“Radovan Karadžić, tadašnji predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) u razgovoru koji sam sa njim obavio u proljeće 1992. godine, u martu mjesecu, na Ilidži, u posljednjem pokušaju da ‘spustim loptu’ kako bi se izbjegao rat u Bosni i Hercegovini, poručio mi je: Rasime, ovo je historija, ovo je rat, ovo je rat za teritorije i mi Srbi smo spremni za rat za teritoriju”, rekao je Rasim Kadić.
“Kažem mu: Radovane, ali bit će mrtvih. Znate, rat je teška stvar. Odgovorio je: ‘Ne, ne ne zanimaju nas mrtvi. Mi smo odredili 150.000 mrtvih Srba za ostvarenje ovog historijskog cilja. Ovo je vrijeme u kojem ćemo mi napraviti svoje granice i vas samo pozivamo da podijelimo Sarajevo, a ostalo će sve ići lakše’”, prisjetio se Kadić, koji je po prvi put u javnost, u razgovoru za Anadoliju, iznio detalje posljednjih prijeratnih razgovora s čelnicima SDS-a Radovanom Karadžićem, Nikolom Koljevićem i Momčilom Krajišnikom.
Kaže kako je negdje s proljeća 1992. godine, nakon prethodnih dogovora sa predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem, ponudio da razgovara s tadašnjim predsjednikom Skupštine BiH Momčilom Krajišnikom i predsjednikom SDS-a Radovanom Karadžićem i da barem još jednom, posljednji put pokuša učiniti nešto da se sačuva mir.
“Želio sam da spustim loptu na zemlju, jer je tada SDS već imao svoje policijske snage, a to ću ja i vidjeti konkretno. Praktično su držali podijeljen grad Sarajevo. Držali su pod kontrolom određene teritorije grada, a regularni organi BiH više nisu imali jurisdikciju na cijeloj teritoriji. Predsjednik Izetbegović se s tim složio i ja sam tada u dogovoru s Krajišnikom, kao predsjednikom Skupštine BiH, koji je bez obzira na sve uvijek izgledao malo pitomiji, mirniji, možda malo i lukaviji od Karadžića, koji je izgledao nabusito i grubo, dogovorio sastanak. Susreli smo se u hotelima na Ilidži. Bio sam četiri sata dole u hotelu i od toga sam s Karadžićem razgovarao 20-tak minuta, sa Koljevićem pola sata, a ostalo s Krajišnikom. Ono što je znakovito iz ove perspektive, i ovo sve prvi put javno govorim, je da je Krajišnik bio malo umjereniji i s obzirom na naše parlamentarne odnose, nekako sam ja lakše malo s njim mogao pričati”, navodi Kadić.
Razgovor sa Radovan Karadžićem, kaže, bio je “kratak i vrlo oštar u kojem je on njemu odmah iz prve izgovorio uvodnu rečenicu o borbi Srba za teritorij”.
“Bilo je to, iskren da budem, bez obzira što sam ja tada bio u političkoj formi i dobro poznavao sve prilike za mojih tadašnjih 31-32 godine stvarno šokantno. Šokantno je tako u oči i tako grubo izgovaranje mogućnosti rata i tako olako licitiranje sa stotinama tisuća žrtava u svom narodu, a kamoli na drugoj strani. Pokušao sam relaksirati priču. Rekao sam, evo, čak i da hoćemo, da se preselimo, da razdvojimo teritorije, imam susjedu na Koševskom brdu, ima ogroman fikus visok četiri metra u kući. Ona se srodila s njim kako će ga prenijeti na neku tvoju Grbavicu. On je ovako rekao: ‘E, moj Rasime, pa nemoj od ovoga praviti naivnu priču, ovo je ozbiljna historijska priča’. On, čak, nije mogao ni našaliti se. Potpuno je bio uvjeren u ispravnost ideje, potpuno siguran u snagu koju mu je davao Beograd i JNA u ta doba sa svom svojom logističkom organizacijom. On je, ustvari, bio siguran u pobjedu i ostvarenje historijskog cilja bez obzira na metode, vrste i posljedice. On je tako grubo to izgovorio da je mene to potpuno šokiralo. Iako sam imao nekih dvojbi i pokušaja da do tada i na tom sastanku nešto malo omekšam, nakon tog razgovora sve je praktično bilo potpuno srušeno”, priča Kadić.
Kaže, zanimljivo je da se vratio Izetbegoviću u kabinet i rekao mu “ponudu, odnosno poruku”. Sjeća se Kadić, da su sjedili, te da je tada Alija Izetbegović imao kabinet koji gleda na Titovu ulicu, a da se poslije preselio na drugu stranu koja gleda na park, i da je već počelo pucati.
“Nešto je puklo jako, zatreslo se. Sjećam se, pita Izetbegović mene: ‘Je li te strah?’ Naravno da me tada ništa nije bilo strah i ostali smo razgovarati. Kažem ja njemu: ‘Karadžić je pretvrd, dakle, to je kraj, više se s njim ne može razgovarati, on je uvjeren u silu, snagu i kaže podjela Sarajeva, a ostalo će biti samo po sebi’. Gleda mene Alija, pita me šta ja mislim. Uvijek je pitao – šta ti misliš? Znao sam, tražio sam neki izlaz ponovno. Meni je bilo teško reči: ‘Ma, idemo u rat, pa šta bude.’ To nitko ne izgovara. Rekao sam mu: ‘Alija, dobro, nije važno što ja mislim, važno je što ti misliš?’ On je tada izgovorio rečenicu, odlično je se sjećam: ‘Rasime, ako ovaj grad ne može da se obrani, onda ne treba ni da postoji’”, priča Kadić.
U prevodu, navodi Kadić, Izetbegovićeva poruka je bila: “Ako ova zemlja i mi ne možemo se odbraniti onda, kako ćeš postojati.”
“Čini mi se da je Alija tada već prešao onaj rubikon mogućih pregovora, razgovora. Jednostavno je znao da više nema nazad i da se moraš braniti. Naravno, cijenu svi znamo, ali je cijena koja je zaključena, u tome je da je ona onih koji su se branili. Alija nije optužen i nije završio u Haagu, a Radovan Karadžić je optužen i završio je u Haagu i vjerojatno ga čeka presuda za ono što je i izgovarao i ono nakon što je izgovorio i radio konkretno”, kazao je, uz ostalo Kadić u opširnom intervju za Anadoliju./AA/HMS/
wpDiscuz