Stanje rata u BiH zapravo se nikada nije prekidalo piše u svojoj kolumni prof. Pehar. On je mišljenja da su prekjučerašnja uhićenja samo nastavak rata:”Uhićenje desetorice pripadnika HVO, uključujući dva stožerna brigadira HV-a, iz Orašja, zbog navodnih zločina protiv srpskih civila tijekom 1992. i 1993., ne predstavlja nikakvo iznenađenje.” Budući da je tekst predugačak vadimo samo zanimljivije dijelove.
BiH: Neprekinuto stanje rata; država neodrživa u očima MZ-e
Neizvjesnost koja je trajala do samoga kraja daytonskih pregovora (o čemu elokventno piše Holbrooke), naprosto je produljena u poslije-daytonsko vrijeme. I to produljena je na dva načina: kao rat politika, odnosno političkih projekata i ideja (Alija je Izetbegović otvoreno i više puta ponovio da se rat za BH nastavlja u razdoblju implementacije “mira”); te kao supremacija jedne diktatorske figure koja zemlju navodno održava tako što nameće rješenja svim političkim akterima dotične zemlje (koja, samim tim, ne funkcionira kao “suverena”, “samostalna” ili kao “demokracija”).
Ni u snu ne kupujte ideju da se prava uloga visokog predstavnika sastoji u tome da pacificira regiju/Bosnu, odnosno da posreduje u sukobu; njegova se prava uloga sastoji u tome da sukob produbljuje i prolongira, da djeluje kao strana koja namjerno otežava položaj jedne od strana u BH, da nas stalno “podsjeća” i na činjenicu rata i na činjenicu fundamentalne “nelojalnosti” jedne od strana u BH.
Upravo je to ono što visoki predstavnici rade tijekom cijeloga razdoblja post-daytonske BH:
Problem je kada RS proglasi “zločince” svojim herojima, ne kada SDA otvoreno kaže da „Bošnjaci nikada neće odustati od Srebrenice“; problem je kada RS organizira referendum o pitanju proslave dana svog “nastanka”, a ne kada bošnjački član Predsjedništva BH otvoreno odbije osuditi izjavu Sefera Halilovića o nastavku rata u BH; problem za Visokog predstavnika ne nastaje onda kada SDP, zajedno sa SDA (dakle, bošnjački blok), formira Vladu Federacije otvoreno kršeći odredbe Ustava, nego onda kada Središnje Izborno Povjerenstvo predloži pravni i razumni lijek protiv te činjenice; i slično.
Svaka diktatorska figura ustvari indicira da je entitet u kojem ona vlada obilježen “izvanrednim stanjem”, samim tim i stanjem rata i nesposobnosti formiranja konsenzusa oko značenja temeljnih ustavno-pravnih odredbi dotičnog entiteta. To znači da se samo djelovanje visokog predstavnika zasniva na premisi da lokalne strane nisu sposobne izaći iz svoje političke nezrelosti, da nisu sposobne transcendirati stanje rata (takve izjave nalazimo kod Carlosa Westendorpa upravo u vrijeme njegova preuzimanja “Bonskoga mandata”).
Šta mislite, zašto Visoki predstavnik Inzko, unatoč očevidnog nedjelovanja u recentnim situacijama ozbiljnog političkog spora, još uvijek zadržava “bonsku” poziciju u BiH? Jasan i kratak odgovor glasi: ključni akteri međunarodne zajednice smatraju BiH neodrživom državom u smislu entiteta u kojem bi, po prestanku nazočnosti međunarodnoga faktora, izbio rat, odnosno koji bi se, ostavljen samome sebi, ubrzo sam od sebe raspao u smislu “nasilnog obilježavanja i/ili prekrajanja granica”; premda se entitet, realno promatrano, zapravo već sada nalazi u stanju raspadnutosti: suprotna premisa onemogućuje nam objasniti fenomen visokog predstavnika, odnosno činjenicu da, upravo zbog te diktatorske figure, a usprkos povremenom održavanju izbora i javnom izricanju sudskih pravorijeka, BiH još uvijek ne figurira niti kao demokracija niti kao država obilježena “vladavinom zakona”.
Besmislena usredotočenost na Dodika
Činjenicu da neki zabludjeli američki komentator, možda i djelatnik američkog State Departmenta, trenutno smatra Milorada Dodika jedinim uzrokom problema u BiH, ne treba uopće uzimati ozbiljno, niti dotičnome komentatoru uopće trebamo vjerovati. I SAD i ključne članice EU znaju da su problemi BiH zapravo vrlo široko distribuirani i da je stupanj među-etničkog povjerenja danas u BiH minimalan, skoro nepostojeći. Mnogi pripadnici nacionalnih zajednica otvoreno i prirodno smatraju svoje izabrane predstavnike legitimnima, i s dotičnima se i identificiraju u smislu vrijednosne-političke orijentacije. To znači da se u BiH još uvijek ratuje, i da su veliki segmenti populacije, a ne samo političke elite, otvoreno uključeni u taj (simbolični, verbalni, i hermeneutički) rat. Ratuje se do te mjere da se sudovi, uključujući i Ustavni Sud i Tužiteljstvo BiH, koriste kao instrumenti političkoga rata, kao ono što je njemačka jurisprudencija odavno definirala kao “politische Justiz” (političko pravosuđe).
Naravno, prosječan će, a dobronamjeran, čitatelj možda teško shvatiti kako neke države mogu biti živo zainteresirane ne za funkcionalnost, nego za temeljnu problematičnost nekih društava i političkih entiteta. Pa mogu ukoliko su same dovoljno nemoralne i/ili ratoborne; evo, uzmimo nekoliko realističnih primjera: mogu biti zainteresiran za prodaju oružja nekim stranama unutar određenog entiteta; ili mogu biti zainteresiran za simboličku uporabu dotičnog sukoba u promidžbene svrhe (primjerice, kao “dokaza” ruskoga neprijateljstva, ili kao sredine u kojoj, neovisno o realnim rezultatima, stvaram “novu” i “pravednu” naciju); ili mogu biti zainteresiran za entitet u kojem neki od mojih “gadova” mogu oprati svoj novac od prodaje kokaina, i sl. Isto vrijedi za politiku SAD, i nekih drugih moćnih država, u BiH.
Prisjetimo se duboko uznemirujuće izjave Thorvalda Stoltenberga iz 2012. o jednoj specifičnoj vrsti pristranosti kao pravilu međunarodnoga djelovanja u BiH: „Ne želim da budem sudija. Hoću samo da vam kažem da sam od prvog dana rata [u BiH] znao da, ako želite da bude u potpunosti prihvaćeni, odnosno da izbegnete kritike, trebalo je da budete protiv Srba, podržavate Bošnjake i gledate kroz prste Hrvatima. Ako ste i tada podržavali, ako to i sada činite, jednu ili drugu stranu u zavisnosti od konkretnog razvoja događaja na terenu – onda ste bili izloženi žestokim kritikama. Ja sam bio u toj kategoriji.“ (Interview za RSE, 19. travanj 2012.)
Očekivana uhićenja i iznenađena (?) vlast RH
U svijetlu tvrdnje o nastavku rata u BiH, uhićenje desetorice pripadnika HVO, uključujući dva stožerna brigadira HV-a, iz Orašja, zbog navodnih zločina protiv srpskih civila tijekom 1992. i 1993., ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Današnje izjave predsjednice RH, i prethodnog ministra vanjskih poslova RH i glavnog međunarodnog tajnika HDZa, indiciraju da su vlasti RH i iznenađene i zatečene ovim uhićenjem; to pak ponajviše govori o svjetlosnim godinama kojima bismo trebali mjeriti distancu između bosansko-hercegovačke realnosti i slike koju su vlasti RH, uz rijetke iznimke, do sada ili formirale ili propagirale o BiH.
BiH nije nikakva demokracija na putu ka EU za čiju je stabilnost potrebna umjerena dorada u obliku “obnove hrvatske ravnopravnosti” (a koju su, sudeći prema entuzijazmu nove vlade, hrvatski EU-parlamentarci skoro već osigurali), kako navodno vjeruju mnogi u vladi RH, uključujući Predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović; BiH je neuredna hrpa zaraćenih strana koje njihov navodni najveći „prijatelj“ (Visoki Predstavnik) održava, na njihovu štetu, u stanju neprijateljstva primarno zbog njihove globalne simboličke upotrebljivosti. Zbog toga se jedan broj visokih vojnih časnika HVOa, uključujući generala Zlatana Miju Jelića, već nalazi u samo-izabranome egzilu u RH. Budući da su o tome javno i opetovano pisali mnogi mediji i u BiH i u RH, vlasti RH ili ne čitaju izvješća javnih medija ili, o ovom konkretnom pitanju, obmanjuju javnost.
wpDiscuz