Grad Ključ sagradili su Rimljani na vrhu visokog i nepristupačnog kamenog klanca, proširili su ga Vukčić-Hrvatinići na početku svoje dinastije. Ključ je došao pod Osmansku vlast krajem svibnja 1463. godine. U vrijeme osmanske opsade Ključa u gradu se nalazio bosanski kralj Stjepan Tomašević. Opsadom i zauzimanjem Ključa rukovodio je Veliki vezir Mahmud – paša Anđelović.
Historijski podaci o padu Ključa pod Osmansku vlast fragmentarno su predstavljeni i vrlo su oskudni, ali zato postoji jako puno legendarnog prikaza o onome što se dogodilo 1463.godine. Prema legendi glavna bitka odigrala se Hairbašči krajem svibnja 1463.godine iu to vrijeme podignuta su tri turbeta: turbe šehida Omera na ulazu u drevnu tvrđavu, turbe šehida Mehmeda na Hairbašči, turbe šehida Alije u ravnici ispod grada.
Poznato je da je kralj Tomašević od Ključa napravio bedem. Tvrdio je da nema te vojske koja Ključu može prići blizu, a da ih ne bi mogli odbiti da im samo kamenje bacaju na glave. Uz to, dodatno je rasporedio tri obrambene linije u široj zoni oko bedema.
Mnogo sedmica Otomani su uzalud opsjedali Ključ, samo su trpili gubitke. Priča dalje prelazi u legendu.
– Kad je sultan vidio da vojska posustaje, priča se da je dao promijeniti komadante od sve tri regimente koje su nastupale u napadu – priča Dursum efendija Dervišević koji gaji stare priče i radi u povjerenstvu za zaštitu islamskih spomenika u Ključu.
Prema kazivanju na čelo sve tri vojske su došla trojica braće: Alija, Osman i Mustafa. Na njih je pala sultanova odluka, ali još prije Božije određenje, jer su sve trojica poginula na čelu svojih vojski.
Prvi je poginuo Alija razbijajući prvi red obrane, zatim je poginuo Osman u bici podno grada. A Mustafa, čije ime znači “odabrani”, kako kazuje efendija Dervišević, je poginuo na samom ulazu u Stari grad Ključ- Njegova žrtva otvorila je vrata neosvojive utvrde.
Tradicija bosanskih Muslimana nalagala je da se na točnom mjestu gdje šehid padne postavi turbe. Međutim različite vlasti u Ključu poigravale su se sa ostavštinom iz ovog vremena tako da danas vlada dosta nejasnoća oko položaja turbeta. Prije rata prvo turbe je izmješteno s obale rijeke Sane gdje se izgradila pilana.
Islamska zajednica je dobila poravnavanje na sudu te je vlast sagradila turbe na lokaciji gdje je drugi šehid pao, gdje je postojao samo nišan. Poslije rata Odbor za zaštitu islamskih spomenika vratio je kosti prvog šehida u novo turbe u blizini prvobitne lokacije, te su ga nazvali Alijnu turbe.
Treći i najodabraniji šehid nikad nije dobio turbe. Kada se god pokušalo sagraditi turbe na lokaciji gdje je poginuo, ujutro bi svo kamenje i materijal radnici nalazili razbacano na sve strane. Mnoge su ekipa dolazile, pokušavale započeti radove, ali bi na kraju pobjegle.
– Jednom prilikom vlast je gore započela radove. Trebali su proširiti plato na ulazu u stari grad. Međutim kada su htjeli da uklone kamen čuli su jezovite glasove iz dubine zemlje, nešto kao stenjanje – ispričao je za portal “aura.ba” efendija Dervišević, dodajući kako svaki put na istom mjestu izvire isti kamen iz zemlje. Samo po tom kamenu i danas se zna gdje je mjesto trećeg šehida.
– Moje neko mišljenje je da je taj treći šehid «tajni» šehid, što će reći da je visoke deređe kod Gospodara zbog svog djela, a ako pogledate od njih trojice njegova je lokacija najviša i samo mjesto je na ulazu u grad – kaže za ” aura.ba “Dursum efendija Dervišević nalazeći uporište u sufijskom učenju.
Ima i mišljenja da je to mjesto nedodirljivo kako zaslužni šehid ne bi poslužio glorifikaciji i uznemiravanju tako da se ni turbe ne da napraviti.
Ali ono što je najzanimljivije, a često promiče oku jeste upravo taj kamen šehida koji se ne da ukloniti. On je sam po sebi najljepši spomenik jer izgledom neodoljivo podsjeća na kljanjača u momentu dok je na sedždi. ((Aura.ba/Fahrudin Bender)
wpDiscuz
