Ubrzo nakon osamostaljenja Hrvatska i Slovenija suočavaju se s prvim ozbiljnim tenzijama. U lipnju 1991. slovenska vojska odlučila se odazvati na Tuđmanov poziv o gostovanju u bivšoj vojarni JNA na Svetoj Geri. Međutim, Slovenci su odlučili tiho okupirati i nikad ne napustiti to mjesto. U proljeće 1993. slovenski parlament je izglasao memorandum prema kojem bi cijela Savudrijska vala pripala Slovencima. Hrvatska, pod okupacijom i međunarodnim pritiscima, izrazila je razočarenje, osobito jer je Ljubljana 1991. prihvatila razgraničenje po sredini Savudrijske vale.
Sredinom 1990-ih Slovenija se opredijelila za članstvo u EU te je nekoliko godina kasnije počela koristiti svoju povoljnu diplomatsku poziciju kako bi natjerala Hrvatsku na primjenu sporazuma Račan-Drnovšek. Obzirom da Hrvatski sabor nije ratificirao sporazum, Slovenija zahvaljujući članstvu u EU 2004. vrši žestok pritisak na Hrvatsku.
_______ piše: Ivan Pepić l vecernji.hr
Uslijedila je tako 2008. i 2009. blokada zbog čega je Hrvatska bila prisiljena potpisati Sporazum o arbitraži sa Slovenijom. Istovremeno, nastala je blokada zbog zahtjeva tužiteljstva Haaškog suda oko nepostojećih topničkih dnevnika. Međutim, kako svjedoči Wikileaks, Francuska i SAD izvršile su pritisak na zemlje koje su blokirale hrvatske pregovore za članstvo u EU.
Vratimo se na početak 1990-ih. U javnosti se često govori o njemačkim afinitetima prema Hrvatskoj. Međutim, Njemačka je kao i sve druge zemlje Europske zajednice bila za očuvanje Jugoslavije do te mjere da je njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher osudio referendume za samostalnost Slovenije i Hrvatske. Još su se 19. i 20. lipnja 1991. Budenstag i OSCE, pod Genscherovom palicom, opredijelili za “demokratski razvoj, jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije” (Josip Glaurdic, The Hour of Europe, 2011: 167-8). Bili su potrebni Vukovar i Dubrovnik da se Njemačka 15. siječnja 1992. odluči za međunarodno priznanje Hrvatske. Njemačko oklijevanje nije toliko istraženo u hrvatskoj znanosti, prije svega iz konstruktivističkih razloga, ali je zasigurno takvo oklijevanje produbilo hrvatsku agoniju. Poslije priznanja, produženje rata i izazovi njemačkog ujedinjenja udaljili su Berlin od Zagreba.
Od tad, Njemačka je relativno rezervirana prema Hrvatskoj. Uzmimo u obzir da je Francuska inicirala Summit u Zagrebu 2000. na kojemu je odlučeno da jugoistočne države neće pregovarati s EU u “paketu”, nego pojedinačno; SAD i Francuska su te koje su izvršile pritisak 2009. za otklanjanje političkog bojkota, slovenskog hira i haaške nelogičnosti; njemački šef odbora za europska pitanja Gunther Kirchbaum najavio je u ožujku 2013. kako će Njemačka tražiti monitoring nad Hrvatskom i poslije članstva u EU; istovremeno, predsjednik Bundestaga Normert Lammert izrazio je mišljenje kako Hrvatska nije spremna za članstvo u EU.
Istina, Milanovićeva tvrdoglavost oko lex Perkovića nije pomogla, ali korijeni hrvatsko-njemačkih nejednakih stavova su dublji i danas jasniji. Bez obzira na članstvo u EU, Njemačka je izabrala Srbiju Aleksandra Vučića kao garanta stabilnosti na Balkanu, želeći ga čak nagraditi carinskom unijom. Međutim, znakovito je kako se često upravo iz Berlina hrvatski zahtjevi i nastojanja rješavanja hrvatskih odnosa s balkanskim susjednim državama, Srbijom i BiH – odbacuju. Čini se kako zahtjevi Beograda, koji uživa naklonost Njemačke i stoga većine članica EU, trenutno imaju veću težinu od hrvatskih vizija prema susjedstvu, bez obzira što je Hrvatska članica EU. To je vidljivo na primjerima srbijanske nesuradnje s Haaškim sudom, ideji o stvaranju carinske unije Zapadnog Balkana te u netaknutim odnosima s Rusijom s kojom Njemačka in primis zatopljava odnose.
Vratimo se na Sloveniju. Nakon članstva Hrvatske u EU, dolazi do slovenskog poznatog blama koji Hrvatskoj daje legitimno pravo izlaska iz Sporazuma o arbitraži. Međutim, nastaju prijetnje o blokadi prometa, što se i realiziralo tijekom uskršnjih blagdana i što Hrvatsku vjerojatno čeka tijekom ljeta. Prisjetimo se kako od siječnja 2017. slovenski šef diplomacije Karl Erjavec kontinuirano najavljuje kako će hrvatski turizam doživjeti sabotažu. Slično nastupa i premijer Miro Cerar koji doslovce laže hrvatske vlasti te bez ikakvog srama nastavlja provoditi strogi režim kontrole na granicama. Nažalost, hrvatske reakcije su slabašne ili su uslijedile prekasno. Poziciju je dodatno zakomplicirala trenutna situacija oko Agrokora zbog koje Slovenci traže natrag “svoj” Mercator.
Zanimljivo je primijetiti da od početka godine Slovenija sve intenzivnije nastupa na Zapadnom Balkanu. Predsjednik slovenskog parlamenta Milan Brglez u nekoliko je navrata spomenuo kako se Slovenija “mora vratiti na Zapadni Balkan” i izaći iz “šizofrene situacije”. Nakon dugo godina, početkom ovog mjeseca Cerar je otputovao kod mrskih južnjaka u Bosni gdje je kolegama izrazio potporu “socijalnoj i gospodarskoj reformi”, a tijesna suradnja Ljubljane i Beograda te usklađivanje stavova oko Agrokora, bez konzultiranja s Hrvatskom gdje je kriza i nastala, dodatno pokazuje kako se na svim razinama Zagreb zaobilazi. Povjesničari se zasigurno pitaju kruži li slovenskom politikom duh Antona Korošeca kojemu nije teško padalo graditi srdačne odnose s Beogradom ni nakon ubojstva Stjepana Radića, makar to štetilo susjednoj Hrvatskoj.
Ukoliko ovakva konstelacija ostane netaknuta idućih nekoliko godina, Hrvatskoj ozbiljno prijeti izolacija. U kontekstu u kojem su zemlje Srednje i Istočne Europe već 10 godina dio schengenskog režima, čini se kako Hrvatskoj prijeti sudbina Bugarske i Rumunjske. Prije nekoliko dana kružili su naručeni članci o tome kako je Hrvatska izgradila “preuske schengenske granične prijelaze”. Njemačka nezainteresiranost pomnožena sa slovenskim iživljavanjem Hrvatsku gura u izolaciju zbog koje će postati iznimno teško provoditi vanjskopolitičke ciljeve, a to su proširenje tržišta, stabilnost u susjedstvu, rješavanje pitanja o zločinima i žrtvama rata, opstanak Hrvata u Vojvodini i ravnopravnost u BiH.
Moguće je kako će uskoro Ljubljana i Berlin ponuditi besplatnu izgradnju “širokih schengenskih graničnih prijelaza”, jer valjda Hrvatska ne zna postaviti dvije-tri kućice na svojoj ćupriji, ali tek ukoliko bi Hrvati ljubazno prepustili Savudrijsku valu i trajno prekinuli s artikuliranjem vanjskopolitičkih ciljeva.
wpDiscuz