SREDIŠNJA BOSNA Petar Jukić – Kako su uništili moj hrvatski narod u Kaknju

Govorite otvoreno i iskreno, kako se i aktivni svećenici rijetko usuđuju. Smijete li to tako govoriti?

„Gađali su me iz snajpera. Htjeli su me ubiti. Prijetili mi. Ubijali su mi vjernike. Protjerali mi narod. Ne mogu mi ništa. Sve zapiši kako kažem.“

I danas mnogi svećenici, fratri posebno, vole za svu nesreću Hrvata kriviti – Hrvate. Za razliku od takvih, Jukić kaže da njegovi Kakanjci nikom zla nisu nanijeli, i ničim nisu zaslužili da im se dogodi što se dogodilo.

„Prve napetosti su bile sa Srbima. Oni nisu bili slabo organizirani. Na poslu ih se počelo šikanirati, na ulici vrijeđati. Već krajem 91. su mnogi Srbi, posebno oni iz grada počeli seliti. Nešto kasnije, vlasti su im zabranile odlazak, ali pritisak izbjeglica na njih je bio prevelik.

Poslije odlaska Srba, odnosi muslimana prema Hrvatima su jako zahladnili. Prva situacija je bila sa izbjeglicama iz župe Čemerno Srednje u Ilijašu. Odatle je 3000 izbjeglica Hrvata došlo u Kakanj. Razmješteni su po našim kućama. Ipak, dio je razmješten u muslimanska sela koja su graničila s HVO. Vlasti su tako htjele spriječiti moguće napade HVO tako što stave Hrvate u kuće, ali je to loše prošlo. Zabilježeni su nasrtaji, pa i silovanja djevojaka.

Onda smo se mi organizirali i sve te naše ljude izvukli i smjestili u hrvatske kuće u Kaknju. To muslimanima nije bilo baš drago.“

Ipak, ništa nije slutilo na ono što slijedi!?

„Na svetog Antu, 13.06.1993. uslijedio je veliki napad na Hrvate. Sve je u jednom danu eksplodiralo. Napali su od Zenice do Visokog. Na naše ljude se sručio napad sa svih strana. Grmilo je i pucalo. Kroz grad su prolazili sa zelenim trakama na čelu, vrištali, vikali „allahuegber“. Tada je protjeran čitav HVO i sve naše institucije. Zajedno sa izbjeglicama do tad sam imao 8000 župljana. Većina je protjerana taj dan.

Prije velikog napada u cijeli kakanjski kraj se slilo mnogo izbjeglica iz Istočne Bosne. Znamo da su im obećane srpske kuće i stanovi, ali poslije protjerivanja Hrvata postalo je jasno da su im obećani bili i hrvatski stanovi i kuće.

Tog 13.06. kod mene u župnu kuću došao je izvjesni komadant Adem Šaran sa vojnicima. Rekao mi je kako su se u Vukanovićima mještani (Hrvati, op. a.) organizirali i pružaju otpor. Od mene je tražio da krenem s njima i da im kažem da se predaju, inače će spaliti selo i sve pobiti.

Ja sam znao da ako odem s njima bit ću izdajnik svog naroda. Drugo, mogu me ubiti pa kasnije reći kako su me ubili Hrvati iz Vukanovića. Dao mi je 15 minuta vremena da se spremim i da će doći po mene.

Odlučio sam otići do  komandira policije, Keme Brotlije. S njegovim sam se ocem znao, bio je hodža. Dolazio kod mene često kada je tražio da Hrvati glasaju protiv komunista. Bili smo dobri nekada. Kada su krenule napetosti s muslimanima svi su oni prestali dolazit i pozdravljati, pa i Brotlija.

Ali ja sam Kemi svakako otišao. Došao sam ga tražiti za mišljenje, a ustvari sam samo htio da prođe onih 15 minuta. I tako ja pitam Kemu trebam li ja ići u Vukanoviće ili ne. On je meni nešto objašnjavao, a ja sam sjedio i sjedio. Nakon izvjesnog vremena sam krenuo nazad u župni ured. A tamo su me obavijestili da je Šaran bio, nije me našao i zatim otišao prema Vukanovićima.

Gore su napravili lom. Upali su u selo. Sve zapalili, pobili neke ljude, protjerali, crkvu zapalili…

Ništa bolje nije bilo Hrvatima koji su ostali.

Andriji Šimiću, jednom našem veseljaku koji je pravio rakiju i volio popit, i koji je imao invalidnu kćer, su jedno večer upali u kuću. Premlatili i njega i ženu i kćer. Pitali ga ima li rakije. Kad im je rekao da ima, rekli su mu da je u muslimanskoj državi alkohol zabranjen. Prolili mu pet litara a sve ostalo što je imao odnijeli.

Loše je prošao i Luka Hrgota. On je držao volove. Kad je vidio da otimaju ljudima, on proda volove susjedu. To večer mu upadnu u kuću, prebiju i njega i ženu i uzmu pare. Onako krvav se spusti u Dom zdravlja a tamo ga nisu htjeli primiti. Onda je došao kod nas u župni ured pa su ga sestre previjale. Čim je čovjek prizdravio pobjegao je iz Kaknja.

Ni meni nije bilo sigurno. Jedno večer su pucali snajperom u moju sobu. Metak pogodio štok, proletio kroz sobu i zabio se u zid“

U to vrijeme, kako objašnjava Jukić, ubijeno je mnogo ljudi. Sjetio se samo nekih, Nedjeljka Duvnjaka, Ive Miočevića, mladića Marka Filipovića, dvije starije žene iz Haljinića od kojih je jedna silovana, Ivo Knežević poslije rata… nitko nikad nije odgovarao.

„Poseban je problem bio što su noću išli po hrvatskim kućama i momke odvodili na prve crte prema HVO. Nitko nije želio ići u Armiju BiH, nisu mogli biti sigurni hoće li ih ubiti pa okriviti HVO. One koji nisu htjeli na liniju trpali su u logore. Posebno uglednije i viđenije Hrvate.

Bila su tri logora. Prvi u motelu na ulazu u Kakanj, drugi je bio u objektu Strojno, pri rudniku, a treći je bio u Muzičkoj školi u Zenici. U muzičkoj školi su ih držali džihadisti. Jednog Bojića su i ubili tamo. U Strojnom su mi dozvolili samo da pogledam naše ljude kroz rešetke. A u motel mi nisu dali pristup.

Bio je jedan hodža, Sulejman. Ima kuću blizu crkve u Kaknju. Često dolazio kod mene pred rat. Bio kao kućni prijatelj. Imao nekih problema sa svojom ženom. I s drugim ženama. Od mene posuđivao marke. Nekad bi vratio, nekad ne. Taj Sulejman kad bi me vidio na ulici s pedeset metara bi me dozivao, trčao meni da me pozdravi i grli.

Jednom prilikom u ratu stojim na pločniku ispred crkve, i on ide u mom smjeru. U uniformi, kalašnjikov uz njega. Prolazi pored mene, umalo da me očešao, ali neće ni da pozdravi, glavu okrenuo.

Ljudi koji su bili zarobljeni u tom motelu mi pričali da ih je on posebno tukao. Taj hodža Sulejman.“

Što je bilo s imovinom onih koji su otišli?

„A to se pljačkalo. Svaki dan je dolazio vlak s nekoliko vagona putnika iz Zenice. Puno naroda. Svi sa onim dječijim kolicima. I onda se rasprše po Kaknju i po onim hrvatskim selima. Navečer se vraćaju s punim kolicima plijena.

Posebno se sjećam jedne starice, sva savijena koliko je stara. U vreći nosi posuđe i escajg, sve joj zvecka. A u drugoj ruci drži veliku antenu, ima anteni tri metra. Iza nje ide neki čiča, nosi oluk, četiri metra dug. Eto kako je bilo“

Kako je bilo onima koji su ostali!?

„Pa imao sam na Caritasu naše ljude i ono malo Srba. Srbi nisu imali nikog. Muslimani im nisu ništa davali. Da im nije Caritasa ne bi imali od čega živjeti. Njima sam odredio jedan dan u Caritasu pa su dolazili.

To je saznao i Radovan Karadžić pa je preko SRNE zahvalio „svešteniku u Kaknju što pomaže Srbe“. Nakon toga je na jednom izlogu u Kaknju osvanu natpis „Caritas hrani četnike“.

A našim ljudima je bilo teško zbog nesigurnosti i provokacija. Više djecu nisu mogli slati u školu. Učili ih svašta. Pa smo mi u župnom uredu organizirali nastavu za nacionalnu skupinu predmeta.

Problem je bio za bilježnice, pribor… jedno vrijeme su nam slali iz Herceg Bosne, ali onda se više nije moglo.“

Zar nije bilo stranaca da pomognu?

„Pa bila je ta organizacija iz Bologne. Ali nama nisu htjeli ništa dati. Govorili su da ne pomažu jednonacionalne škole. Nismo mi bili jednonacionalni što smo htjeli, to je bila nastava za predmete koje nisu mogli dobiti u javnoj školi.

A i lagali su. U Donjem Kaknju je škola 100 posto jednonacionalno muslimanska pa su im sve davali. Još se i pobratimila ta škola sa školom u Bologni.

Ti stranci su posebna priča. Uglavnom su bili protiv Srba i protiv Hrvata. Većina je radila za muslimane.“

Slučaj sestre Danke

Ni poslije rata se situacija nije smirila. U rujnu 1996. blizu župnog ureda ubijena je sestra Danka. Jednog od ubojica su uhvatili sami Hrvati Kaknja. Radilo se o Josipu Čokari, lokalnom alkoholičaru. Bilo je jasno da Čokara nije imao motiva ubiti sestru. Kasnije je vještakinja ustvrdila da je Čokara nije neuračunjiv, ali je jako povodljiv. Tu večer kad je ubojstvo počinjeno Čokara je bio pijan, pa Jukić i župljani smatraju da je bio namjerno napijen i uključen u ubojstvo kako bi „Hrvat ubio časnu sestru“.

Naravno, sudski proces je završio na osudi Josipa Čokare, dok organizatori nisu pronađeni.

Slučaj sestre Danke, kao i ubojstvo nastavnika Ive Kneževića mjesec dana nakon toga definitivno je obeshrabrilo Hrvate da se vrate u četiri kakanjske župe.

Poslije rata u župi Kakanj ostalo je 3000 Hrvata. Kada je napustio župu 2001., Jukić je „ostavio“ 2300 župljana, da bi ih danas bilo manje od 900.

U četiri kakanjske župe, Vukanovići, Haljinići, Kraljeva Sutjeska i Kakanj danas ima ukupno oko 3000 župljana. A prije rata je bilo 16000.

Iza rata

Malo je onih koji bi se htjeli vratiti u takvo okruženje. Ubojice su hodale slobodne, a nije se znalo tko je slijedeći. Jedan od malobrojnih koji se zalagao za povratak je Niko Lozančić.

„On se vratio s troje male djece. Ni danas ne znam kako se usudio. Ali u Hercegovini nije bilo interesa da se Kakanjci vrate. Dobili su dole zemlju da ostanu i većina ih je ostala.“

Priča monsignora Jukića je priča jednog čovjeka. U Kaknju je od 1977. i dobro zna svoj narod. Dobro zna sve ono što je prethodilo, i sve ono što je bilo u ratu. Svjedok je vremena i jedne zajednice koje skoro više nema. Broj katolika u Kaknju je svakim danom manji, uskoro možda neće biti nikoga tko bi mogao ispričati što je bilo s čitavim jednim narodom.

Propaganda će se već pobrinuti za promociju teze kako su „Hrvati otišli sami“. Proširit će je razni josipi čokare kakvih ima po Sarajevu, Kaknju, Bistriku…

Tvrtko Milović l Dnevnik.ba