LASIĆ O "OBLAKU BOJE KOŽE": Svladani istim sramom

U nastavku pročitajte recenziju iz pera sveučilišnog profesora na FFMO, Mile Lasića, romana Oblak boje kože, hrvatskog književnika Nebojše Lujanovića…
Kazat ću, prvo, kako sam počašćen što sam u Mostaru, u gradu osakaćenih empatija, večeras jedan od sudionika u predstavljanja književnog djela Nebojše Lujanovića „Oblak boje kože“, prepunog  empatije prema Romima. Drugo, krasno je što su se organizatori postarali da promocija ovakvog djela bude upravo 10.og prosinca, kada se diljem svijeta obilježava Međunarodni dan ljudskih prava.
Zbog toga se i ne smije propustiti navesti barem prvi članak Opće deklaracije o pravima čovjeka UN iz 1948. godine: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva.“ Lujanovićev roman o Romima svjedoči, pak, da se neka ljudska bića rađaju s vrlo malim šansama za jednakopravnost i dostojanstvo.
U Danu ljudskih prava se mora spomenuti i Europska konvencija o ljudskim pravima, koja se kao temeljni dokument Vijeća Europe iz 1953. godine bavi ljudskim pravima na način Opće deklaracije, ali uvodi po prvi put i mogućnost pojedincima da za povrede svojih prava tuže države članice Vijeća Europe – Europskom sudu za ljudska prava.
Tužna slika o stupnju zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda za manjince svih boja u ovom dijelu svijeta bila bi, dakle, još tužnija da ljudska prava nisu danas internacionalizirana.
I
Cijeli život učim iz dobrih književnih djela, pa se usuđujem kazati da je Lujanovićevom romanu uspjelo kao malo kojemu drugomu i znanstveno i umjetnički dekonstruirati tešku sudbinu ljudi zatvorenih u bezizlazni krug bijede, u ralje stigme i predrasuda, osuđenih na progone ili na bivanja na marginama, čak i u „društvima blagostanja“, onima u zapadnoj Europi, te pogotovu u društvima „obrnutih tranzicija“, kakva su zapadnobalkanska i bosankohercegovačka.
Nebojši Lujanoviću je, zapravo, uspjelo u maniri velikog Güntera Grassa, umrlog u proljeće ove godine, progovoriti o Romima, što znači pokazati da se u romskim sudbinama zrcale naše kulturološke gluhoće i slijepoće, naše političke nadutosti koje i priječe da u Romima vidimo ljude sebi ravnima.
Uostalom i u Grassovoj zemlji je odnos prema Sintima i Romima, kako se ove narodnosne skupine zovu u Njemačkoj, sve drugo samo nije idealan. Pri tomu ne mislim samo na holokaust nad Romima, kojim se bavi i Lujanovićev roman, nego na činjenicu da su Sinti i Romi „jednakopravni“ samo u kulturi smrti, ali ne i u kulturi sjećanja, zbog čega je Grass i osnovao zakladu „Stiftung zugunsten des Romavolkes” a književnik Romano Rose štrajkovao glađu, kako bi i Romi dobili fontanu s obeliskom u Berlinu i natpis na mermernoj ploči: „Mi se sjećamo svih Roma koji su pali kao žrtve nacizma u okupiranoj Europi, kao žrtve planiranog genocida.“
Mladom književniku i znanstveniku Lujanoviću uspjelo je u ovom romanu dekonstruirati, čak, nijanse romskog očaja u maniri jednog od njih, kao da je, primjerice, roman pisao veliki njemačko-srpsko-romski pjesnik Jovan Nikolić, igrom slučaja i moj prijatelj, u što se čitatelj može uvjeriti temeljem par Enisovih, ili iskaza nekog drugog Lujanovićevog (anti)junaka:
„Živiš u naselju u kojem ti ne daju vodu i struju… prljav si i spavaš na madracu koji upija vlagu s poda… ne daju ti u školu jer smrdiš… prigovaraju ti da da ne poznaješ jezik ljudi koji te nikada nisu pustili blizu sebe … čak i ako si otporan na udarce i uvrede, te završiš školu, krug nije prekinut … ne daju ti nikakv posao, glad te tjera da prosiš i kradeš … a onda ti se zalome djeca, koja opet nemaju vodu ni struju… u školu ih ne puštaju jer… I tako u krug…“
„Zajednička je i nesreća: što učini jedan Rom, učinili su svi Romi. Zato su rođeni i odgajani s teretom da njihove greške triput više teže na vagi pravde…“
„Svladani istim sramom, shvatili su da je upitan samo trenutak poraza, sam poraz ni najmanje, jer strašno je oružje taj sram. To je biološko oružje koje ne poznaje protivotrov ni zaštitu, sakati žrtvu iznutra bez ikakvih vidljivih površinskih rana…“
„…jedna je sigurna stvar ostala, sve je drugo nejasno, i jesam li živ, i jesam li uopće živio, tko je vlasnik mog života, jesam li ikada bio slobodan, kako i kome sam zgriješio, i jesam li uopće u stanju zgriješiti ako ništa u životu nisam učinio vlastitom voljom, pa čak i ako jesam, tko je onaj koji sudi o mojoj krivici i koja je njegova presuda, ništa od svega toga ne razumijem…“
„…da, ja sam u bijegu, a da i nisam kriv, naprotiv, meni su svi krivi jer su mi sve uzeli, kako može biti kriv čovjek …“
Kao politolog u vječitoj potrazi za čestitim narativima i političkom estetikom u književnim djelima, pa ako smijem kazati i s izvjesnom dozom senzibiliteta za Drugog, kazat ću da u romanu „Oblak boje kože“ peku iole senzitivnog čitatelja upravo gorke istine o nama koji ravnodušno promatramo sve one kojima su u ružnim vremenima zagarantirani izgoni i stradanja, ili barem bezćutna ignorancija. Utoliko ovo i nije roman samo o Romima, nego o manjincima ma koje puti bili. Pri tomu boja ljudske kože nije znakom za rasu, jer su svi ljudi pripadnici ljudske rase. Ustalom, politički je nekorektno govoriti o ljudskim rasama, jedna je iz niza ignoriranih preporuka Ujedinjenih nacija iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Pripovijedanje u romanu je maestralno uvjerljivo, pa čitatelju nije teško zamisliti tmusti oblak boje romske kože, kao da je pripovjedač iskusio romski identitet i sudbinu. On će jedne prigode i objasniti zapravo kako su pripreme za roman trajale godinama, te komu je sve zahvalan, što se može saznati iz riječi zahvale u romanu.
Meni se učinilo da je u temelju Lujanovićeve umjetnosti ne samo sposobnost učenja i empatija, nego i dobra i poštena politologija, što me i povezuje izravno s ovim mladim čovjekom. (Možda će nekom čitatelju u romanu zasmetati način uporabe fusnota i objašnjenja, ali bez tog bi bilo teško proći kroz ovo štivo.)
Usuđujem se zaključiti, Lujanoviću se posrećila vrhunska literatura temeljem mukotrpne dekonstrukcije nijansi nepravdi, što je pretpostavka i za dobru politologiju i književnost, pa je u toj sinergiji i nastalo senzitivno djelo, da se kao takvo nametne kao čisti dobitak i za romsku i hrvatsku i bh. kulturu. Sve je ovo, srećom, kritika već prepoznala i vrednovala.
Autoru se mora, dakle, biti zahvalno što je vrlo visoko postavio ljestvicu književno-politoloških dekonstrukcija romskih sudbina. Možda uz ove vrste senzibiliteta bude bilo moguće nadilaziti i kod nas nagomilane stereotipe i stigme i prema Romima i drugima …
II
Kao da Romi moraju biti bolji od nas da bismo im eventualno priznali da su dostojni našeg poštovanja. Tako sam jedne prilike pisao temeljem prijateljovanja s njim i razumijevanjem poezije Jovana Nikolića, jednog od vodećih romskih glasova u Europi. Uostalom, on me je povezao s nekim važnim ljudima u kulturi Roma, jer je dugo bio i potpredsjednik IRU (Međunarodne unije Roma), koja je svojedobno usvojila i zajednički standardni alfabet romskog jezika, što mi je, pak, pojasnio profesor Marcel Courtiade iz Pariza, najveći živući romski lingvista, koji predaje romski jezik na Sorboni.
Nešto se u razumijevanju položaja Roma i promijenilo otkad se 08. travanj uveo u kalendar podsjećanja civiliziranih naroda na težak položaj romskog naroda u vlastitim zemljama, kao i i na visoku vrijednost njihove kulture i doprinosa u Europi i u svijetu. U igri su i razni programi poput „Dekade Roma“, koji tek nagoviještavaju nadilaženja nevidljivih zidova koji onemogućuju jednakopravnost Roma i u ambijentima pravne države u jezgri EU a da se o prostorima jugoistoka Europe i ne govori. Zbog toga Jovan Nikolić u vezi Dana Roma – 08. travnja gorko konstatira: «Osmi april ti dođe kao prvi april»!
Uostalom, jednu bolnu Jovanovu pjesan dotiče i Nebojša Lujanović u nekoj vrsti proslova u svoj roman:
Sina ako ikad dobijem
Sa majčine sise pravo u kavez ide.
Hraniću ga živim mesom.
Umesto igračaka,
Uneću mu šumske zveri,
Nek se njuše
Nek se kolju (…)
Kad odgrize čedo
Moju ruku što ga hrani
Pustiću ga među ljude.
Tako očajava moj prijatelj Joff, jako svjestan da su Romi i „ambasadori ljudskih duša“, a ne samo zabavljači, prosjaci i lutalice. U Koelnu u kojemu živi već 15 godina počastili su ga prije par godina titulom „gradskog pjesnika“, te mu osigurali prekrasnu književnu promociju: tijekom niza happeninga Joff je govorio svoju poeziju i u gradskim tramvajima. Takvo što je moguće samo u kulturama visokih senzibiliteta, u kojima empatija prema Drugomu nije samo rezervirana za prosvjećene, niti je  prigodničarska priča povodom Dana ljudskih prava …
U surovoj stvarnosti su Romi posvuda, nažalost, i dalje suočeni s implicitnom diskriminacijom. U mojemu eseju „O Romima“, objavljenom posvuda, pa i u mostarskom časopisu „Status“, kazano je kako i verbalna i fizička agresija potječu iz nepoznavanja povijesti i kulture ovog naroda. Vjekovima usađivane predrasude o njima kao neradnicima i lopovima ubiru i danas svoje plodove.
U vezi s tim se u jednom priručniku o nacionalnim manjinama u BiH veli:
„U Bosnu i Hercegovinu Romi su najvjerojatnije došli sa Osmanlijama i trajno ostali u njoj. Svoj nomadski način života, kako u drugim europskim zemljama, tako i u BiH u potpunosti su prilagodili životnim uvjetima koji su tu vladali. S druge strane, nisu svi Romi nomadi, jer većina Roma danas živi starosjedilačkim načinom života. Kroz svoju povijest, Romi su trpjeli brojna poniženja, pa i otvorene progone. U srednjem vijeku, u nekim gradovima i zemljama donošeni su zakoni protiv Roma, koju su čak predviđali i smrtne kazne za svakoga ko bi samo govorio romskim jezikom…“ (Vidjeti u zborniku „Nacionalne manjine u BiH“, http://www.hrotuzla.org.ba/publikacije/PRIRUCNIKsveonm.pdf)
Uvaženi profesor Marcel Courtiade mi je prije desetak godina objasnio, pak, kako su pra-Romi bili kulturna i umjetnička elita indijskog društva, deportirana 1018. godine iz svoje prapostojbine, grada Kanaudža u dolini Ganga, zato što su bili potrebni sultanu Mahmudu za kulturno-umjetnički procvat njegovog grada Gaznija u Avganistanu. Njihov potonji dolazak i na Balkan i u BiH bi mogao biti, dakle, vezan za osmanlijska osvajanja. Mnogo toga je, ipak, nejasno u vezi s Romima, ali je sigurno da su zanatstvo, smisao za pripovjedanje, muziku i ples, umjetnost uopće, ono što su sačuvali kao obilježja svojeg identiteta, kao i da riječ „Rom“ potječe od sanskrita Rromba koji znači „sveti umetnik hramova“, da bi u romskom samorazumijevanju danas bila znakom za čovjeka. (Vidjeti, Lasić, M., O Romima, u knjizi:  Prokletsvo kulture selektivnog sjećanja, FES, Sarajevo, 2015.)
III
U multinacionalnoj zemlji Bosni i Hercegovini, koju konstituiraju prema Ustavu tri konstitutivna naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, živi i 17 nacionalnih manjina. U članku 3 Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina se kaže: „Nacionalna manjina je dio stanovništva — državljana Bosne i Hercegovine koji ne pripadaju ni jednom od tri konstitutivna naroda, a sačinjavaju je ljudi istog ili sličnog etničkog podrijetla, iste ili slične tradicije, običaja, vjerovanja, jezika, kulture i duhovnosti i bliske ili srodne povijesti i drugih obilježja” (Vidjeti, Službeni glasnik BiH, godina VII, broj 12, od 06. svibnja 2003.)
Pojam „nacionalne manjine“ se u literaturi razlikuje inače od pojma „etničke manjine“, ma koliko toga imali zajedničkog, pri čemu je najbolje koristiti kompleksniju definiciju koju je 1977. godine formulirao specijalni izvjestitelj Potkomisije za sprečavanje diskriminacije i zaštitu manjina, talijanski profesor Francesco Capotorti.
Po njegovom mišljenju, ovaj je pojam “opravdano koristiti čim se odnosi na određenu, nedominantnu i brojčano manju skupinu, čim članovi ove skupine, ma koliko bili i državljani te države, imaju etničke, vjerske ili jezične karakteristike drugačije od ostatka dominantnog stanovništva i iskazuju, makar i implicitno, osjećaj solidarnosti koji je usmjeren na očuvanje svoje kulture, tradicije, vjere i jezika.“
U ovomu je kontekstu razumjeti i preporuke Vijeća Europe (No 1134/1990.) da se o pravima nacionalne manjine ima skrbiti “čim su određene skupine ljudi izdvojene, ili oformljene u posebne skupine, dobro definirane i smještene na teritoriju neke države, čiji su članovi državljani, te imaju izvjesna vjerska, jezična, kulturna ili druga obilježja po kojima se razlikuju od većine stanovništva.“
Od iznimne je važnosti i što je Opća skupština UN usvojila u prosincu 1992. godine Deklaraciju o pravima nacionalnih, vjerskih i jezičnih manjina, te što se u u ovoj deklaraciji veli: „Osobe koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama imaju pravo slobodno, bez ikakvog miješanja sa strane i bez ikakve diskriminacije, privatno i javno uživati svoju kulturu, ispovijedati i prakticirati svoju vjeru i služiti se svojim jezikom. Osobe koje pripadaju manjinama imaju pravo aktivno sudjelovati u kulturnom, vjerskom, društvenom, gospodarskom i javnom životu.“ (Vidjeti, www.minoritycentre.org/library…)
Sreća je, zapravo, da pitanja prava i zaštite nacionalnih manjina nisu više u isključivoj unutarnjoj nadležnosti država. Unatoč tomu, u političkoj praksi mnogih država, posebice onih koje nisu u stanju priznati da su višenacionalne, ili da na njihovom teritoriju žive i nacionalne i/ili etničke manjine, malo se toga promijenilo. Zbog toga ponajveći broj europskih država imaju solidna načelna akta, ali i nedostatnu praksu uvažavanja višenacionalnosti, uključujući i nacionalnih manjina na svojoj teritoriji.
Doduše, u BiH je problem i u ustavnim zaprekama koje reproduciraju ograničenja glede konzumiranja pasivnog biračkog prava za manjince svih boja, pa i za tzv. konstitutivne manjine. Čim bi se se priznalo i definitivno da je BiH višenacionalna zemlja i da su njezini oformljeni identiteti sreća a ne nesreća, iznašla bi se bez po muke i tehnička rješenja koja bi omogućila kosmopolitizaciju triju političkih zajednica unutar BiH, kako bi se uopće mogla jednog dana oformiti i politička zajednica BiH…
Utoliko je, dakle, nužno poći od činjenice da je BiH višenacionalna država tri konstituvina naroda i svih „ostalih“, te žurno prestati manipulirati pravilima većinske demokracije, pa uz metode upravljanja razlikama, dakako konsocijativnog, konsenzualnog tipa, uvesti i korektive tipa afirmativne akcije za nacionalne manjine i manjinske konstitutivne narode.
Poslije bi i posljednjem političkom slijepcu bilo jasno da svi građani, uključivo i pripadnici nacionalnih manjina, pa i Romske manjine, imaju pravo biti politički predstavnici većinskih izbornih volja na teritoriju na kojem žive, ako to žele. Što se mene tiče, neki “Dervo Sejdić” bi mogao koliko sutra sjediti i u Predsjedništvu BiH ako je zadobio većinsku izbornu volju, uključivo građana hrvatske nacionalnosti.
IV
U nastavku vratit ću se na već spomenutu internacionalizaciju ljudskih prava i preuzete obveze država glede temeljnih prava  i sloboda, kako bi i posljednjem političkom slijepcu etnonacionalističke provenijencije bilo jasno da stalno pozivanja na kolektivna prava bez poštivanja individualnih ljudskih prava i temeljnih sloboda i nije drugo do šuplja priča, jednako kao što je to i naduto i neznanstveno pozivanje tobožnjih liberala na individualna ljudska prava, bez želje da prihvate činjenicu kako individualna uključuju i skupna prava.
Ni jedni ni drugi, zapravo, ne žele propitati u svjetlu tzv. paradigme nenasilja i uvažavanja sviju identiteta ograničene dosege modela većinske demokracije u „podijeljenim društvima i nestabilnim državama“ (M. Kasapović).
Model većinske demokracije je, zapravo, nepodesan, pa čak i štetan u višenacionalnim zajednicama (državama i integracijama), u kojima se, također, moraju dogoditi redefiniranja nacionalnog suvereniteta i transnacionalne pulsacije i socijalizacije. Takvo što podrazumijeva, pak, odustajane i od tobož neupitnog prava svih narodnosnih skupina na samoopredjeljenje do otcjepljenja, jednako kao i odustajanje od dovođenja u pitanje oformljenih identiteta konstitutivnih naroda, mada bi bilo bolje da se govorilo o konstitutivnim nacijama.
No, ma kako ih zvali, građanima tih nacija – zajedno s građanima iz reda nacionalnih manjina i tzv. novih identiteta – pripada pravo na unutarnji suverenitet, kao i obveza usklađivanja unutarnjih odnosa s međunarodnopravnim normama i obvezama.
Transancionalne pulsacije i socijalizacije podrazumijevaju, dakle, unutarnje relaksacije putem međusobnog uvažavanja oformljenih nacija, a ne i avanture glede državnog okvira, ili nijekanje skupnih identiteta putem majorizirajućih marifetluka većine prema manjinama, ma koje bili, pri čemu je najosjetljivije preglasavati jednu od konstitutivnih nacija, ili ignorirati postojanje tzv. konstitutivnih manjina u većinskim okruženjima.
Ovim se eksplanacijama želi, pak, reći kako u svijetu postoje i višenacionalne države poput BiH, koje ne prestaju takvim biti ako su primljene u UN. Dapače. To samo znači da se u njihovom političkom razvoju pojedine nacije nisu uspjele oformiti u zaseban subjekt međunarodnog prava, svaka za sebe, nego taj subjekt čine sve nacije i svi građani unutar višenacionalne države-članice UN, te da su takve zemlje prosto osuđene i na unutarnje i izvanjske transnacionalizacije, ako žele opstati.
Problem je u tomu što se u BiH ne žele prihvatiti teorije novog liberalizma i multinacionalnog građanstva, u čijoj su osnovi metode upravljanja razlikama tijekom procesa transnacionalnih umreženja, pa se tvrdoglavo ignoriraju i nove stvarnosti i potrebe senzibilnijeg pristupa razrješenju identitarne drame.
Uostalom, bez priznanja da se radi o političkim narodima-nacijama, pa ako i zakašnjelim,  ne može se uopće iskoračiti ka modelu „političke zajednice“, to jest od postojećeg „ethnosa“ napraviti „demos“, u konačnici:  jednakopravnu političku zajednicu u kojoj moraju biti poštovana i individualna i skupna prava, kako bi se osigurala jednakost u šansama za sve.
V
U BiH nažalost funkcioniraju pred-politička društva, koje nije okrznula politička (post)moderna, zbog čega je BiH „case study“ kao poluprotektorat međunarodne zajednice i na početku trećeg milenijuma, što nam nije baš kompliment, ma kojeg smo identiteta, jer je prosto nedostojno imati skrbnika iznad sebe, ma tko bio, kao da smo malodobni. O tom fenomenu maodobnosti i skrbništva je pisao Immanuel Kant još prije 200 i nešto malo više godina u čuvenom eseju  “O prosvjetiteljstvu”. Zbog toga mi dozvolite i par zaključnih, sumirajućih poruka …
Suvremene političke zajednice moraju biti u stanju razlikovati individualna ljudska prava i zajedničke temeljene slobode, koje se, kako je govorio Hegel, ne mogu ni kupiti ni prodati, od zakona kojima „politička zajednica“ u liku države štiti građane jedne od drugih i od same sebe kao jedino legitimno organizirane sile i jamca zakonitosti. Jer, poznato je da zakoni istovremeno mogu i štititi i ugrožavati slobode i prava građana.
Otuda i jeste nužno uočavati diferenciju između individualnih ljudskih prava i temeljnih prava i sloboda, jer prva pripadaju sferi moralnosti, ili moralne svijesti (“common sense”), dok su druga ustavna prava koja štite pojedinca od pojedinaca i od samovolje države, kako je između drugih upozorio i profesor Otfried Hoeffe u knjizi „Politička pravednost“ (Politische Gerechtigkeit, Suhrkamp, 1989.).
Da se tako radilo i ne bi nikad bilo odluke Europskog suda za ljudska prava u Strassbourgu „u slučaju Sejdić i Finci protiv države BiH“, niti odluka Europskog suda koje de-diskriminiraju temeljna prava građana tzv. konstitutivnih manjina u tzv. pogrešnom entitetu.
Uostalom, pogledajte kako se u Mostaru još uvijek ignoriraju Srbi i u Statutu grada i u praksi: nema ih u konzultacijama o budućnosti Grada, njih vode samo vodeće hrvatske i bošnjačke stranke, niti Srbi imaju mogućnost svoj jezik zvati svojim imenom, kao da su – da prostite – nevidljivi jednako kao i Romi. A bili su tijekom 20. stoljeća najmoćnija zajednica u ovom dijelu svijeta. Nije nikakva utjeha što se nekako slično povijest okrutno poigrala i s preostalim Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj.
Utoliko je bilo nužno – povodom Dana ljudskih prava – tijekom predstavljanja vrijednog umjetničkog djela Nebojše Lujanovića dotaći se i drugih manjinskih „nevidljivih zajednica“, u pravilu posvuda u BiH stigmatiziranih i skrajnutih, pa se zapitati – čemu sve to i dokle tako?
 
Preuzeto sa: milelasic.com