ANTE TOMIĆ Akademska izvrsnost naših desničara je fascinantna. Tipkaju i do sedam slova na uru

Jedan od čuvenijih naših povjesničara domoljubnih i državotvornih nagnuća napisao je jednu knjigu za koju će čak i njegovi ljuti neprijatelji priznati da je nešto ekstra. Djelo neprolazne vrijednosti u najizvornijem smislu toga izraza. Veleštovani umnik, naime, svoj je cijenjeni znanstveni naslov objavio u prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća i sve otad, više tri desetljeća kasnije, Hrvati klimaju glavama govoreći: “Ho ho! To je knjiga, moj pobratime!”. Toj se knjizi u našim gostionicama uzvišeno nazdravlja, dok autoru na vrhu stola suze od ganuća padaju u hladno svinjsko pečenje s francuskom. O njegovoj knjizi pjevaju guslari u zimskim noćima u planini, kad napolju fijuče vjetar i zavijaju vukovi. Tu knjigu citirala je Blažena Bogorodica u razgovorima s međugorskim vidjelicama. U slavu te knjige organiziraju se memorijalni malonogometni turniri u provinciji, iako je još prije nekoliko godina, u dubokoj starosti, umro posljednji njezin čitatelj.
Ne treba zaista puno da bi se u nas stekao veliki intelektualni ugled, osobito među čeljadi domoljubnih i državotvornih nagnuća što svoj politički izbor ponosno demonstrira držeći u regalu crnu petosveščanu Klaićevu “Povijest Hrvata”, kupljenu još u nenarodnom režimu na šest mjesečnih obroka od akvizitera koji je hodao po kancelarijama. Dosta je jednom napisati nešto za što je većina samo načula da je dobro, snažno, cjelovito, temeljito i nenadjebivo, i ostatak života ne morate više ni slova napisati. Mnogi doktori na fakultetima i znanstvenim institutima ne znaju ni kompjuter uključiti jer su zadnji znanstveni članak natipkali još na rasklimanoj Olivettijevoj šrajbmašini. Životno im djelo jedna jedina knjiga usamljena na polici, unatoč starosti još u izvrsnom stanju. Blijedi ljubičasti žig s datumom u evidenciji posudbe otkriva kako taj kapitalni naslov naše historiografije još od svibnja 1988. nije izlazio iz podruma Nacionalne sveučilišne knjižnice.
Ta pogledajte samo potentnog, mladog, četrdesettrogodišnjeg Zlatka Hasanbegovića, koji se tako istakao svojim povjesničarskim postignućima u Institutu Ivo Pilar, da ga je pokojni Tomislav Karamarko namjestio za ministra kulture. Na veselje svojih bezbrojnih obožavatelja Hasanbegović se posljednjih deset mjeseci nemilosrdno obračunava s budžetskim uhljebima među novinarima i filmašima. “Haso je komuniste i četnike skinuo s državne sise”, kažu desničari zadovoljno, nekako ne primjećujući da i njihov idol cijeli svoj profesionalni život pohlepno mljacka rečenu sisu i da je, namješten na mjestu bez nastavničkih obaveza, gdje se od njega očekivalo jedino da objavljuje knjige, u dvadeset godina uspio objaviti samo dva originalna naslova.
Po duši govoreći, da je Zlatka Hasanbegovića otrgnuti s prsa voljene mu hrvatske države i prestravljenoga poslati na slobodno tržište roba i usluga, gdje on usrdno upućuje novinare i filmaše, da sa svoje dvije niskotiražne, obilato dotirane knjige pokuša zaraditi za život, mijenjajući “Muslimane u Zagrebu” za četvrt polubijeloga, a “Jugoslavensku muslimansku organizaciju 1929.-1941.” za deset deka pilećeg parizera, bojim se da gospodin ministar ne bi baš često jeo. “Buraz, imaš koju kunu?” zavapio bi uskoro naš poznati borac protiv društvenih parazita, a i njegova draga prijateljica, odnedavno saborska zastupnica Bruna Esih.
Esih, kako se god nevjerojatno činilo, ima i skromniji opus. Polje njezinog znanstvenog interesa je, kao i Hasanbegoviću, stradavanje nevinih ustaških anđela od zločinačke srbočetničke ruke, no nema se tu bogzna kaj za pročitati jer je plodna autorica u petnaest godina karijere objavila samo osam članaka. Opisujući turobni marš poraženih hrvatskih snaga prema Bleiburgu Bruna Esih, slikovito rečeno, ni do tramvajskog okretišta na Črnomercu još nije stigla. Gospođa je, da oprostite, malo sporija. Otkrilo se prije nekoliko dana kako je u Ivi Pilaru čitavih petnaest godina drže kao znanstvenu novakinju, premda zakon kaže da je još prije devet morala doktorirati. Na radom je mjestu rijetko ustvari i viđaju. Skokne li tu i tamo po bonove za božićne darove djeci ili zimnicu preko sindikata, potrir je začuđeno pita: “A vi ste…?” Kad bi se na nju odnosila stroga Hasanbegovićeva mjerila protiv beskorisnih uhljeba, Bruna Esih vjerojatno bi odjetjela preko Kavkaza.
Nije li fascinatna akademska izvrsnost naših desničara? Dečki i cure imaju zapanjujuću, strelovitu daktilografsku vještinu, tipkaju i do sedam slova na uru. Pola stranice tjedno. Osim toga, puno plaču. Tek što krenu pisati kako je naš narod bio surovo ugnjetavan od velikosrba i boljševika, udare im suze na oči, pa gorko ridaju tri sata do gableca i još tri nakon njega. Tako ih čuvstveno pogađa tema njihovog povijesnog istraživanja, da zajapureni i slinavi, natečenih crvenih očiju naprosto ne mogu raditi.
A zapravo i ne moraju. Jer, vidite, povjesničari domoljubnih i državotvornih nagnuća ne moraju osobito brinuti za svoj znanstveni ugled jer njihovi domoljubni i državotvorni obožavatelji ionako ništa ne čitaju. Ako su točna istraživanja javnog mnijenja koja pokazuju da za HDZ glasaju većinom slabije obrazovani, za one što su zaokružili Hasanbegovića i Esih prilično sam siguran da su jedva i srednju obrtničku završili. Da se ne lažemo, devedeset devet zarez devet posto onih koji Zlatka Hasanbegovića nazivaju uglednim povjesničarima nisu pročitali ni jednog jedinog Hasanbegovićevog retka. On je kao ministar kulture dobar samo ljudima koji ne idu ni u kazalište ni u biblioteku, ljudima čije kulturne potrebe savršeno ispunjava RTL-ova “Ljubav na selu” i koji su, naposljetku, često neradnici, birokratski uhljebi ili penzioneri u ranim četrdesetima, socijalno i bezvredniji od samoga ministra.