Stoljećima je ovdje zajedno živjelo kršćansko, armensko i muslimansko stanovništvo. U 19. stoljeću područje osvaja Rusija. Poslije Prvoga svjetskog rata proglašena je autonomnom pokrajinom Gorski Karabah. Oružani sukob počeo je potkraj 80-ih, a na vrhuncu bio 91., u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza. Oko 30 tisuća ljudi tada je izgubilo život. Prekid vatre dogovoren je 1994., no mir i suživot do danas nisu postignuti.
Proteklih je tjedana sukob intenziviran, održani su mnogi prosvjedi, poginulo je oko 30 vojnika. Mnogo je vojnika na neprijateljskoj strani poginulo, no ima žrtava i na armenskoj – 18 vojnika je poginulo, a 35 ih je ranjeno. U regiji i dalje vlada napetost’, kazao je predsjednik Armenije Serž Sarksjan. Predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev kazao je kako se oni bore na svom području te ponovio kako armenski vojnici moraju napustiti njihov teritorij ako ne žele izgubiti život.
Gorski Karabah je unutar Azerbajdžana, ali ponašaju se kao samostalna pokrajina u kojoj moć imaju Armenci. Situaciju komplicira i činjenica da su i jedna i druga suprotstavljena strana teško naoružane. Glavni dobavljač oružja za obje zemlje je susjedna Rusija. Nitko nije preuzeo odgovornost za sukob. Okrivljuju jedni druge. Armenci tvrde kako je službeni Baku poslao tenkove, rakete i helikoptere na njihov narod.
Međunarodna javnost – i Rusi i zapadne zemlje, pozivaju na prekid vatre. Nikomu nije u interesu eskalacija sukoba s obzirom na to da je Azerbajdžan regionali lider u proizvodnji energenata, a preko ugroženog teritorija prolaze naftovodi i plinovodi. Bitno je spomenuti i dva energetska projekta – Južni plinski koridor i Transanatolijski plinovod kojim bi se spojili europska i kaspijska nalazišta.
Oglasili su se i susjedi. Iran nudi diplomatsku pomoć u rješenju sukoba, dok Turska podupire Azerbajdžan. S Armenijom nemaju dobre odnose jer ih službeni Erevan optužuje za genocid nad Armencima počinjen u doba Osmanlijskog Carstva. Prvi je bio potkraj 19 stoljeća, a drugi za vrijeme I. svjetskog rata, 1915. Turci su htjeli etnički očistiti svoj teritorij kako Rusi ne bi imali izravan izlaz na Sredozemno more.
Azerbajdžan ima mnogo snažniju vojsku od Armenije. Godine 2013. u obranu su uložili oko 3,7 milijardi, a Armenija samo 447 milijuna dolara. Obje zemlje ubrajaju se među 10 zemalja svijeta koje najviše ulažu u naoružanje. Još od završetka sukoba 90-ih velik broj Azerbajdžanaca premješten je u sigurnije dijelove zemlje. Danas, dva desetljaća poslije – djeca u školama uče koje su dijelove zemlje okupirali Armenci.
Interes i novac ipak su na prvome mjestu pa posljednje vijesti koje stižu iz Azerbajdžana najavljuju prekid sukoba. Osim već navedenih energetskih putova, mir je potreban i za dobru turističku sezonu kojoj se ponajviše nada azerbajdžansko vodstvo, nastavak gradnje željeznice Baku-Tbilisi-Kars te ponovno uspostavljanje trgovinskih odnosa s Iranom.
wpDiscuz