Kučkin sin”, “luđak”, “budala” – tek su neki od izraza kojima je filipinski predsjednik Rodrigo Duterte opisao američkog predsjednika Baracka Obamu, papu Franu, državnog tajnika SAD-a Johna Kerryja, te glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona.
Iako posljednjih dana mediji češće prenose “živopisne” izjave “filipinskog Trumpa”, ovaj Kaznitelj nije, čini se, i najgori među vulgarnim političarima. BBC je napravio listu najvećih prostaka među političarima.
Na toj listi je sirijski ministar obrane Mustafa Tlass koji je 1999. izazvao diplomatski skandal i prosvjede kada je tadašnjeg palestinskog lidera Yassera Arafata nazvao “sinom 60.000 k..rvi”.
Britanska agencija podsjeća i na dramatični govor bivšeg lidera Venezuele Huga Chaveza u UN-u 2006. godine kada je američkog predsjednika Georgea Busha opisao kao “đavola”, pa “govornica i dalje smrdi na sumpor”.
Zar je to država?
Iako je uvodno rekao kako “ne bi htio biti nepristojan”, bivši šef britanskog UKIP-a Nigel Farage 2009. godine dobro je izvrijeđao nekadašnjeg premijera Belgije Hermana van Rompuyja, koji je, po njemu, “karizmatičan kao stara krpa” i “zapravo je običan trećerazredni činovnik koji dolazi iz nečega što se čak ne može ni nazvati državom”.
I bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi žestoko je odgovorio na napad njemačkog eurozastupnika Martina Schulza 2003. godine.
– Čuo sam da se u Italiji snima film o nacističkim logorima. Vas ću, gospodine Schulz, predložiti za ulogu čuvara logora. Savršeno vam pristaje – poručio je Berlusconi.
Aktualni šef britanske diplomacije Boris Johnson uputio je teške riječi američkoj predsjedničkoj kandidatkinji Hillary Clinton 2007. godine.
– Obojila je kosu u plavo, napućila usne, i uza svoj buljavi, hladni pogled djeluje kao sadistička bolničarka u mentalnoj ustanovi – rekao je Johnson.
Predsjednik Venezuele Nicolas Maduro opleo je po Luisu Almagru, predsjedniku Organizacije američkih država, jer je “smeće od čovjeka, običan izdajnik”.
– Gospodine Almagro, uzmite tu svoju demokratsku povelju, stavite je u tanku tubu i zabijte je gdje god vam odgovara – rekao je Maduro.
Te riječi šokirale su bivšeg urugvajskog predsjednika Josea Mujicu, koji rekao da je Maduro “lud kao koza”.
Skromni i omiljeni Mujica nekadašnju predsjednicu Argentine Cristinu Fernandez Kirchner nazvao je “ludom vješticom koja je još gora od njenog zrikavog čovjeka”.
Svaki dan novi biser
Donald Trump je, primjerice, puno puta iznosio neprikladne komentare na račun žena, manjina i porijekla Baracka Obame…
Predsjednik Zimbabvea Robert Mugabe obrušio se na južnoafričkog nadbiskupa Desmonda Tutua 2004. godine nazvavši ga “bijesnim, zlim i ogorčenim malim biskupom”, podsjeća BBC.
Ova lista može se gotovo svakodnevno nadopunjavati novim neprimjerenim izrazima.
Prema riječima stručnjakinje za komunikacije Mirele Španjol-Marković, i najnovije političke debate političkih suparnika, kako u Hrvatskoj između Milanovića i Plenkovića, tako i u Americi između Trumpa i Clinton donijeli su nam i staru, iz antičke retorike poznatu tendenciju da se protivinik ocrni, oblati ili ponizi onim što u govoru nazivamo verbalnom agresijom, uvredama ili, govoreći rječnikom retoričke struke, argumentum ad personam ili argumentum ad hominem.
– Napad na lik i djelo političkog protivnika nije ništa novo u povijesti retorike i politike. Još i Ciceron i Aristotel opisivali su terminom “ad personam” napad na ethos, osobu govornika umjesto na njegov argument. Tehnika je to kojom se skreće pozornost s argumentacije na samu osobu koja argumetnira, najčešće u debatama.
Ništa čudno, niti novo. Pitanje je samo u kojoj mjeri se ovaj prividni “argument” koristi u nekoj debati i kakav će efekt imati na publiku – kaže konzultantica, koja dodaje:
– Nisu uvrede obilježje onih manje obrazovanih govornika, niti su rezervirane za manje razvijena društva. Na pozornici svjetske političke povijesti, naročito u razvijenim demokracijama, odigrali se se maestralni dueli vrsnih govornika koji su obilovali ad personam argumentima. Međutim, razina obrazovanja ipak je određivala njihov ton, originalnost ili sofisticiranost.
Britanci su posebno poznati po humoru i duhovitim retoričkim duelima u parlamentu u kojima je uvreda zapakirana kao vrhunski proizvod. Sjetimo se samo rasprave onog britanskog parlamentarca i jedne zastupnice u parlamentu kad je ova rekla:
“Da sam ja vaša žena, dala bih vam otrov”, aludirajući na njegov stav o ženama u politici. Na to joj je ovaj odgovorio: “Da sam ja vaš muž, rado bih ga ispio.” Ad personam obostrano, fino zapakiran.
Naša sugovornica ističe kako nam ipak uvrede Donalda Trumpa ne sjedaju baš tako lako na želudac i čine nam se sirovima, grubima i primitivnima jer je njihova poruka uvreda načina života, svjetonazora ili vjere što nam se u 21. stoljeću čini potpuno deplasiranima, pa čak i kažnjivima.
– Zgražamo se nad njima stoga što su upućene od osobe koja želi biti predsjednik Amerike, a ovakvim izjavama krši ustavna prava i ruga se vjerskim običajima, u ovom slučaju muslimana. Je li izjava da je nečija majka bila vojna lekarka ad personam?
Jest, no ne majci, nego političkom protivniku jer je namjera bila sarkazmom dovesti u pitanje vjerodostojnost te osobe. No, tražiti od Trumpa ili Milanovića da se ispričaju čini mi se licemjernim. Što bi isprika značila uvrijeđenima ako znamo da te osobe zaista tako misle? Nije li poštenije da se i ne dogode – komentirala je čelnica tvrtke Ciceron.
Ona ukazuje kako se, primjerice, stil filipinskog predsjednika Dutertea zaista može nazvati osebujnim.
– Iako je naknadno izrazio žaljenje, ipak se službeni sastanak s Obamom nije održao. Sugovornik uvijek ima pravo ne pristati na tu razinu komunikacije. Eleonora Roosevelt je rekla: “Nitko vas ne može uvrijediti ako vi to ne dopustite.”
Aluzije (vojna lekarka), metafore (zagrebački šerif), usporedbe (kao lignja), etiketiranja (lopov, nesposobnjaković) samo su neke od metoda kako možemo nekoga uvrijediti.
Vječni problem
Napadi na osobu, lik ili ponašanje nikad neće nestati iz komunikacijskog repertoara javnih osoba jer su jednostavno dio naše ljudske prirode. U kojoj mjeri i na koji način ovisi o govorniku, ali u konačnici je jednako važno hoće li publika to osuditi ili pozdraviti.
Po iskustvu kojim nas uči povijest, neutralna publika ne voli vrijeđanje, a radi li se o političarima, uvijek više suosjeća i i sklonija je onome tko se suzdrži od vulgarnosti, uvreda ili ponižavanja sugovornika. Netko je jednom rekao da su uvrede argumenti onih koji nisu u pravu.
To je, primjerice, “zagrebačkom šerifu” netko trebao reći kad je izvrijeđao novinarku zbog postavljenih pitanja. Vulgarno, neukusno i neoprostivo, primjer ad personam kakvog ne želimo čuti u političkom prostoru ove zemlje, naglasila je Španjol-Marković.
Sirijski ministar obrane Mustafa Tlass: ‘Yasser Arafat je sin 60.000 k..rvi.’
Hugo Chavez: ‘George Bush je đavo, pa govornica i dalje smrdi na sumpor.’
Nigel Farage: ‘Herman van Rompuy je karizmatičan kao stara krpa.’
Boris Johnson: ‘Hillary Clinton je obojila kosu u plavo, napućila usne i uza svoj buljavi, hladni pogled djeluje kao sadistička bolničarka u mentalnoj ustanovi.’
Jose Mujica: ‘Argentinska predsjednica je luda vještica koja je još gora od svojej zrikavog čovjeka.’
Robert Mugabe: ‘Desmond Tutu je bijesni, zli i ogorčeni mali biskup.’
wpDiscuz