Gučogorski samostan. sv Franje Asiškog obilježava 70. obljetnicu stradanja samostana od partizanske vojske 1945. godine. Upravo tim povodom, fra Velimir Valjan, autor je knjige- spomenice povodom stradanja pod nazivom “Jači od nevolja” što je svakako posebno važno u dokumentaristici Hrvata katolika BiH, posebice srednje Bosne.
____________ piše: Gloria Lujanović l poskok.info
Međutim, ono što je poprilično paradoksalnoj u ovoj situaciji jest promocija knjige gdje će pored književnika Željka Kocaja i autora fra Velimira Valjana, svoj stručni osvrt dati i fra Ivo Marković, jedan od prvaka daidžanske misli u BiH. Čime je to fra Marković zaslužio predstavljati ovakvu knjigu – ostaje pitati gvardijana ili nastaviti živjeti bez odgovora..
Fra Marković je među širom javnosti uglavnom poznat kao dobronamjeran i tolerantan čovjek, potom kao ekumenist i humanist, plemenit i širok fratar opsjednut čuvanjem Bosne i očuvanjem identiteta bosanskih katolika – upravo onih Hrvata katolika koji će doći na tu promociju knjige i slušati njegovo lamentiranje nad tužnom sudbom gučogorskog samostana, nesretnom položaju katolika u tim bremenitim vremenima. Fra Marković će uliti nadu da smo, ipak, kako i naslov knjige fra Velimira Valjana upućuje “jači od nevolja”.
Suznih će sarajevskih očiju govoriti o gnusnom partizanskom zločinu. Da, gnusan je to čin partizanske vojske, ne samo požara i uništenja gučogorskog samostana nego sve i jednog sakralnog objekta inače ali teško da bilo što može biti gnusnije od njegove predvidljive i dosadne priče o “hrabrosti katolika Lašvanske doline” koji su izdržali mnoge terore. Iskreno se nadam kako će i taj u vidu recenzije njegove knjige.
Ima li išta paradoksalnije i licemjernije od činjenice da se fra Marković kao sukreator, otvoreni i javni zagovaratelj politika obespravljivanja bh. Hrvata katolika zadnjih godina , kao sudionik projekta Željko Komšić and Co., senzibilizira i identificira sa patnjama tog istog pučanstva ’45. i partizanskog zločina?
Fra Marković sve ove godine sjedi desno do fra Ivana Šarčevića, dobiva kojekakve nagrade za poticanje multikulturalnog i tolerantnog društva koje sasvim slučajno stižu na Bistrik za vrijeme ustavnog ograničavanja političkih prava bh. Hrvata. Kao istaknuti član HNV-a pohodio je Milodraž i tamo našao “potrebni mir”, moralno i politički odgaja fra Petra Jeleča uz rahat lokum i vruću kahvu na Baščaršiji..
Ostao je zapamćen po izjavi u emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića koja definitivno ide u prilog tom Sarajevu sa šarenom lepezom njegovih stanovnika. Ponosno i sigurno konstatirao je Marković kako “U Zagrebu ima više pokrivenih žena nego u Sarajevu.”
Zamislite situaciju da je ovo recimo izgovorio neki fratar iz Hercegovine, taj isti fra Marković bi ga optužio kao “šuškovca”, “bobanovca” i u konačnici – osobu koja ne poštuje norme drugih konfesija. Ali kada fra Marković ovakav termin “pokrivene žene” upotrebljava onda je to jedan urbani fratar koji pored svega ima i smisla za light razgovor.
Dakle, fra Marković i daidžanska svita katolike u srednjoj Bosni doživljavaju isključivo kao katolike u srednjoj Bosni. Njihove teorije o tom kako Hrvati ne postoje su zapravo miroljubiva, plemenita i emancipatorska rješenja uspostave apsolutnih suživotnih staza utabanih multikulturalnošću, međureligijskim dijalogom kojima bi trebali gaziti zanemarujući pritom što će se netko okrznuti slučajno o Komšićevo rame.
Dolazi li fra Marković kao pokajnik? Hoće li se nakon čitanja recenzije knjige ispričati jer je podržavao Željka Komšića? Neće. Ne kaje se, a kad će i hoće li ikad – ne zna se.
Upravo zbog tog bojkotirajte promociju odlične povijesne knjige. Ne bismo trebali poslušati fra Markovićevu elegiju o tom kako je bilo kobne 1945. dokle god nam je sa njim i njemu sličnima ovako kako jest.
Vrlo
- Advertisement -
- Advertisement -
Login
14.7K Mišljenja
Najstariji
wpDiscuz
More Articles Like This
- Advertisement -