Gotovo nezamijećeno, bar kada se radi o većini vlada, fundamentalistički islam ili salafistički džihadizam, počeo se širi po Njemačkoj, najuspješnijoj i najrazvijenijoj državi Europe i Europske unije. Ukorijenio se među nezadovoljnom i uglavnom nezaposlenom, mladom populacijom čiji roditelji ili bake i djedovi su većinom došli iz udaljenih turskih seoskih područja Anatolije ili islamskih regija Afrike kao ‘gostujući radnici (gastarbajteri)’, obavljajući slabo plaćene poslove u njemačkim čeličanama i drugoj teškoj industriji.
Godine 1982. tijekom tajnog sastanka u Bonnu s britanskom premijerkom margaret Thatcher, kancelar Helmut Kohl povjerio joj je plan da pošalje polovicu od tadašnjih 1,5 milijuna turskih useljenika natrag u domovinu držeći da, za razliku od Portugalaca, Talijana ili istočnih Europljana (npr. ljudi s prostora bivše Jugoslavije), Turci dolaze iz vrlo različite kulture i stoga se ‘ne integriraju kako bi trebali’.
Kancelar Kohl je rekao da će ‘….tijekom sljedeće četiri godine biti nužno smanjiti broj Turaka u Njemačkoj za 50%, ali da to još ne može reći javno’. Ovaj podatak je iz zapisa od 28.listopada 1982.godine, a koji je objavio Državni arhiv Velike Britanije u kolovozu 2013.godine, kada je s njega skinuta oznaka tajnosti.
Do kraja desetljeća 21.stoljeća radikalni islam u Njemačkoj je postao izrazito glasan i uočljiv. U najvećoj raciji protiv muslimanskih ekstremističkih organizacija u povijesti SR Njemačke,14.06.2012.godine, Savezno ministarstvo unutarnjih poslova zabranilo je salafističku udrugu ‘Millatu Ibrahim’ i započelo kriminalističku istragu protiv Dawa FFM-a i DWR-a (Die Wahre Religion, Prave religije). Čelnici Milatu Ibrahima su uhićeni mjesec dana prije toga, u svibnju iste godine na prosvjedima u Bonnu, kada su članovi izboli nekoliko policajaca nakon što se jedan od vođa, Denis Mamadou Cuspert pojavio na YouTubeu pozivajući na džihad protiv njemačkog kancelara jer su se u Egiptu upustili u rat protiv islama.
Zastrašujući scenarij kojega su se grozile njemačke policijske snage sigurnosti i tajne službe počeo se ostvarivati- fanatični fundamentalisti, koji su odlazili u ratna područja Sirije i Egipta, sad se vraćaju u Europu, sa znanjem i iskustvom prekaljenih ratnih veterana. Zabrana organizacije Millatu Ibrahim bila je sprovedena u Berlinu, u Bavarskoj, u Hesseu, Hamburgu, Donjoj Saskoj, Sjevernoj Rajni-Westfaliji i Schleswig-Holsteinu. Oslonac za provođenje ove opsežne operacije je tvrdnja vlasti da je ta organizacija ‘usmjerena protiv ustavnog poretka i koncepta međunarodne tolerancije’; organizacija je učila svoje sljedbenike da odbace njemački zakon i slijede islamsko šerijatsko pravo te da su ‘nevjernici neprijatelji’.
2013. godine odvio se još jedan krug racija njemačke policije protiv radikalnih salafističkih organizacija u Sjevernoj Rajni-Westfaliji i Hessenu. Pravi uzroci jačanja radikalnog islama u Njemačkoj bili su puno dublji i zloslutniji nego što je većina pretpostavljala.
U Münchenu je Muslimansko bratstvo, osnovalo ‘mostobran’ za širenje džihadističkog islama po Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. Zadobili su kontrolu nad Münchenskim islamskim centrom (Islamiche Zentrum Muchen) u Wallnestrasse još 70-ih godina prošlog stoljeća u katoličkoj Bavarskoj. Neke knjige navode ove džamiju kao jednu od četiri najvažnije džamije u svijetu, odmah uz Svetu džamiju u Meki i Plavu džamiju u Istanbulu. Münchenska džamija je izgrađena uz pomoć njemačke vlade te je tijekom hladnog rata korištena kao CIA-ina baza za raspoređivanje anitkomunističkih muslimana protiv SSSR-a. Džamiju i islam su također koristili i nacisti za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jedan od njih je Gerhard von Mende, koji je 1933. godine napisao knjigu gdje je predviđao da će se Sovjetski savez raspasti na više država zbog etničkog sastava ne-ruskog stanovništva. Planirao je iskoristiti muslimansko stanovništvo Sovjetskog saveza u borbi protiv SSSR-a predstavljajući im to kao borbu protiv ‘bezbožnih komunista’. Nakon zauzeća teritorija Sovjetskog saveza u prvim danima Operacije Barbarosa, Von Mende, kao Minstar okupiranih Istočnih područja je shvatio da bi zarobljeno, nerusko stanovništvo mogao iskoristiti za borbu protiv Sovjeta. Ti ljudi su odmah priključeni SS-u za borbe protiv Sovjeta. Nakon poraza nacističke Njemačke oko 10,000 ljudi je nazad deportirano u SSSR. Ipak, oko 1,000 muslimana je ostalo u Münchenu nakon rata. Iako su mnogi od njih tvrdili da su Turci, bilo je i Uzbekistanaca, Kazahstanaca, Kirgistanaca. Von Mende je nakon rata vodio neovisne obavještajne organizacije, financirane od strane vlade i ministarstava Zapadne Njemačke i organizacija, kako bi destabilizirao Istočnu Njemačku i vratio teritorije koji su pripali Sovjetskom Savezu.
CIA je također imala svoje planove kako iskoristiti islam i muslimane u borbi protiv SSSR-a i komunzima. CIA-in agent Bob Dreher zapaža Saida Ramadana, koji je bio zet jednog od osnivača Muslimanskog bratstva, Hasna al-Banne. Nakon zabrane Muslimanskog bratstva u Egiptu 1954.godine, Ramada dolazi u Ženevu, gdje je proveo ostatak svoga života. Ramadan je zamoljen od vlade Zapadne Njemačke, koja je opet bila povezana sa State Departmentom, da napravi plan za borbu protiv utjecaja SSSR-a. Plan je bio sagraditi džamiju kako bi zadržali muslimane i imali ih pod kontrolom i iskoristili za borbu protiv SSSR-a.
Nakon zadobivanja kontrole nad džamijom, Münchenski islamski centar postaje jedan od suosnivatelja Središnjeg muslimanskog vijeća u Njemačkoj (Zentralat die Munische in Deutschland, ZDM). Navodno je čak i jedan od napadača na Svjetski trgovački centar, posjećivao džamiju 1993. godine , a 1998. jedan od financijera Al-Qaedae je uhićen dok je bio u posjetu džamiji.
Nakon racija 2012. i 2013.godine salafizam postaje sve češće korištena i udomaćena riječ. Mnogi ga počinju koristiti umjesto riječi ‘musliman’, pretežno zbog nepoznavanja ključne razlike između više muslimanskih struja; u stvarnosti je broj salafista bio mnogo manji nego što su obični ljudi mislili.
Bundesamt fur Verfassungsschutz (BfV), njemački ekvivalent američkog FBI-a, procijenio je da je u vrijeme racija u Njemačkoj bilo aktivno oko 29 islamističkih skupina s oko 35.000 članova koje su željele uspostaviti ‘državu temeljenu na Kuranu i šerijatu’ u Njemačkoj. Procijenjeno je da je među njima bilo oko 4000 salafista, za koje je rečeno da su najbrže rastuća islamska skupina u Njemačkoj unutar muslimanske populacije, za koju se procjenjivalo da je tada brojila 4,3 milijuna muslimana ( neki tvrde da je brojka dosezala čak i 7 milijuna, ako se uključe i ilegalni i neregistrirani doseljenici).
U listopadu 2011.godine, samo nekoliko dana prije velikih racija protiv salafističkih organizacija diljem Njemačke, Ibrahim Abou Nagie, 47-godišnji palestinski salafistički imam iz Kolna, vođa skupine DWR, najavljuje kampanju darivanja 25 milijuna primjeraka Kurana na njemačkom jeziku diljem Njemačke, Švicarske i Austrije – taktika potpuno drukčija od one koja je uključivala nasilje i napadanje policije. Unatoč svemu, BfV ga je držao jednim od najopasnijih islamističkih džihadista u SR Njemačkoj. Poruka koju je slao bila je jasna: ili će osoba prihvatiti ‘pravi’islam salafističkog tipa ili će gorjeti u paklu. Također je propovijedao da je demokracija politička tvorevina koju treba odbaciti u korist šerijatskog prava.
Njegova kuranska akcija bila je usmjerena, kako je on tvrdio, na pružanje mogućnosti ‘nespašenim’ Nijemcima da spoznaju pravu religiju. Akcija je organizirana u svakome većem njemačkom gradu s više od stotinu stolova u javnim trgovačkim centrima. Ipak, na svojim videosnimkama isti taj Nagie propovijedao je opravdanost primjene nasilja protiv Kuffara, tj. nevjernika.
Nagievoj kuranskoj akciji pridružile su se druge salafističke džihadističke organizacije iz Njemačke, uključujući DawaFfm iz Hessena. Njihov vođa, Abdellatif Rouali, bio je pod službenom istragom ureda frankfurtskog javnog tužitelja zbog novačenja mladih muslimana za inozemnu obuku u specijalnim kampovima kako bi se borili u džihadističkim ratovima po stranim državama. Uhićen je u veljači 2011.godine.
Vanjski izgled organizacije nije odavao pravu svrhu ove dijabolične organizacije: njegova se organizacija naizgled bavila sklanjanjem nemirne i nezaposlene muslimanske mladeži s ulica. Također je sponzorirala nogometne utakmice za mlade muslimane i seminare o islamu na kojima su gostovali izrazito radikalni i karizmatični njemački salafistiški, džihadski nastrojeni imami. Abdellatif Rouali, Ibrahim Abou Nagie, Perre Vogel i Mohamed Mahmoud ili Usama al-Gharib bili su srce najekspanzivnijeg vjerskog pokreta unutar islama- salafističkog džihada.
Prema procjeni njemačkih vlasti i informacija dobivenima iz racija 2012. i 2013. godine izrodio se dobro organiziran mehanizam novačenja mladih, nezaposlenih i nezadovoljnih muslimana za džihadističke ratove, dajući im snažan identitet i pretvarajući ih u fanatične zaluđenike islamskim fundamentalizmom.
Ono što su Nagie i ostali radili u Njemačkoj nije previše uzbuđivalo vlasti sve dok nisu počeli nasrtati noževima na policiju i sudjelovati u nasilnim sukobima s nevjernicima te poklanjati Kurane na njemačkom jeziku. Za to vrijeme druga vrsta islamizma širila je svoj utjecaj. Za vanjski svijet izgledalo je da promoviraju demokraciju,toleranciju i vjerske slobode – zbilja je ipak bila potpuno drugačija.
Pod krilaticom ‘Gradite škole, a ne džamije’ i ‘Obrazovanje je naš džihad’, povučeni imam turskog podrijetila Fethullah Gülen također je širio svoj međunarodni islamski fundamentalizam (vidjeti Analiza: Politička kriza u Turskoj – ugroženi Erdogan pred najvećim izazovom karijere – Tko je Fethullah Gulen i stoji li njegov moćni pokret Hizmet iza zavjere protiv turskog premijera?). Njegove metode su bile skrivene od javnosti da čak i javnost zaposlena stvaranjem dijaloga između izvornih Nijemaca i islamskih Turaka u Njemačkoj nije znala puno u Gülenovoj organizaciji i njegovoj pravoj naravi.
Njegov pokret potiho je i učinkovito djelovao kroz posebne škole, mjesna čitateljska središta za proučavanje Kurana. Osnovao je bezbrojne ‘Kuće svjetla’ (Lichthaüser) koje su njegovi sljedbenici nazivali ‘uobičajenim studentskim životnim kolektivom’. U stvarnosti to su bili centri gdje se zahtijevala stroga stega, apsolutna poslušnost, obvezno čitanje Kurana, petokratne dnevne molitve i stalno proučavanje Gülenova rada. Gülenovi ljudi su izgradili posebne škole, privatne srednje škole koje su nazivali gimnazijama, poput nove, 17 milijuna eura vrijedne kölnske Dijaloške gimnazije u Köln-Buchheimu. Procjenjuje se da Gülenov pokret ima stotinu ili više obrazovnih institucija u Njemačkoj, dvanaest samo u Berlinu.
Promišljenom taktikom vrbuju se mladi, nadareni učenici turskog podrijetla za budući kadar turskog utjecaja. Gülen je krajnje pomno gradio javnu predodžbu ‘umjerenog’ islama, islama ekumenske struje koja traga za međuvjerskim dijalogom. Gülenova organizacija je od 2012 .godine osnovala 15 dijaloških institucija, poput Berlinskog foruma za interkulturalni dijalog. Udruge su pozivale razne svećenike, imame i rabine. Često izabrani gosti bili su pozivani i u njegov dom u Istanbul gdje je njegov utjecaj na AKP, stranku turskog predsjednika Erdogana, bio velik.
Gülen je imao ljude na različitim, visokim mjestima u njemačkom javnom životu. Predsjedatelj Tursko-njemačkog akademskog saveza, Alp Sarac, bio je član Gülenova pokreta. Bivša predsjednica njemačkog Bundestaga Rita Süssmuth bila je u upravi Foruma za intekulturalni dijalog, Gülenova pokreta u Berlinu. Hesenski ministar pravosuđa Joörge Uwe-Hahn, Ruprecht Polenz i berlinski senator Erhjart Körtig gostovali su na manifestacijama Gülenove skupine.
U travnju 2013. godine u dortmundskom kompleksu Westfalenhallen, nekadašnja popularna tv-voditeljica talk showa na TV ARD, Sabine Christiansen, je bila domaćica događaja kojemu je nazočilo oko 8000 ljudi. Službeni pokrovitelj događaja bila je ministrica vanjskih poslova Cornelia Pieper. Organizator događaja koji je slavio tursko- njemačku kulturu bio je slabo poznati Akademski savez za savjetovanje u obrazovanju, registriran u Frankfurtu i s medijskim partnerom World Media Group iz Offenbacha. Obje organizacije bile su dio mreže Fetullaha Gülena.
Ispovijesti bivših članova Gülenove skupine otkrivaju da je život unutar tih zajednica bio sve samo ne idiličan, miroljubiv i prožet tolerancijom kako su se promovirali vanjskom svijetu. Unutrašnji ustroj bio je ultrakonzervativan i strog, najbliže usporediv sa scijentološkom crkvom. Glavno učenje navodno je bilo hizmet, to jest ‘ropsko služenje’. Pokoravajući se Gülenu i njegovim ‘poručnicima’ služilo se Alahu. Ključan je bio Kuran i potpuna poslušnost Gülenu koji je s članovima komunicirao preko interneta iza svojega utočišta u Pennsylvaniji, SAD ili preko svojih ‘poručnika’. Gulen je opisan od strane bivših članova sekte kao ‘novi Mesija’, čiji spisi utiru put razumijevanju Kurana i istinskom islamu. Cilj mu je bio stvaranje novoga doba u kojemu će islam vladati nad cijelim zapadnim svijetom. Poput njihove bliske braće u Muslimanskom bratstvu, služili su cilju koristeći se obmanama i fasadom umjerenosti.
Nizozemski sociolog Martin Van Bruinessen usporedio je Gülenovu organizaciju i njezinu međunarodnu mrežu škola, poslovnica, banaka, televizijskih postaja i tiska s tajnim rimokatoličkim društvom Opus Dei. Ugledna njemačka stručnjakinja za islam, profesorica Ursula Spuler-Stegmann sa Sveučilišta u Marburgu nazvala je Gülenov pokret ‘najvažnijim i najopasnijim islamskim pokretom u Njemačkoj. Oni su posvuda’.
advance.hr
wpDiscuz