. “Kad god želim objediniti svoju vlast”, žalio se Khilji, “neko mi govori da je to protiv šerijata.”
Da bi se dalje konsolidirala zaštita privatne imovine, srednjovjekovni islamski učenjači razvili su verziju pravnog nauka povjerenja. To je omogućilo prenošenje bogatstva generacijama kroz stvaranje dobrotvornih udruženja, vakufa, koji je legalno bio imun na uplitanje vlasti. Rezultat je bilo snažno civilno društvo, uključujući dobrotvorne ustanove, bolnice i škole, koje su podržavala privatna udruženja pod šerijanskom zaštitom.
Srednjovjekovna muslimanska država, drugim riječima, bila je država ograničena zakonom. Zahvaljujući svetosti i nezavisnosti šerijata, uspostavljen je oblik provjera i ravnoteže koji su dopuštali procvat nedržavnih institucija. Ako postoji tajna za zlatni period islama, onda je to bio pojam ograničene države.
Danas, šta bismo trebali shvatiti iz sveukupnog naslijeđa Šerijata? Dobar odgovor dolazi iz teorije koju je razvio islamski učenjak iz 14. stoljeća Imam Shatibi. Proučavao je sve zapovijedi šerijata i tumačio da bi se “namjere” svih njih mogle svesti na zaštitu pet vrijednosti: religije, života, imovine, intelekta i loze. Reformistički muslimani često uzimaju ovih “pet namjera” šerijata kao vodilju i tvrde da je svaka država koja ih štiti – i koja je ograničena njima – dobrodošla, bez obzira je li “islamska” ili ne.
Islamski kapitalizam
Postoji još jedno područje koje treba razmotriti: ekonomija. Kakvu ekonomiju predviđa islam? Odgovori među muslimanima variraju, budući da postoje branitelji tzv. “Islamskog socijalizma”. Drugi, međutim, tvrde da ako postoji određeni islamski model ekonomije, onda je to svakako kapitalizam.
Ovaj argument za kapitalizam djelomično je ukorijenjen u životu poslanika Muhammeda. Prije početka svoje vjerske misije u dobi od 40 godina u gradu Meki bio je uspješan trgovac. To je značilo da je vidio blagoslove trgovine i razumio mehanizme tržišta. Nije ni čudo da ima mnogo zabilježenih izreka u kojima promovira trgovinu i pohvaljuje “iskrenog trgovca”.
Isti duh se može naći u Kur’anu. Mnogo puta je isticano da je najduži stih Kur’ana (2: 282) o tome kako napisati pravi ugovor o zajmu s pravim svjedocima.
U izvanrednoj epizodi u životu poslanika Muhameda, čitamo također da su od njega njegovi odani vjernici zatražili da regulira sve veće cijene na tržištu. Negativno je odgovorio riječima: “Samo Bog kontrolira cijene.” Neki su kasniji komentatori u ovome vidjeli duh sličan nevidljivoj ruci Adam Smitha.
Protrgovački duh islamskog poslanika i spisa doveo je do porasta financijskog i komercijalnog kapitalizma na Bliskom istoku u ranim stoljećima islama. Neke od izuma ovog “islamskog kapitalizma” kasnije su posudili Evropljani. (Zato, na primjer, engleska riječ “ček” dolazi od arapske riječi saqq, što znači “pisani dokument”).
U svojoj izuzetnoj knjizi „Rani islam i rođenje kapitalizma“, ekonomist Benedikt Koehler dokumentira sva ta ekonomska postignuća islama. “Korijeni ekonomije u Chicagu”, on čak tvrdi, “leže u Medini sedmog stoljeća”.
Pad ovog srednjovjekovnog islamskog kapitalizma – zbog mnogih čimbenika, uključujući ratove, invazije i promjenu trgovinskih puteva – doveli su do sveukupnog pada muslimanske civilizacije. Muslimanski svijet stagnirao je, zaostao, i naposljetku se uspaničio pred mnogo naprednijim Zapadom. To je trauma koja je još uvijek živa i bolna. A rješenje leži u revitalizaciji kapitalističke kreativnosti islamskog zlatnog doba.
Muslimanski liberali
Ništa od toga ne znači da je klasični liberalizam popularna ideja među muslimanima danas. Upravo suprotno – među muslimanima postoje vrlo moćni ilirberalni, etatistički, autokratski trendovi, a da ne spominjemo nasilne ekstremiste koji nam svima prijete.
Ali odbrana klasičnog liberalizma na islamskoj osnovi je moguća – i nije nečuvena. Mnogi muslimani, osobito oni koji žive na Zapadu, intuitivno prihvaćaju klasično liberalne ideje. Štaviše, postoje inicijative i organizacije posvećene ovom cilju, kao što su Minaret slobode i Muslimani za slobodu u Sjedinjenim Američkim Državama, Islamski renesansni front u Maleziji i Liberalna islamska mreža u Indoneziji. Njih vode muslimani koji ozbiljno razmišljaju o svojoj vjeri i koji su iskreni u svojoj predanosti slobodi.
Takvi pobožni muslimani mogu uvesti reformu u islamu prema principima “bez prisile u vjeri” i slobodi za sve. Ovaj koncept slobode nije nešto što će biti usmjereno protiv Boga. Naprotiv: to je sloboda koju daje Bog.
Mustafa Akyol je turski novinar i publicist, jedan od vodećih teoretičara i zagovornika klasičnog liberalizma iz muslimanskog svijeta.
Preveo: Danijal Hadžović l http://liberalniforum.com/
wpDiscuz