JEDNIMA RATNI ZLOČINAC DRUGIMA SVETAC: U Kladušu se vraća ‘Babo koji može sve’

Kladušani su jedini na lokalnim izborima za budućeg načelnika izabrali osuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića.

Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini ponovo su u prvi plan izbacili Fikreta Abdića, osuđenog ratnog zločinca i političara sa “1.000 života”, koji je uspio u ponovnom pohodu na Cazinsku krajinu. Kako će, nakon pobjede na izborima održanim 2. oktobra, biti dočekan u Velikoj Kladuši i među Kladušanima, koji su se jedini “izborili” za apsurd da za budućeg načelnika općine imaju osuđenog ratnog zločinca?
Prema izbornim rezultatima i dobijenom glasačkom povjerenju, Abdić će, kao načelnik, u Velikoj Kladuši biti dočekan s počastima. Ali, slavlja, ipak, neće biti, jer običnog čovjeka, Krajišnika, obuzima zebnja. A zbog sve glasnijeg, a težeg pitanja – da li će se s novim načelnikom Abdićem ponovo pojaviti aveti prošlosti, ili će, naprotiv, one konačno prestati trovati odnose među Krajišnicima?
Svi se slažu u jednom – povratkom u Veliku Kladušu, Abdić, neprikosnoven među svojim pristalicama, zapravo zatvara svoj politički krug. Od historijskog “ne” – do pristajanja “na sve”. Od Agrokomerca – do ratnog izbjegličkog konvoja u Batnogi i Turnju u Hrvatskoj. I nakon odležane kazne za ratni zločin – danas na mjestu tog zločina slavi povratak.
‘Apsolutno porodična priča’
Kako će ovdašnji ljudi prihvatiti njega i ono što se njegovim povratkom nudi, odnosno, što će neminovno uslijediti? Šta, zapravo, on može ponuditi i uraditi sa svojih 77 godina i teretom kojeg nosi?
“Kako će teći obični, svakodnevni život?”, pita se i Hazima Kurtović, svojevremeno velika Abdićeva zagovornica, koja je iskusila izbjegličke dane u Batnogi i Kuplenskom kod Karlovca, u Hrvatskoj, 1994. i 1995. godine.
“Kako će građani nastaviti, jer će nas opet vraćati u prošlost, sipati so po ranama? Najavio je na svom predizbornom skupu da će svi oni koji ga ne budu podržavali morati seliti, da će ostati bez posla, da će…”, govori Hazima Kurtović.
Alija Feriz iz Udruženja logoraša Velike Kladuše sočnim izrazima opisuje ko je i šta je Babo, kako su Krajišnici davno još prozvali Abdića.
“Ovo je apsolutno porodična priča. Babo – načelnik; kćerka Elvira Abdić-Jelenović – nosilac liste i predsjedavajuća Općinskim vijećem; druga kćerka Edina Abdić-Pleho, po Babinom ovlaštenju – obavljat će poslove načelnika, a on će dirigirati iz Maljevca, u Hrvatskoj, gdje trenutno boravi. Malo nam je zla učinio, pa bi još, izgleda, da, u svojoj osmoj deceniji, uništi ovo što je još ostalo…”, priča Feriz.
‘Tvrdoglavi kult ličnosti’
“Kako zaboraviti istonacionalni sukob, bošnjačko-bošnjački, koji nije bio ništa manje krvav i razoran od ostalih? Posljedice su vidljive i danas. Osuđen je za ratni zločin, za smrt 121 civila i trojice ratnih zarobljenika, za ranjavanje više od 400 ljudi, za otvaranje desetaka logora, u kojima je bilo zatvoreno 5.000 muškaraca, žena, djece, staraca… Sarađivao je s vojskom takozvane republike srpske krajina, s [Radovanom] Karadžićem, [Slobodanom] Miloševićem, [Matom] Bobanom, sa ‘Škorpionima’, s Crvenim beretkama’… Onda je proglasio paradržavnu tvorevinu autonomnu pokrajinu zapadna Bosna…”, nabraja Feriz.
Razgovarajući s brojnim građanima Velike Kladuše, ali i s političkim zvaničnicima, ostaje nedoumica. “Jeste glasano za njega, ali nije se baš vjerovalo da bi se vratio…”, najčešća su razmišljanja. A sličnih ima i u Cazinu, Bihaću, Bosanskoj Krupi, susjednim općinama u Unsko-sanskom kantonu. U onoj najbližoj, Bužimu, niko o tome nije htio ni razgovarati.
“Fikret Abdić je prvi čovjek koji je nahranio sirotinju cijeloga ovoga kraja”, riječi su mnogih.
“Njegov put od ‘najuspješnijeg socijalističkog menadžera’ do ratnog zločinca djelo je nesretnih okolnosti, ali i njegove ćudi, koju odlikuje neka vrsta fanatične vjere i nepokolebljivosti na vlastitom putu, tvrdoglavom istrajavanju nad vlastitim, makar i krivim, odlukama. To je kult ličnosti”, kaže Ramo Hirkić iz udruženja Unaprijedimo Kladušu zajedno.
‘Kratkoročni ustupci i trgovina’
“Njegovi glasači vjeruju u svog ekonomskog Mesiju, koji, kako tvrde, sam može donijeti razvoj Velikoj Kladuši. Lojalnost koju hiljade ljudi osjećaju prema njemu i danas, gotovo 30 godina nakon vrhunca njegove popularnosti, u vrijeme afere Agrokomerc, nesvakidašnja je. O tome dovoljno govori podatak da su sve vrijeme njegove robije, svake godine na njegov rođendan, na stotine njih išle pokloniti Babi. Njihova lojalnost je i politička činjenica”, zaključuje Hirkić.
Amir Purić, novinar i publicista, smatra da je “Babo oduvijek u igri”.
“Stranka čiji je osnivač i prvi predsjednik ima apsolutnu vlast od 1998. godine. Međutim, šta su uradili u ovom vremenu? U protekle četiri godine Velika Kladuša je izgubila 800 radnih mjesta, a u cijelom tom periodu 15 posto radnika. To je ekonomska katastrofa”, tvrdi on.
“Volio bih da su svi ti Abdićevi glasači i simpatizeri u pravu. Dobro je vjerovati u čovjeka i u boljitak, ali realne okolnosti i prethodno iskustvo ne daju racionalno uporište za takvu nadu. Zapravo, tvrdim da je jedini razlog njegove kandidature bila mobilizacija glasača da Laburistička stranka osvoji natpolovičnu većinu u Općinskom vijeću te da porodica Abdić ima apsolutnu vlast, jer mu je kćerka Elvira Abdić-Jelenović nositeljica liste. Kako se to nije dogodilo, mislim da je mučno vrijeme političkih sukoba podmetanja previranja i pred Abdićem, i pred Velikom Kladušom. Kako laburisti, ipak, nisu osvojili većinu u Općinskom vijeću, pitanje je ko će s njim htjeti koalirati. Možda jedna ili dvije opcije pristanu, ali to će biti kratkoročni dogovori, uz brojne ustupke i trgovinu”, prognozira Purić.
“Posmatrajući programe i ponuđenu situaciju, ne vidim ništa dobro čemu bi se građani Velike Kladuše mogli nadati. Stoga, ipak, mislim da je njegova pobjeda Pirova, jer će ga uništiti politički protivnici, ili će on sam do kraja dekonstruirati mit o Babi. Ili će ga, u konačnici, dokrajčiti godine”, zaključuje Purić.
‘Između ljubavi i mržnje’
Predsjednica Laburističke stranke Elvira Abdić-Jelenović smatra povratak njenog oca u politiku “pobjedom demokracije”, ali i “konačnom šansom da se u Kladuši nešto učini na razvoju”.
“Mi smo bili istjerani iz svoga grada, moga su oca osudili za ratni zločin, a on jedini može vratiti razvoj ovome kraju, i to će i uraditi. Ovdašnji ljudi, građani, imaju pravo nadati se da će im s Babom biti bolje, jer šta su to uradile sadašnje vlasti u proteklih 20 godina? Agrokomerc je nakon rata opljačkan i na koljenima je, a u Velikoj Kladuši se ponovo živi uglavnom sirotinjski, pa zato u tolikom broju prizivaju Babu”, kaže ona.
Aktuelna predsjednica Općinskog vijeća Edina Abdić-Pleho, druga Abdićeva kćerka, smatra da im “upravo treba većina u Općinskom vijeću, jer će nas pokušati stalno blokirati, smetati, zaustavljati nas…”
Rasim Kantarević, veteran Abdićeve bivše vojske, također misli da će svojim povratkom Abdić učiniti mnogo.
“Tanka je linija između ljubavi i mržnje. Nažalost, ljudi su ovdje takvi. I niko ni danas neće priznati da je griješio”, rekao je on.
Arif Mukeljić, također bivši pripadnik Abdićeve vojske, razočaran je što je morao “trbuhom za kruhom” iz Velike Kladuše u Ameriku, gdje danas živi u St. Louisu.
“On [Abdić] je dobar sebi i svojima, meni nije. On je, prije i nakon rata, samo nas varao i izvarao. Danas ga podržavaju u dijaspori. Dođu, glasaju i odu. I ne razmišljaju kako će biti ovdje ovima. I šta će im Babo učiniti? Eto, šta je s Agrofeniksom? Najavio je investiciju od četiri-pet miliona eura, mi iz dijaspore dali velike pare, mislili da gradi novi Agrokomerc, a on sve to prodao za 400.000 eura”, tvrdi Mukeljić.
‘Radije bi glasali za Angelu Merkel’
Asmir Ćufurović, predsjednik Općinske organizacije Stranke demokratske akcije Velika Kladuša, smatra da Abdićevi laburisti očajnički zadržavaju kontinuitet vladanja kroz različite političke stranke od 1998. godine.
“Ovo danas, pobjeda Abdića, opasan je eksperiment nad građanima Velike Kladuše, koji će za posljedicu imati da ova lokalna zajednica trpi još veće političke, ekonomske i druge štete. Velika Kladuša zaostaje za mnogim sredinama, koje su, ne tako davno, bile iza nje”, kaže Ćufurović.
U Kumarici, malom selu udaljenom od centra Velike Kladuše tridesetak kilometara, gdje je Abdić stalno imao, a i danas ima, veliko uporište, na ova pitanja ne žele odgovoriti. Radije bi, kažu u porodici Barjaktarević, koja je bila s Abdićem u Kuplenskom 1995. godine, glasali za Angelu Merkel, “jer sva su nam djeca u Njemačkoj. Zato smo na glasanju tražili da tako i uradimo…”
Profesor i analitičar ovdašnjih prilika Bahrudin Beširević, pak, podsjeća da “Abdiću u prilog ide još jedna činjenica”.
“Abdić, koji se, od poljoprivrednog inženjera i čovjeka koji je vodio seosku zadrugu, izdigao do biznismena i oreola nacionalnog lidera, jer je stvorio Agrokomerc sa 13.000 zaposlenih, nije nikada ostavljao svoju Veliku Kladušu. To je, očito, njegovo ishodište. Velika je Kladuša za Babu ‘alfa i omega’, početak i kraj. Abdić se nije nikada skrivao iza nacionalne i nacionalističke demagogije. Nije se pozivao ni na koga. Kao kakav diktator, sebe je poistovijetio s epskim junakom Mujom Hrnjicom, a za proglašenje svoje autonomne pokrajine zapadna Bosna izabrao je svoj rođendan. Iza svega se vidi da su mu ciljevi bili ekonomski motivi, pljačka i želja za profitom”, kaže Beširević.
‘Autoritarni staratelj i hranitelj’
“Bez obzira na sve, mora mu se priznati da je čovjek nevjerovatne uvjerljivosti, izuzetnih političkih, ali i politikantskih sposobnosti, koji se nikada ne predaje. Zato postoji konstatacija o njemu i kada konac izgleda neizbježan, ipak treba uvijek, umjesto tačke, staviti upitnik. Uvijek je do kraja znao iskoristiti sve što je protiv njega, pridobiti simpatizere i podržavaoce, makar i formalno, i među onima koji bi mu trebali biti najveći protivnici. Zato, koliko god da ga danas jedni mrze, a drugi vole, gotovo su svi ujedinjeni u mitologiziranju njegovih menadžerskih sposobnosti.”
Abdić i “abdićevci” sa svih strana očito će u Velikoj Kladuši u naredne četiri godine pokušati učiniti sve što mogu. Socijalna demagogija i retorika, pomoću kojih je već jednom uspio naći plodno tlo u historijskim i egzistencijalnim frustracijama krajiškog naroda, bit će ponovo primjenjivana. Itekako će mu podrška biti atributi koje mu pridaju njegove pristalice – kao nespornom arhaičnom tipu krajiškog vođe. On je autoritarni staratelj i hranitelj, bez obzira na povelik broj onih koji ga osporavaju i za koje je izdajnik i ratni zločinac.
Ti atributi, koji se međusobno isključuju, prate Abdića pune dvije decenije i obilježavaju njegovu paradoksalnu sudbinu. Ipak, on se vraća u Veliku Kladušu, kao, kako kažu njegovi pristalice “Babo koji sve može”.
Piše: Mirza Sadiković l  Al Jazeera