Britanski stručnjak za NDH objašnjava zašto ne vjeruje u hrvatsku pomirbu

Rory Yeomans britanski je povjesničar koji se bavi proučavanjem ustaša i NDH. Na tu temu objavio je niz historiografskih radova, te je objavio i uredio knjige o ovoj temi, primjerice ‘Visions of Annihilation: The Ustasha Regime and the Cultural Politics of Fascism, 1941–1945’ u izdanju University of Pittsburgh Press, ‘The Utopia of Terror: Life and Death in Wartime Croatia’, koju je objavio University of Rochester Presste ‘Racial Science in Hitler’s New Europe, 1938-1945’ u nakladi University of Nebraska Press. Trenutno je suradnik na bečkom Wiesenthal institutu za studije holokausta, gdje radi na projektu naslovljenom ‘Victims, Beneficiaries and Consumers: Social Mobility, the Holocaust and the Economics of Human Destruction in Fascist Croatia, 1941-1942’.

Yeomans pripada novoj generaciji povjesničara koja istražuje NDH, a kako nije opterećen obiteljskom poviješću ili aktualnom politikom u Hrvatskoj, on nudi i historiografski pogled izvana na tu temu, o kojoj se danas ponovno raspravlja u hrvatskom društvu. U intervjuu za Tportal Rory Yeomans govori o ustaškom teroru prema vlastitim građanima, objašnjava zašto NDH nije bila normalna država, te zašto je skeptičan prema ideji pomirbe i komentira promjene u hrvatskom društvu koje uočava kao čest gost u Lijepoj Našoj u proteklih deset godina.

Što je potaknulo vaš profesionalni interes za ustaše i NDH?

Bilo je to zapravo slučajno. Nemam obiteljske korijene u ovoj regiji niti u središnjoj ili istočnoj Europi. Odrastajući nisam imao nikakvu svijest o ovoj regiji osim što sam znao za Olimpijadu u Sarajevu teTita i Gavrila Principa jer se o njima učilo u školi, a bile su tu i reklame za Yugotours u nedjeljnim novinama. Imao sam namjeru studirati njemačku povijest, naročito su me zanimale kulturne politike DDR-a, gdje sam neko vrijeme proveo kao asistent. Kada sam se vratio u Veliku Britaniju na postdiplomski na School of Slavonic and East European Studies, shvatio sam da mi se baš i ne sviđaju predavači njemačke povijesti, ali sam imao sreću što se profesorima s katedre za povijest jugoistočne Europe svidio moj rad na temu etničkih Nijemaca koji su 1930-ih i 1940-ih živjeli u Vojvodini. Tako je moja magistarska teza o Christi Wolf postala teza o kulturnoj politici NDH. U to je vrijeme bivša Jugoslavija bila u vijestima zbog intervencije na Kosovu te posljedica ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa se sve činilo relevantnim i aktualnim. Također, o toj temi nije bilo napisano ništa na engleskom te sam imao osjećaj da imam nešto novo za reći o svemu tome. Kasnije je to postao temelj za moj doktorat.

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je također bio povjesničar, izrekao je famoznu izjavu o tome da NDH nije bila samo zločinački pothvat nego i izraz želje hrvatskog naroda za svojom državom. Slažete li se s tom izjavom?

Ne baš. Istina je da su mnogi Hrvati bili nezadovoljni s Jugoslavijom kad je stvorena NDH, ali nije bilo plebiscita o stvaranju NDH, a unatoč određenoj podršci u nekim regijama za novu državu i ustaški pokret, ona ne bi bila stvorena bez invazije Sila osovine na Jugoslaviju. Ustaše nisu ni bile prvi izbor za vlast u NDH, nego su je preuzeli tek nakon to je Maček odbio Nijemce. Istina je da je NDH imala veću autonomiju u nekim područjima, kao što je kultura i nacionalna politika, nego mnoge druge slične satelitske države, primjerice Nedićeva Srbija koja je bila pod direktnom vojnom vlasti Nijemaca. No, teško se NDH može zvati neovisnom u bilo kojem značajnom smislu te riječi, čak i ako isključimo temu talijanske okupacije dijelova Dalmacije.

Uredili ste knjigu ‘The Utopia of Terror’ (‘Utopija terora’) o ‘različitim aspektima svakodnevnog života i smrti u ustaškoj državi’. Kako je bilo živjeti u NDH tijekom četiri godine njena postojanja ako ste bili podržavatelj režima, a kako ako niste bili podržavatelj?

U socijalnom smislu, bilo je jako teško. Naročito su u provinciji problem bili glad i nedostatak hrane. Ekonomski sustav NDH se bazirao na ekstremnoj verziji korporatističke ekonomije, sa strogom kontrolom cijena i minimalne plaće, što je vrlo brzo proizvelo nestašicu osnovnih roba. NDH je funkcionirala sa sustavom koji se većinom oslanjao na izvanredno stanje i teror, i to ne samo prema protivnicima NDH nego i prema vlastitim ‘građanima’. S druge strane, kada se pogledaju kolekcije fotografija i ono što su ljudi pisali ‘Poglavniku’ i ministrima NDH, začuđujuća je običnost života nekih ljudi, čije su brige bile iste kao prije – povećanje plaće, plaćanje računa, traženje prostora za stanovanje i želja za socijalnom mobilnošću i napredovanjem, sudjelovanje u proslavljanju blagdana. Ipak, važno je razumjeti da je i sve to bilo strukturirano terorom i borbom za preživljavanje. NDH nije bila normalna država.

Trenutačno istražujem ekonomsku destrukciju Srba i Židova u projektu stvaranja ‘narodne ekonomije’te to da su mnogo obični Hrvati branili svoje kolege, prijatelje i susjede Srbe i Židove. Ono što se izdvaja u peticijama takvih građana je izražavanje entuzijazma za novi državni projekt te površinsko preuzimanje jezika i ideologije NDH, a sve zbog praktičnih, emocionalnih i ideoloških razloga. Moj osjećaj je da je većina ljudi jednostavno pokušavala opstati i izvući najbolje iz situacije, kao i u ostatku okupirane Europe, gdje se broj podržavatelja novog režima konstantno smanjivao. Teško je jednoznačno suditi o tome što su ljudi doista mislili, ne samo zbog grozna socijalne situacije nego i zbog kompleksnosti ljudskih motivacija. Primjerice, netko je denuncirao svoju bivšu suprugu ili supruga koji su bili Židovi. Je li to bilo motivirano zlobom? Ponekad je postojao dogovor obje strane – bračni partner koji je bio ‘neželjeni element’ u NDH bi pobjegao, a onaj koji je ostao bi se po dogovoru razveo, kako ne bi trpio posljedice zbog ljubavne veze koju je nova država sada smatrala pitanjem života i smrti.

Što se tiče neprijatelja režima odnosno ‘nepoželjnih elemenata’, za njih je život u NDH bio vrlo težak i zastrašujući. Već je u prvim tjednima stvoren konclogor Jadovno i prvi zakon koji je legitimizirao masovno ubijanje. To je proizvelo val denuncijacija, mnoge od njih su bile anonimne, pa je ustaška policija čak morala objaviti oglas u dnevnim novinama u kojem upozorava ljude u vezi lažnih optužbi i anonimnih denuncijacija.

Srbi i Židovi su pokušali pregovarati s terorom kroz apele vlastima. Mnogi su se obični Srbi dobrovoljno prekrstili na katoličanstvo kako bi izbjegli deportacije koje su započele programom masovnog preseljenja u srpnju 1941., koji je vodio jedan državni ured. Neki su počeli koristiti novi jezik NDH i tvrdili da su Hrvati, a ne Srbi. I mnogi su Židovi u svojim molbama naglašavali svoj hrvatski identitet. Moj je dojam da je u obje zajednice to bilo iskreno, a ne isključivo uvjetovano terorom – oni su očajno željeli pripadati, što čak tvrde i neki iz poslijeratne ustaške emigracije. Jedan se svećenik tako sjećao da su Srbi u njegovom kraju bili vrlo lojalni. Kada su počela masovna klanja i deportacije, Srbi se nisu odmah pobunili, a i mnogi Srbi nisu imali tada jak srpski identitet. Ljudi u tom dijelu Europe su se navikli mijenjati religiju i identitete, događalo se to dobrovoljno i u Kraljevini Jugoslaviji, tako da preobraćenje na katoličanstvo mnogima nije bila velika stvar. Ustaše su se beskrajno bavili srpskim i židovskim ‘problemom’ i njihovim identitetima, a ustvari su mnogi obični Srbi i Židovi ne samo iskazivali volju integrirati se u NDH nego su već bili Hrvati! Jedna od najvećih ironija ustaškog programa genocida s ciljem iskorjenjivanja srpskog identiteta je to što je stvorio nacionalni identitet Srba kakav prije nije postojao.

Neki ljudi u današnjoj Hrvatskoj kažu da je vrijeme NDH bilo doba velike kulturne renesanse. Kako je Pavelićev režim gledao na kulturu i zašto je bilo tako važno stvoriti novi osjećaj nacionalnog bića?

Za ustaški je režim kulturna politika bila ekstremno važna. Postojale su dvije glavne faze u prvoj godini NDH: ‘revolucija krvi’ koja je podrazumijevala masovno istrebljenje ‘nepoželjnih elemenata’ a onda ‘revolucija duše’ koja je pročišćeno stanovništvo tj. obične Hrvate i Hrvatice trebala ispuniti ustaškim vrijednostima i tako stvoriti ‘novi narod’, što je fraza koju su njihovi teoretičari konstantno koristili. Umjetnost, književnost i obrazovanje su bili ključni u takvoj viziji. Država je lansirala program masovnog opismenjavanja, ustanovila je ured za čišćenje jezika, pokrenula je brojna književna i umjetnička natjecanja. Obični Hrvati, naročito radnici, su ohrabrivani da se počnu baviti nečim kreativnim ili književnim. Ustaški je pokret vjerovao da se samo tako može stvoriti autentična i autarkična kultura.

Istovremeno je NDH pokrenula bezbroj socijalnih i ekonomskim programa i javnih radova, svih s ciljem da među običnim Hrvatima stvore osjećaj pripadanja ustaškoj nacionalnoj zajednici. Neki su hrvatski znanstvenici devedesetih godina tvrdili da se kulturna politika NDH može odvojiti od genocida (naravno, nikad nisu koristili tu riječ). Ali to nije moguće. Kulturna politika nije bila samo forma kompenzacije za ustaške tvrdolinijaše koji su tražili povratak originalnom programu masovnog pokolja napuštenom krajem 1941. pod njemačkim pritiskom i koji su izgurani iz vlasti čistkom u rujnu 1942. Naslijeđe genocida i ‘revolucije krvi’ očitovalo se i u kulturi – kroz objavljene romane, priče, pjesme te obrazovanje, ideje o odnosu muškaraca i žena itd. Sve to je korišteno da se retroaktivno legitimira kampanja masovnog ubijanja, a kroz kulturnu politiku su pisci i pripadnici ustaša mogli istraživati fantazije uništenja i pročišćavanja koje više nisu bile moguće u svakodnevnoj politici. Uništavanje je iz polja smrti preseljeno na stranice novina, knjiga i samizdata. Zato sam svoju prvu knjigu o ustašama nazvao ‘Visions of Annihilation’ (‘Vizije uništenja’).

Kako je funkcionirala ekonomija ustaške države? Tko je profitirao od progona Židova i Srba?

Nije uopće funkcionirala! Ekonomija i ideja rada je bila u središtu ustaške ideologije, kao i kulture te je imala simbiotsku vezu s terorom. Smrtnom se kaznom kažnjavala prodaja robe po većoj ili manjoj cijeni od određene, kao i ako se cijene nisu javno prikazivale, te prihvaćanje imovine Srba i Židova. Ekonomski sistem NDH nije bio samo ekstremna verzija fašističke korporatističke države, nego je bio i potpuna katastrofa. Pored činjenice da je NDH plaćala više od svojeg godišnjeg BDP-a za okupacijske dužnosti, rigidno određivanje cijena i plaća kroz Ured za oblikovanje cijene i nadnice dovelo je do hiperinflacije, ogromnog crnog tržišta i krize osiguravanja osnovnih troškova života.

Zaposleni u državnim ekonomskim agencijama su se redovito žalili kako su im plaće premale za preživljavanje i tražili su povišice. Još jedna ironija je u vezi NDH je to je program ekonomske arijevizacije pokušao postići u par mjeseci ono za što je nacističkoj Njemačkoj trebalo 12 godina. Masovni otkazi Srbima i Židovima, kao i konfiskacija i likvidacija njihove imovine doveli su do gubitka stručnosti te posvemašnjeg kaosa u mnogim biznis-sektorima. Također, mnogi koji su provodili taj program nisu ga zapravo dobro shvatili. Imenovani povjerenici nisu otpuštali samo Srbe i Židove i njima oduzimali imovinu nego i sve zaposlenike i menadžere Hrvate koji im se nisu sviđali. Štrajkovi su bili uobičajeni, a radnici su počeli denuncirati poglavniku, ministarstvu nacionalne ekonomije ili tisku ne samo druge radnike koji su bili Hrvati nego i vlasnike tvornica. Bilo je tu mnogo problema. Primjerice, ako je bogata srpska obitelj uhićena i protjerana u Srbiju, a njena imovina konfiscirana, to je značilo da su njihove sluge i zaposlenici ostali bez posla, ali i bez mjesta za život ako su s njima živjeli. Zbog toga i zbog zabrane za Hrvatice da rade kao posluga kod Židova, Zagreb je 1941. bio pun sluškinja koje nisu imale pojma što sad raditi i gdje ići. Njih se moralo dakle naučiti da rade nešto drugo i naći im nova mjesta za stanovanje. Često im je i sva imovina ostajala u konfisciranoj kući bivših poslodavaca.

Kada je NDH imenovala prve nadglednike koji su preuzeli kontrolu nad firmama Srba i Židova, ako su vlasnici bili odsutni (jer su bili ubijeni ili deportirani), državi je ostala ne samo obaveza plaćanja radnika koji su besposličarili jer firma nije više bila operativna nego i svi dugovi i druge obaveze te firme ili zanatske radnje. Još gore, mnogi od nadglednika bili su nesposobni i izgubljeni u svemu tome, loše obrazovani pripadnici ustaškog pokreta koji su, recimo, htjeli izbjeći sudjelovanje u odredima smrti ili jednostavno zaraditi. Bilo je tu svega, u jednom slučaju je nadglednik postao glumac iz osječkog kazališta, u drugom mladi pisac. Na mnoge nadglednike su se žalili radnici, jer su novi šefovi bili beznadno nesposobni. Neki su nadglednici bili iznimno okrutni u čistkama Srba i Židova, no oni profesionalniji su smišljali razne izgovore da zadrže kvalificiranu radnu snagu. Još jedan aspekt masovnih otpuštanja je da za Srbe, za razliku od Židova, nisu postojali specifični rasni zakoni pa su se mnogi radnici koji su bili Srbi prijavili za naknadu za nezaposlenost. A kako protiv toga nije postojao zakon, dobili su ih. No kako je s posla protjerano mnogo Srba, uredi za nezaposlene su već na početku 1942. pisali nadležnima da su ostali bez novca.

Mnogi su se Hrvati pobunili protiv NDH. Kako gledate na borbu Titovih partizana tijekom Drugog svjetskog rata?

Mislim da bi Hrvati trebali biti ponosni na to da su mnogi njihovi sunarodnici rekli ‘ne!’ fašizmu i jasno izrazili da ne žele živjeti u svijetu kakav je htio stvoriti ustaški pokret. Naravno, situacija je bila kompleksna, a dodatno ju je obilježila očajna ekonomska situacija i potreba da se nekako sve to preživi. Bilo je nesumnjivo onih koji su denuncirali svoje susjede Srbe i Židove i koji su iskreno prihvatili novi ideološki sustav. Posao je povjesničara razumjeti i njihovu perspektivu i kompleksnost pojedinačnih reakcija. Trenutačno istražujem kako je bilo biti birokrat NDH odgovoran za provođenje politike ekonomskog uništenja i masovnih deportacija. S druge strane, bilo je mnogo običnih Hrvata koji su pisali protestna pisma vlastima zbog tretmana svojih srpskih i židovskih susjeda, pa čak i nekih ustaških funkcionera koji su to činili. Priča o otporu ustaškom teroru je za mene vrlo inspirativna, neovisno o nedostacima postratne Jugoslavije.

Jedna od aktualnih tema u Hrvatskoj je odnos nove vlade prema Jasenovcu. Jeste li pratili tu kontroverzu i kako sve to komentirate?

Kada čitaš hrvatske medije, nemoguće je ne pratiti tu temu. Vrijedi primijetiti da prije godinu dana srpski i židovski predstavnici nisu osjećali potrebu za odvojenom komemoracijom. A prije godinu ili deset godina apologeti ustaša nisu bili tako glasni niti su zauzimali toliki prostor u medijima. Tako nije bilo prije deset godina kada sam prvi put došao poslom u Hrvatsku. Neka ljudi sami izvuku zaključke.