Prevaranti, vizionari, ludaci, karizmatici…

Hoće li Hrvatska dobiti vladu sastavljenu od zastupnika izabranih na upravo održanim izborima, ili će ipak uslijediti novi, ponovljeni? Kakve su se to nevjerojatne razlike manifestirale, što onemogućuju bilo kakav kompromis u parlamentu? Od tri glavne koalicije i nešto sitneža koji je ostao sa strane mogle bi se, teoretski, sastaviti četiri koalicije, ali nijedna, kako se čini, ne dolazi u obzir!
_______________ piše: Denis Kuljiš l Nezavisne novine 
Iskazala se, dakle, nepojmljiva polarizacija biračkog tijela iako svi koji su se na izborima natjecali govore gotovo identične stvari… Nema tu razlike, recimo, između onih koji bi zastupali europsku i nekakvu, recimo, antieuropsku politiku, naprotiv, svi su za Europu, europske vrijednosti, NATO, Zapad, kapitalizam i – reforme. Svi misle i tvrde da je hrvatska državna administracija preskupa i beskorisna, da se ne ulaže dovoljno u razvoj, da se državnim poduzećima loše upravlja jer ih vode stranački eksponenti, da je najveći problem nedovoljan broj zaposlenih (premali udjel u radnom kontingentu), a nesposobnost države i privrednih poduzeća da privuku europske investicione fondove skandalozna. Svi upozoravaju da je administrativna procedura na državnoj razini previše složena, a na lokalnoj prožeta korupcijom. Pa u čemu onda može biti problem?
Na javnom sastanku, koji su pred TV kamerama održale tri parlamentarne grupe koje mogu formirati novu hrvatsku vladu (koalicija “Hrvatska raste” okupljena oko sadašnje vlade, “Domoljubna koalicija” opozicionog HDZ-a, i treća, ad hoc lista “Most”), premijer Milanović je, shvativši kako će tolika isključivost i nespremnost na koaliranje djelovati glupo i razjariti nacionalni auditorij, pokušao unijeti jedan etički kriterij, rekavši kako on ne može razgovarati s ljudima koji u svojim redovima imaju zastupnike osuđene za krivična djela! Nije bilo jasno na koga točno cilja, a kad su se poslije sastanka svi zbrojili, ispalo je da jedino njegov glavni koalicijski partner ima na istaknutim mjestima upravo takve likove. Glavni tajnik HNS-a, znači njihov politički “playmaker”, dobio je sedam mjeseci zatvora zbog korupcije, a zbog istoga osuđen je i HNS-ov gradonačelnik Dubrovnika! Očito, stvar nije u različitostima “moralnog materijala”, političkog štofa od kojega su stranke koje uzalud pregovaraju načinjene. Riječ je, zapravo, o tome što lideri, iako isto govore, drugo smjeraju i imaju drukčije interese, koji se zaista isključuju.
Vladina koalicija “Hrvatska raste” duboko je antireformska politička grupacija i kad njihovi predstavnici govore o reformama, tvrde “da se već provode”, ali razumnom brzinom, u okvirima mogućeg i prihvatljivog, što, uporno ponavljaju, u ekonomiji već daje odlične rezultate…
“Domovinska koalicija” okupljena oko HDZ-a ima, pak, reformsku agendu koju su pripremali za dolazak na vlast, ali su je krili, misleći da im može naškoditi u biračkoj bazi. Treći, “Most”, dobili su veliku potporu osvojivši sedminu glasova upravo zato što su tvrdili da će natjerati većinske stranke da prihvate beskompromisne referme, tražeći podršku da postanu korektiv i katalizator nacionalne politike koji će državu povesti u tom smijeru. O kakvim se reformama radi? U javnim raspravama koje su se vodile u kampanji i poslije izbora javnosti su se nudile priče o tome da je potrebno voditi drukčiju fiskalnu politiku, preurediti pojedine državne institucije, ustroj uprave i provesti trzv. bolne rezove, odnosno “štednju”, jer, zapravo, nitko nije išao s otvorenim kartama – u kući obješenog ne spominje se konopac… Sve tri političke grupacije okupljaju i kao glasače privlače državne službenike i namještenike javnog sektora (zdravstva, školstva…) pa ne artikuliraju temeljna načela europskog kapitalizma, koji se osniva na (reguliranom) tržišnom poduzetništvu. Hrvatska se u to ne uklapa i zato ekonomski nazaduje ili stagnira (što je relativno nazadovanje u realnom okruženju) i mlađa, kvalificirana populacija – masovno se iseljava. Približavanje tom “kapitalističkom kontekstu” zahtijeva radikalne referme, ali je problem što se to nitko ne usuđuje ni izustiti, jer (opravdano) smatra da će alijenirati svoju biračku bazu.
U Hrvatskoj, država je zaista previše skupa. Taj se problem ne mora objašnjavati okolišno, deskriptivnom metodom i primjerima, dovoljno je nekoliko brojki za najjednostavniju kvantifikaciju. Država troši između 130 i 140 milijardi kuna godišnje (nešto manje od 20 milijardi eura). Iz poreznih i ostalih prihoda ne može prikupiti nego 110 do 120 milijardi, i to najsurovijim cijeđenjem svakog tipa poduzetništva, koje pritom uništava, pa smanjuje poreznu bazu za iduću godinu… Razlika se namiruje zaduživanjem (izdavanjem državnih obveznica), što toliko brzo povećava javni dug da nitko od onih koji nam se još usuđuju posuđivati ne vidi kako se to može sve naplatiti. Zbog takvog rasta rizika naplate, rejeting agencije su nam zadnjih godina u nekoliko navrata snizile kreditni rejting, što je uzrokovalo povećanje kamata. Sad su dvostruko već od onih u normalnim europskim zemljama, za polovicu veće od srpskih i otprilike dvije trećine grčkih… Ukratko, Hrvatska spada među 20 najzaduženijih zemalja svijeta i prijeti joj bankrot, odnosno novi pad kreditnog rejtinga, koji bi zaduživanje učinio preskupim, a nakon budućeg očekivanog povećanja kamatne stope Europske centralne banke praktično nemogućim. Mi već neko vrijeme zapravo plaćamo kamate iz novog zaduženja i to sve skupa izgleda prilično tragično. Koalicija koju je okupio SDP tvrdi, međutim, da to sve skupa nije istina, odnosno da nije strašno kako se čini, te da je ekonomija u zadnja dva kvartala rasla po dva posto. Kad im ekonomski stručnjaci kažu da je to posljedica pozitivnih europskih ekonomskih trendova i veće potražnje koja se onda i ovdje osjeća, te da dva posto rasta uz 4,5 posto kamata znači novo siromašenje i zaduživanje – odmahuju rukom… Kao, oni su svoje obavili, a tko god misli da može bolje i više, politički je diletant.
Koalicija koju je okupio HDZ privukla je nekoliko suvislih ekonomskih analitičara, pa ondje imaju točnu sliku o tome što se događa i o mjerama koje bi valjalo poduzeti, ali je pitanje na što su spremni da to zaista i ostvare… I oni imaju svoju klijentelističku bazu kao i SDP, samo je njihova uglavnom provincijska, lokalna, nije raspoređena po državnim ustanovama i u udrugama civilnog društva kojima Vlada odlijeva silne milijarde, pa preko njih stvara političko raspoloženje, jedan ljevičarski pokret, koji omogućuje da se sve javne polemike okrenu od ekonomskih na “svjetonazorska” pitanja, u čemu je najlakše demonstrirati moralnu superiornost. Ljevici, naime, potenciranje tih pitanja, kao na desnici nacionalizam, omogućuje da zaobiđe osnovno pitanje – zašto nema posla, zašto je država propala, a penzije su takve da se od njih ne može živjeti?
Penzije su male jer Vlada investira u održavanje standarda državnih činovnika, koji im onda daju glasove, te u “kulturne aktivnosti” mase alternativaca, koja odbijanje reformi pretvara u idejni narativ, opću kritiku modernog “neoliberalnog” kapitalizma. Njima se, naravno, ne može rastumačiti da Hrvatska uopće nije u kapitalizmu jer država kontrolira oko 70 posto ekonomskih aktivnosti pa proizvodi sve, od struje do rakije, jer još nije prošla ni kroz sveobuhvatni proces privatizacije, a nemoli kroz famozne “reforme”.
Jedini je izlaz – radikalno smanjivanje proračuna, bez obzira na efekte, nagli porast nezaposlenih otpuštanjem u javnom sektoru, a uz to i opća privatizacija državnih (javnih) poduzeća, koja će – kratkoročno – dati isti rezultat. Iz “realnog”, poduzetničkog sektora i industrije već je bez posla u zadnjih sedam godina krize ostalo više od 300.000 ljudi, pa nije jasno zašto bi samo u produktivnom dijelu društva trebalo provoditi restrikcije, kad je jasno da treba, zapravo, obrnuto, jer jedino privatna poduzeća zapošljavaju i skokovito se razvijaju, dok je sve drugo socijalistička baza, od koje su odustale tranzicijske zemlje ako nemaju naftu.
Treća politička grupa na hrvatskoj političkoj sceni, skupina “Most”, koja je neočekivano dobila veliku potporu, sastavljena je od lokalnih funkcionera iz neznatnih gradića hrvatske provincije, koji su politički eksploatirali ideju da dvije velike stranke nisu kadre promijeniti svoje ponašanje, pa je potreban katalizator – inicijativa ljudi osvjedočena poštenja, koji će ih natjerati u vladu nacionalnog spasa, osiguravajući konsenzus za provođenje reformskih mjera. Isprva se činilo da je to ostvarivo, jer velike stranke same nisu nikako mogle sastaviti vladu, čak ni okupiti parlament, jer nemaju kapacitet da bez “Mosta” izaberu predsjednika Sabora, ali pokazalo se s vremenom da je “Most”, zapravo, heterodoksna grupacija, sastavljena od ljudi različitih pogleda, dok o famoznim reformama ni oni nemaju ujednačen stav. Primijenili bi oni radikalne mjere, samo kad bi znali koje su, zapravo, potrebne. Kod njih “programski softver” kreiraju jedan ekonomist, koji bi izveo konverziju bankovnih potraživanja u kune, poslije čega ne bi u Hrvatskoj više bilo ni banaka ni kredita, a cijeli vic koštao bi oko sedam milijardi eura, te jedan ustavni pravnik, koji želi uvesti “referendumsku demokraciju”, što bi imalo slične kataklizmičke posljedice…
Suočena s diktatom “Mosta”, koji ultimativno traži reforme, koalicija dosadašnjeg premijera Milanovića odustala je od pregovora što su trebali dovesti do formiranja opće koalicije tri koalicije i sad samo kombiniraju kako da kupovanjem i privlačenjem svih i svakoga ipak osiguraju tijesnu većinu. Sa svojim kazneno osuđenim partnerima iz HNS-a Milanović ima 56 glasova, priključio mu se Ratko Čačić, nedavno pušten iz zatvora nakon odsluženja kazne za prometnu nesreću, a vodi i pregovore sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, kojega je ove godine dao uhapsiti zbog korupcije, te s ratnim zločincem Branimirom Glavašem. Tu je sve skupa 62 glasa (jedan je fakultativa), još tri dat će mu regionalni IDS, koji nije previše zainteresiran za hrvatske probleme, a skupilo se i šest manjinskih zastupnika koji su spremni na sve da se dodvore i na vrijeme utvrde svoje položaje. Tu je čak i Milorad Pupovac, koji je bio spreman razbiti svoj SDSS da se priključi, iako osobno ne podnosi Milanovića. No, pred izbore, Vlada je kulturnom društvu “Prosveta” na svojoj zadnjoj sjednici dodijelila gotovo cijeli donjogradski blok… Iz “Mosta” prići će još četiri zastupnika, nadasve primoštenski egzibicionist Šime Petrina, ljubitelj druga Tita koji se u ratu borio kao crnokošuljaš, u HOS-u, te ambiciozni otorinolaringolog dr Prgomet s dvije svoje sljedbenice. Toga valjanog doktora rodom iz Dervente izbacio je iz “Mosta” psihijatar, karizmatični vođa pokreta i stranke, mladi dr Petrov. Znači, tu ima ukupno 75 glasova za SDP, a onda im treba još jedan manjinac i jedan ili dva otpadnika od “Mosta” i imat će većinu s kojom će moći sastaviti vladu, a onda – zbogom reformama i bolnim rezovima, barem do ožujka, kad se najavljuje komisija Europske komisije, koja će u Hrvatsku uvesti prinudnu upravu. Ali, to je već sasvim druga priča…
Ako Milanović ipak ne uspije, možda će uspjeti vođa HDZ-a Tomo Karamarko. Pokazao se nevješt u kampanji i pregovorima, pa je pitanje može li mu što poći za rukom iako je načelno spreman na suradnju, pa čak pristaje i na osnovni uvjet koji je postavio Petrov objema velikim strankama – da mandatar nove vlade mora biti neki svima prihvatljiv stručnjak, a ne stranački politički lider…
To je, dakle, treća varijanta, a četvrta je da se dvije velike stranke dogovore o koaliciji bez “Mosta”, što je nemoguće, jer ne mogu ni s “Mostom”. Tada više ništa ne preostaje nego da se održe prijevremeni izbori, koje će predsjednica sazvati vidi li da ovo sve skupa ne vodi nekom razrješenju. Tada bi do izbora upravljala prijelazna, nestranačka, stručna vlada, koju bi ona imenovala, upravo onakva kakvu priželjkuje Petrov… Milanović nema ništa protiv izbora ako i dalje ostaje tehnički premijer, a ako mu to pokušaju uskratiti, dići će kuku i motiku da to spriječi. Zato sad na svaki način pokušava dobiti dovoljno ruku da okupi Sabor i sastavi vladu, što koštalo da koštalo i, na kraju krajeva, do toga bi lako moglo i doći, a možda ne bi bilo loše, jer je u ovakvim slučajevima, pokazalo se u Grčkoj, odgađanje sloma čisti gubitak vremena. Treba se suočiti s problemom. Kad se tako nešto dogodi, društvo se s vremenom obnovi, iluzije pogube, a oni koji se reformama protive, propadnu. Tako je propao i komunizam 1991. godine, pa će na kraju propasti i hrvatski socijalizam. A kad će se to dogoditi i u kakvoj formi, tek ćemo vidjeti…