Ima već petnaest godina kako na Kiseljak gleda hrvatski grb od tridesetak kvadratnih metara površine. Iznad njega, naravno, križ. I jedan i drugi simbol šalju vrlo jasnu, vjersko-etničku poruku svim Kiseljačanima i prolaznicima.
Ovih dana i Mostar je dobio svoje brdsko-planinsko izdanje hrvatskog grba. Motiv postavljanja je isti kao i u graditelja iz Kiseljaka, Širokog Brijega, Neuma – pokazati „čije je“. Ružniji opis bio je onaj medijski: „obilježiti teritorij“. Ali ispravan.
________piše: mr.sc. Tvrtko Milović, Dnevnik.ba
Mostarski umjetnici napravili su vrlo običan i logičan zahvat u prirodi. Ideju nisu dobili ni u Neumu, ni Kiseljaku ni u Širokom Brijegu – ideju su dobili gledajući na lijevu obalu Mostara. Samo malo visočije. I gore po brdima piše koješta. Ako bolje razmislimo, brda i planine po Bosni i Hercegovini puni su različitih natpisa i obilježja. Svako malo je drvećem ispisano TITO, a neki se natpisi pronalaze još i danas.
Opravdan čin
Jedino u čemu su graditelji neobični jeste datum postavljanja grba – obilježavanja brda uglavnom su završila prije desetak godina.
Naravno, kao i križ na brdu preko puta, i ovu umjetničku instalaciju građani s lijeve obale Neretve označili su kao provokaciju. Na provokaciju su reagirali uobičajenim uzvikivanjem „fažizam, fašizam“, zazivanjem intervencije gradskih vlasti, policije i OHR-a. Opet logično.
Uzalud. Ništa se ovdje ne može učiniti. Jasno je to zabrinutim i uznemirenim građanima lijeve obale i grada Sarajeva. Hrvatski grb stoji kako stoji, i može još samo dobiti betonski ram, poput starijeg i ljepšeg kiseljačkog brata. Ne postoje elementi krivičnog djela u farbanju kamena.
Bura će trajati nekoliko dana, a onda će se svi pomiriti sa (n)ovim ukrasom. Ostaje pitanje, u kojoj mjeri je grb zaista provokacija, a u kojoj mjeri obilježavanje teritorija. Pa, on je istovremeno oboje. Obilježavanje je svakako, no zašto je provokacija!?
Ustvari, postavljanje hrvatskog grba iznad Mostara apsolutno je opravdan čin. Radi se o dobrodošloj reakciji na negiranje prava na isticanje nacionalnih obilježja. Sva opravdanost postavljanja hrvatskog grba jasna je nakon čitanja komentara na vijest na portalima i društvenim mrežama. Nakon onolikog govora mržnje, jasno je da velik dio građana BiH ne samo da smatra da Hrvati nemaju pravo isticati svoje znakovlje, nego da Hrvati nemaju pravo ni živjeti u BiH. Neki čak smatraju da Hrvati nemaju pravo živjeti uopće.
Upravo zbog sile i intenziteta negiranja prava na isticanje znakovlja, vidljivo kroz napad na hrvatski grb u uredu člana Predsjedništva, napad na zastavu u Jajcu, pa čak i medijska eksploatacija boraca protiv grba Herceg Bosne u albumu Panini, naslonjena na dugogodišnje osporavanje isticanja grba hrvatskog naroda gdje god je to moguće, jasno je da grb ustvari treba postavljati što više i što češće. Ne samo kako bi se pokazalo da tu obitava jedan narod, nego i za potrebe provokacije. U ovom slučaju, provokacija je nužna.
Borba protiv asimilacije
Isticanje grbova i zastava uobičajeni je nacionalni folklor u cijelom svijetu, i potpuno je jednako isticanju vjerskih simbola. Iz povijesnih razloga, u BiH je relativno prihvatljivo isticati vjerske simbole, ali kada se ističu nacionalni, traži se intervencija policije. Ili građani interveniraju spontano agresivno.
Samoinicijativno odustajanje od isticanja nacionalnih simbola pristajanje je na prešućivanje identiteta i uvod u asimilaciju.
Godine 1996. U Sarajevu se bez primjedbi viorila zastava Herceg Bosne. U današnjoj zgradi OBN televizije bila je neka institucija Herceg Bosne, i zastava nikom nije smetala. Danas je nezamislivo da se nađe na nekom objektu u glavnom gradu „svih građana“.
Čak ni prilikom dolaska pape Franje 2015., u Sarajevu nije bilo moguće vidjeti ni jednu jedinu zastavu hrvatskog naroda.
Iako se dvadeset godina ubijamo pričom o toleranciji, nje nikad nije bilo manje kao danas. Luđačka reakcija na postavljanje križa iznad Sarajeva, i prijetnje zbog postavljanje istog (na koncu i njegovo rušenje) pokazatelj su nedostatka tolerancije prema tuđim nacionalnim, pa i vjerskim obilježjima. Upravo je zato potrebno takva obilježja postavljati što više. I time jasno provocirati sve one kojima smetaju.
Isticanje nacionalnog identiteta ni po čemu se suštinski ne razlikuje od isticanja vjerskog identiteta. Pravljenje vjerskog objekta jednako je gradnji spomenika sa nacionalnim simbolom. I religija i nacionalnost imaju jednaku psihološko sociološku pozadinu. I jedna i druga su jednako imaginarne, i jedna i druga imaju svoje institucije.
Samo je religija starija, i time etabliranija. Ali zgražavati se na jedan nacionalni simbol, a pri tom biti okružen sa stotinjak vjerskih objekata, jednostavno je licemjerno.
(Ne)tolerantno društvo
Isticanje vjerskih i nacionalnih simbola ima i negativne posljedice. Ako jedna zajednica neometano „ističe svoje“ dok druga zajednica osjeća nelagodu pri isticanju svog, onda zaista govorimo o netolerantnom društvu. Osobno ne bih volio živjeti u gradu iznad kojeg su simboli drugog naroda, a da pri tom nema i „mojih“ simbola. Stoga je jasna nelagoda Bošnjaka Mostara. Pa i Kiseljaka.
Ali isto tako, hiperizgradnja džamija šalje identičnu poruku. Koliko god se trudili opravdati gradnju vjerskim potrebama. Nema nikakve vjerske opravdanosti u visini vjerskog objekta od 60 metara. I onda stotinu takvih objekata. Ipak, posljedica izgradnje velikog broja islamskih vjerskih objekata nakon rata jeste povećanje tolerancije na takve objekte.
Dakle, ili ćemo dosljedno prestati praviti vjerska i nacionalna obilježja u svrhu provokacije, ili ćemo ih početi tolerirati.
Ovo prvo očito nećemo, jer dobro nam ide zadnjih 20 godina. Stoga, ostaje nam samo tolerirati.
A kako bi se povećala razina tolerancije na grb hrvatskog naroda, treba ga početi isticati masovnije i češće. Pa ako treba osjećati nelagodu, onda nek je osjećamo svi podjednako.
Dnevnik.ba
wpDiscuz