Fantazije o bijegu Hrvatske s Balkana

Umjetnici i filozofi su na različite načine obrađivali ideju života u zatvorenoj kutiji. U sistemu u kojem biti unutra znači ne znati što se događa vani.

Metafora o varci zatvorenosti poprimala je različite forme. Od Benthamova Panopticona – skice moderne institucije u kojoj ljudi ne znaju da ih se nadzire – do filma Trumanov show, u kojem Truman Burbank (tumači ga Jim Carrey) živi svoj život ne znajući da je – reality show.

Zajednički nazivnik tih priča je nježno zavaravanje u uvjetima izolacije; sve je naizgled normalno, na prvu ništa nije neobično, nigdje ne boli. A opet, kada se stvari bolje pogledaju, osjeti se neki čudan tvist.

Nije to kao u priči o sporom kuhanju žabe. Ta priča je izmišljotina. Priča o Hrvatskoj je više nalik priči o žabi koja preživljava u prljavoj bari jer ne vidi da je s druge strane šipražja čisto jezero s otvorenim lopočima. U nastavku će se pokazati da su Hrvatska, Srbija i BiH kao glupe žabe u prljavoj bari koje ne vide da je nedaleko puno bolje stanište.

Zbogom, EU

Ulazak u EU 2013. bio je prijeloman događaj. Četiri i po godine kasnije, o tempu gospodarskoga razvitka u Hrvatskoj znamo tri važne stvari:

• Relativno zaostajanje za drugim bivšim tranzicijskim zemljama srednje Europe, za što se ranije mislilo da je uzrokovano kašnjenjem u procesu pristupanja EU, nastavilo se i nakon ulaska u EU. Čak i kada rastemo, kao što je sada slučaj, rastemo sporije od većine drugih država srednje Europe, Rumunjske i Bugarske.
• Prema realnom dohotku po stanovniku u srednjoeuropskome okviru zaostajemo podnošljivih desetak posto za neuspješnom Mađarskom. Zaostatak za zemljama koje su pred samo dvadesetak godina bile iza nas (Poljska i sl.) u međuvremenu je toliko narastao da je gotovo nemoguće zamisliti da ćemo uhvatiti priključak s njima u dogledno vrijeme.
• Bugarska i Rumunjska, zemlje koje su za Hrvatskom notorno zaostajale kroz cijelu modernu povijest, polako su nam se približile. Osobito Rumunjska. Rumunjska nas je prema statistikama početkom godine bila sustigla, ali je u međuvremenu hrvatski BDP revidiran u plus za ulaganja u vojnu opremu pa je Hrvatska prema podacima za 2016. još uvijek (i vjerojatno zakratko) malo ispred Rumunjske, kao što je prikazano na slici dalje u tekstu.

Dobar dan, Sulejmane

Zbog toga nema smisla brojati Hrvatsku u srednjoeuropski dio EU i uspoređivati naše realne dohotke s tamošnjima. Samo frustracije izviru iz takvih usporedbi: zašto nismo kao Slovačka, Poljska, Estonija, gdje su oni bili nekada, bla, bla bla…

Hrvatska se, dakle, nakon dva i pol desetljeća uzaludne nade dijela stanovništva, a zahvaljujući pregnuću jednoga drugog dijela, u razvojnom smislu čvrsto usidrila među balkanskim državama. Da faktor sreće zbog kolapsa turističkih orijentiranih država na sjeveru Afrike i na Bliskom Istoku nije išao nama u prilog, zaostajanje bi bilo još vidljivije.

U balkanskom kontekstu važne su dakle tri činjenice vidljive na slici:

• Hrvatska prema realnom dohotku po stanovniku više nije predvodnik Balkana. Taj je status još pred dvije godine preuzela Turska. Uskoro će joj se, ako se trendovi nastave, na drugom mjestu ispred Hrvatske priključiti i Rumunjska.
• Donja slika pokazuje da se većina balkanskih država nalazi na dugoročnom trendu prema gore, dok hrvatski trend stagnira punih 10 godina. Zato prednost Hrvatske pred drugim državama danas nije ni izbliza onako vidljiva kao 2005. Crna Gora se prema ovom pokazatelju ozbiljno približila Bugarskoj. Raste i Makedonija te Albanija. Još 1 ili 2 zemlje mogle bi prestići Hrvatsku 2030.-2035. ako se nastave aktualni trendovi.
• Za sada smo sigurni jedino od Bosne i Hercegovine i Srbije. Te dvije države, kao i Hrvatska, relativno stagniraju na dostignutim razinama gospodarskog razvitka.

EUROSTAT

Zašto se ovo događa Hrvatskoj (i Srbiji i BiH)?

Agresija propalih YU-elita/Miloševićevog režima/Srbije, zovite to kako hoćete, na Hrvatsku i BiH, premda se dogodila davno, mogla bi objasniti specifičnu relativnu stagnaciju Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Najmanje što rat donosi je problem fizičkih uništenja tehnologija i zgrada. Čovjek koji ostaje ima znanja obnoviti sve. Međutim, rat mentalno oštećujei ljude koje ne ubije. To bi moglo biti objašnjenje zaostajanja ove tri zemlje na Balkanu.

Objašnjenje ne-fizičkih uništenja je zanimljivo jer se može odnositi i na Srbiju koja od razaranja nije imala ni r, ako izuzmemo ono kratko NATO-vo bombardiranje kojim je zaustavljen rat za Kosovo.

Jer rat može djelovati i kroz druge mehanizme. Možda je najvažnije to što rat u pozicije bogatstva i moći dovodi ljude koji ne samo da su nesposobni za uspjeh u otvorenim, liberalnim tržišnim društvima, nego dugo nakon svršetka rata ne prežu od aktivnog onemogućavanja razvitka takvih društava ne bi li zadržali za rata stečene društvene prednosti. Pogotovo ako se ima u vidu da su vladajuće elite 90-ih u sve tri države regrutirane iz kadrova ranije vjernih raspadnutom Savezu komunista Jugoslavije. Socijalisti-komunisti su nastavili vladati na Balkanu, samo su promijenili znakovlje i lokacije sjedničkih dvorana.

Ipak, kada se dublje promisli, teško je prihvatiti tezu da je rat kriv za sve. Iako uzroci relativnog zaostajanja mogu ležati u 90-ima, hrvatsko zaostajanje za srednjoeuropskim državama nije bilo tako izrazito prije 2003. Zbog toga je moguće da su uzroci kasnijega datuma. Danas je na primjer jasno da se korupcijsko-nepotistička hobotnica opila u godinama obilja novca i velikih investicijskih projekata 2002.-2009., sedam godina nakon što je rat završen.

No, kako je nastala ta hobotnica, odnosno što ju je hranilo? Je li i ona posljedica rata, ili uzroke treba tražiti u dubljim sferama društvenog života?

Ako linije na gornjoj slici ne pokazuju sindrom kuhanja žabe, već glupu žabu koja ne vidi da se praćaka u bari umjesto u jezeru (u koje su se odavno preselile estonske, poljske, slovačke i ostale žabe koje su se do jučer s njome prljale u bari), onda bi i ideje koje prevladavaju u društvu mogle igrati ulogu u objašnjenju hrvatskoga historijskog neuspjeha.

Naime, konstantno jamranje protiv neoliberalizma i kapitalizma koji je u Hrvatskoj kakti sveprisutan, zapravo je bilo jamranje protiv privatizacije, poduzetništva i tržišta – alata kojima su se poslužile žabe koje su napustile baru i preselile se u jezero. Turska sigurno nije prestigla Hrvatsku zbog toga što je bila demokratičnija i imala bolje institucije. Turska je prestigla Hrvatsku jer je u proteklih dvadeset i nešto godina primijenila neka opća načela ekonomskog liberalizma u vođenju ekonomskih politika.

Je li sada neizbježno da će Sulejman na kraju pobijediti?

Čitatelj vjerojatno primjećuje da se u ovom tekstu, kada je o riječ o objašnjenjima, krećemo u zoni puke spekulacije. Duge uzročno posljedične linije kroz povijest veoma je teško otkrivati. Jer na njima se isprepliću ekonomske, političke, vojne, psihološke, kulturne i brojne druge niti.

Prema jednome gledanju na svijet, to gusto tkanje ne dopušta vidjeti one duboke povijesne sile koje determiniraju hod kroz povijest. U ekstremnoj interpretaciji, sve je određeno geografijom (“brdoviti Balkan” – o tom determinizmu  pisao je Kaplan) i sada se razvojni odnosi približno vraćaju na one koji su vladali prije Prvog svjetskog rata.

Prema drugom gledanju, duboke impersonalne silnice u povijesti ne postoje. Ljudi nisu lutke na koncima povijesti i stvari se mogu (lako?) promijeniti.

Tako bi Turska – slično kao i Kina koja je na nižem stupnju razvitka – mogla uskoro naići na političko-institucionalne barijere za daljnji razvoj. Možda stagnacija Turske linije u zadnje tri godine najavljuje upravo takav razvoj događaja, osobito u svjetlu snažnog političkog zaokreta koji je centriran oko propalog vojnog puča 2016.?

Razlog mogućeg turskog usporavanja možda leži u tome što je jako teško postići visok stupanj razvitka bez institucionalnih zasada liberalne demokracije. Naime, jedina visoko-razvijena nedemokratska država je Singapur. Slučaj Singapura se objašnjava nizom specifičnih i teško ponovljivih povijesnih okolnosti pa se zapravo može govoriti o pravilnosti: liberalna demokracija i postizanje visokog stupnja gospodarskog razvitka idu ruku pod ruku.

U tome svjetlu, Hrvatska možda još ima neku priliku za povratak na vrh balkanske razvojne liste i priključak razvijenijoj, centralnijoj Europi. To će joj poći za rukom ako pronađe formulu koja će ujediniti političko sazrijevanje kroz jačanje liberalne demokracije i gospodarski napredak kroz razvoj kompetitivnih tržišta i poduzetništva, uz pripitomljivanje državnog leviatana u čije su se krilo smjestili mnogi rentijerski, ali i anti-liberalni interesi.

Za sada još uvijek možemo biti sigurni da naše društvo, kao ni neka susjedna, a za razliku od srednjoeuropskih država (prije konzervativnih revolucija koje su počele s Orbanom) nije pronašlo razvojnu formulu.Glomazna javna administracija se ne mijenja, skupi i nejasni propisi se ne mijenjaju, teritorijalni ustroj i partitokracije se ne mijenjaju, vlasti čvrsto drže šapu na tragično loše upravljanoj državnoj imovini, privatizacija je riječ koja prognana iz rječnika hrvatskog jezika, porezni i slični tereti su enormni s obzirom na dostignuti stupanj razvitka. Zbog toga imamo prikazani rezultat. No glupa žaba ne mrda iz prljave bare. Živi neki svoj Trumanov show. Skupa s još dvije jednako glupe žabe.